Inicijativom da se prikupljanjem ambalažnog otpada skupi pedesetak milijuna kuna potrebnih za dovršetak obnove zagrebačke Katedrale, Zagrebačka nadbiskupija napravila je potez dostojan priči o slonu u trgovini porculanom. Ili bolje pijanom medvjedu. Ili još bolje, čoporu pijanih medvjeda. Najmoćnija nevladina organizacija u Hrvatskoj – Katolička crkva – ušla je u konkurentsku borbu sa desecima tisuća najsiromašnijih građana oko plastičnih i staklenih boca odloženih po kantama za smeće ili kontejnerima ili pobacanih uz prometnice. Najblaže rečeno, ponaša se nefer prema onima kojima je postala konkurencija. A hrvatskoj državi odmaže na jednom od najbolnijih područja – omogućavanju bar neke zarade za onih 279.017 nezaposlenih hrvatskih građana, koliko ih je po službenim statistikama bilo u rujnu.
Nefer konkurencija
Krenimo redom. Sa svih strana napadana ideja o otkupu ambalažnog otpada jedna je od najboljih ideja u hrvatskoj politici u zadnjih petnaest godina. Prvo, uspjelo se osigurati povrat i recikliranje i do 80 posto prodane ambalaže, što je score što ga ima tek nekoliko zemalja svijeta. Zatim, u zemlji koja 95 posto svojih jaja drži u košari koja se zove turizam uspjelo se izbjeći da nam kompletna obala za pet ili deset godina postane skladište ispucale plastike. Hajde, na priobalju stvar možemo još rješavati tako da svako malo bagerima počistimo plaže, pa plastične boce odvučemo nekamo u Zagoru. Dok Vlaji jednog dana ne polude i ne kažu – dosta! Prvih slučajeva već ima. Međutim, na 1066 otoka hrvatske obale Jadrana kolaps sa plastičnom ambalažom nastupio bi već za tri do pet godina.
Toliko o ekologiji. A sada nešto podjednako važno – socijala! Otkup ambalažnog otpada bio je jednostavan, pravičan i za državu vrlo jeftin dopunski sistem socijalne pomoći. Neki mediji spominjali su pojedince koji su tijekom ljeta znali u jednom danu sakupiti i tisuću boca, ali dnevni prosjek se vjerojatno kretao između 100 i 200 boca. A novac dobijen za njih dovoljan je za neke elementarne potrebe. Bez dodatne papirologije, bez uzimanja novca sa nekih proračunskih stavki kako bi se to onda preusmjerilo u socijalu. Dapače, ovaj način posredne socijalne pomoći razvedrit će lice svakog kritpofašista, jer – taj novac su ljudi doista zaradili, dakle to nisu naši novci kojima omogućujemo tuđi nerad i plandovanje.
I sad se Katolička crkva, preciznije Zagrebačka nadbiskupija, postavlja njima kao konkurent. Što god pisalo u Jutarnjoj propovijedi, javnost baš i ne zna koji su to iznosi što ih Republika Hrvatska plaća Katoličkoj crkvi kao novčani prinos.
Prema Ugovoru između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima potpisanom 9. listopada 1998. godine, RH će mjesečno dostavljati iz državnog proračuna iznos koji odgovara dvjema prosječnim bruto plaćama pomnoženim s brojem župa koje postoje u RH na dan stupanja na snagu ovoga Ugovora. Prosječna mjesečna bruto plaća za kolovoz iznosila je 6.672 kune. U Hrvatskoj postoji nešto preko 1400 župa. U vrlo gruboj računici, to bi na godišnjoj razini iznosilo oko 224 milijuna kuna. S tim da se uvijek i svugdje napominje kako su i dalje, kao i do potpisivanja Ugovora, vjernici glavni izvor gospodarskog uzdržavanja Katoličke crkve, i to svojim milostinjama i prilozima. Formulacija iz Ugovora je takva da se o novčanom prinosu države Katoličkoj crkvi ne raspravlja tijekom rasprave o donošenju proračuna. To ide – kako bi se reklo – po defaultu.
Kruha bez motike
Tih 224 milijuna (a Zagrebačkoj nadbiskupiji ne ide cijeli taj iznos, nego vjerojatno negdje oko četvrtine, jer je u njoj nešto preko 300 župa) i nije neki enorman iznos. Međutim, po podacima starim nekoliko godina, to je oko četvrtina svih izdataka iz državnog proračuna za neprofitni sektor u Hrvatskoj.
Zagrebačku katedralu popravlja se već dvadesetak godina. Sa desetinom iznosa što ga Crkva godišnje dobija iz proračuna. dovršilo bi se njenu obnovu za manje od pet godina. A nekako ne vjerujem da država i grad Zagreb ama baš ništa ne daju za obnovu Katedrale. (Ako Bandić nije dao ni lipe, to samo znači da ga nisu pitali!).
Koji je motiv Zagrebačke nadbiskupije da uđe u business sa ambalažnim otpadom? Je li im se to učinilo kao brz i bezbolan način da dovrše obnovu katedrale? Ili su pak iznašli dobar način kako dobiti kruha bez motike, pa od boca popraviti Katedralu, a proračunski novac potrošiti drugačije? Očito nisu pomislili da time izravno sabotiraju paralelni Vladin paraprogram pomoći nezaposlenima i najsiromašnijima. Svakome od 279.017 nezaposlenih hrvatskih građana 50 kuna od plastičnih boca velik je novac. U obnovi Katedrale to nije niti kap u moru.
Kaptol
Pred 7 godina poznati katolički teolog Zvonimir Bono Šagi napisao je : Kako sada stvari stoje u Hrvatskoj, Crkva će najbolje očitovati svoje autentično lice ako pokaže da joj nije do nekadašnjeg vanjskog sjaja i materijalne moći, da je radije siromašna ali slobodna u slobodnom društvu koje poštuje svakog pojedinca, da je osjetljiva za socijalni moral, socijalnu pravdu, za solidarnost sa svima koji trpe bilo koju nepravdu, da je prije svega na strani siromaha i onih koji su poniženi aktualnom tranzicijom. Netko na Kaptolu posljednjih mjeseci očito nije čitao Šagija.
