Prvu zagrebačku svibanjsku nedjeljnu večer svojim je nastupom u dvorani Vatroslav Lisinski označio legendarni jazz-fusion bubnjar Billy Cobham. Rođen u Panami, odrastao u New Yorku te već više od četvrt stoljeća švicarski državljanin, Cobham djeluje i kao skladatelj, producent i pedagog. Otkako se 1970-ih godina probio kao suosnivač legendarnog The Mahavishnu Orchestra, ali i kao bubnjar čije su snimke i nastupi pokazivali složen i moćan stil sviranja kako u jazzu tako i u fusion-pothvatima, Billy Cobham je ostao vječiti istraživač koji je svirkom i otvorenim glazbenim svjetonazorom utjecao na brojne mlađe bubnjare.
Danas 66-godišnjak, Billy Cobham je u Zagrebu, u organizaciji agencije Artim, promovirao album Fruit From the Loom, iz 2007. godine, posvećen njegovim pokojnim roditeljima, na kojem podjednako iskazuje svoje korijene i utjecaje sa svojih putovanja. Na albumu su i nove izvedbe dviju njegovih skladbi iz 1970-ih, Spectrum i Crosswinds.
Polupraznu su dvoranu posjetili entuzijastični Cobhamovi obožavatelji i ljubitelji jazza. Uz diskretnu rasvjetu i malo umjetne magle, uz njega su svirali gitarist Jean-Marie Ecay, klavijaturist i violinist Christophe Cravero, basist Fifi Chayeb i udaraljkaš Junior Gill. Umjesto najavljene Camelije Ben Naceur nastupila je mlađahna klavijaturistica koju je Cobham predstavio nekoliko puta, no, uz ispriku glazbenici, razumjela sam jedino da joj je ime Penelope.
Sve su to glazbenici bar generaciju mlađi od samog Cobhama. Sjajni ton-majstor, čije je ime, nažalost, ostalo potpuno nepoznato, maksimalno je iskoristio dvoranu i u njoj uspio postići zvuk velikog i na basu teškog Hi-Fi razglasa. Usprkos tome, upravo je basist povremeno predstavljao najveći problem: iako je ulagao ogroman trud (ne svladavši pritom dovoljno dobro slap-tehniku sviranja), Fifi Chayeb nijednom nije uspio povući ostatak sastava do eksplozije zvuka kojoj je težio. Zbog strukture ostatka sastava, njegova bi energija završila, umjesto u željenom klimaksu, u umjerenom tempu u kojem se odvijao čitav koncert.
Takav je umjereni ritmički i energetski tempo diktirao Billy Cobham, i to je ujedno bio i jedini pokazatelj njegovih - za bubnjara visokih - godina. Gracioznost nastupa i potpuna opuštenost, do kojih dolaze samo velikani, ipak su ostavile mjesta za proslavljenu ambidekstralnu tehniku (izmjenjujući način držanja palica između lijeve i desne ruke i glazbeno neprimjetne izmjene tijekom svirke, tonski „naopako" postavljeni tom-tomovi itd.). Dijelove koje tehnički više nije u stanju odsvirati (što je bilo najčujnije pri izvedbama klasika Stratus i Red Baron) Cobham je prepustio „na punjenje" briljantnom perkusionistu Junioru Gillu. Njihovo međusobno razumijevanje i nadopunjavanje bili su najsvjetliji trenuci koncerta. (Na snimci izvedba Stratusa na festivalu u Bakuu 2008. godine).
Ostatak grupe je s vremena na vrijeme zvučao kao da im je ovo bio prvi zajednički nastup. Pokriće za to možda leži u iznenadnoj zamjeni klavijaturistice, no povremeno se činilo da redosljed sola nije dogovoren te da oboje klavijaturista nemaju baš što za odsvirati. Christophe Cravero se ipak iskazao na violini, izvevši nekoliko zanimljivih dionica. Jean-Marie Ecay ipak nije John McLaughlin te je često djelovao kao da ne svira s ostatkom grupe. Koncertna cjelina koju smo čuli mogla bi se, možda, okarakterizirati nazivom „lounge funk".
No, ne budimo prestrogi. Na koncert smo došli samo i isključivo zbog Billyja Cobhama, a on nas nije razočarao. Dapače, pokazao nam je da istinski velikani stare dostojanstveno, no vrelo ideja im je i dalje neiscrpno. Publika u „Lisinskom" to je i prepoznala, te je koncert napustila zadovoljna. Lijepo je bilo vidjeti i dvjestotinjak ljubitelja kako se guraju pred stolom na kojem je kupljene primjerke albuma potpisivao osobno Billy Cobham.
Kao podsjetnik na „stare dane", pogledajte i poslušajte Billyja Cobhama u najboljim godinama, kako izvodi čisti jazz s velikim imenima.
