Izbjeglički kampovi uopće ne bi trebali postojati: oni predstavljaju zločin i politički neuspjeh. Više od stoljeća kampovi potkopavaju zapadnjački pojam grada kao građanskog prostora u kojemu su prava građana zapisana i priznata. Kampovi se podižu s namjerom da se unište. Nije predviđeno da imaju povijest i budućnost; predviđeno je da se zaborave. Povijest izbjegličkih kampova konstantno se briše, a odbacuju je države, humanitarne organizacije, međunarodne agencije, pa čak i same izbjegličke zajednice, u strahu da ikakvo priznanje sadašnjosti potkopava njihovo pravo na povratak. Jedina priznata povijest u izbjegličkim zajednicama je ona koja se sastoji od nasilja, patnje i poniženja. Kako da onda razumijemo život i kulturu koje ljudi grade u kampovima, unatoč patnji i marginalizaciji?
Sandi Hilal i Alessandro Petti razvili su umjetničku praksu temeljenu na istraživačkim projektima koja je i teorijski ambiciozna i praktično uključena u borbu za pravdu i jednakost. Osnovali su Campus in Camps, eksperimentalni obrazovni program koji se provodi u izbjegličkom kampu Dheisheh u Betlehemu, s ciljem da nadiđu konvencionalne obrazovne strukture stvaranjem prostora za produkciju kritičkog i utemeljenog znanja. S Eyalom Weizmanom su 2007. osnovali DAAR / Decolonizing Architecture Art Residency u Beit Sahouru u Palestini, s ciljem spajanja arhitektonskog studija i umjetničke rezidencije koji bi okupili arhitekte, umjetnike, aktiviste, urbaniste, filmaše i kustose na projektima s temom politike i arhitekture.
Više o događaju pročitajte ovdje.
