Apel u ime razuma

U listopadu 1938. godine, 15 tisuća Židova poljskog podrijetla protjerano je iz Njemačke i iskrcano na poljskoj granici. Desničarska antisemitska poljska vlada, koja je govorila o vlastitome "židovskom pitanju", odbila ih je primiti. Njih oko 5 tisuća ostalo je na ničijoj zemlji. U znak osvete sedamnaestogodišnji Herschel Grünspan, kojem su protjerali roditelje, izvršio je 7. studenoga atentat na konzula njemačkoga veleposlanstva u Parizu, ubivši ga hicima iz pištolja. Nacistička je stranka to proglasila dijelom svjetske židovske urote i u noći s 9. na 10. studenoga organizirani su "spontani" protužidovski izgredi, po razbijanju stakala izloga kasnije nazvani Kristalna noć. Uništeno je i opljačkano najmanje 7 tisuća trgovina, oskvrnjena su židovska groblja, spaljeno 177 sinagoga i ubijen 91 Židov.

 Oko 30 tisuća Židova uhićeno je i odvedeno u koncentracijske logore. Potkraj godine većinu su pustili, no tisuću je osoba u međuvremenu izgubilo živote. 

Danas se taj dan, 9. studenog, obilježava kao Međunarodni dan borbe protiv fašizma, antisemitizma i ksenofobije. A s obzirom na događaje koji se zadnjih nekoliko mjeseci odvijaju u hrvatskom javnom prostoru, počev od antićirilične histerije pa sve do amenovanja referenduma usmjerenog na suzbijanje prava jedne druge manjine, obilježavanje ovog dana više je od pukog simboličkog sjećanja.

"Danas se, nažalost, ne radi samo o sjećanju na žrtve, nego i podsjetniku na sve moguće žrtve isključivanja i diskriminacije u hrvatskom ali i u drugim europskim društvima", istaknula je Marina Škrabalo iz GONG-a na konferenciji za novinare, organiziranoj od strane mreže civilnih udruga Platforma 112 povodom rečene obljetnice, ali i u kontekstu aktualnih događanja u Hrvatskoj, u trenutku "kada se još jednom dovode u pitanje najvitalniji interesi demokratskog društva, a to su slobode i sigurnost svih građana i građanski Republike Hrvatske."

Mirjana Krizmanić

Upravo je zbog toga, smatra Sanja Tabaković-Zoričić iz Židovske općine Zagreb, iznimno bitno podsjećati na ono što je prethodilo Kristalnoj noći. "Indiferentnost većine šutećih ljudi je, među ostalim, omogućilo epske razmjere holokausta. To dokazuje da se ne smije šutjeti, jer šutnja izaziva bujanje ksenofobije u društvu i mi to trebamo spriječiti", smatra Sanja Tabaković-Zoričić.

Sociologinja i psihologinja Mirjana Krizmanić kazala je kako se u Hrvatskoj ponovno podiže prijeteća magla netolerancije i mržnje prema Drugima. "Kad šutimo i okrenemo glavu i mi sudjelujemo u izradi omče koja bi se u budućnosti mogla naći i oko našeg vrata. Moramo se stoga boriti protiv toga, a za toleranciju i ravnopravnost svih ljudi", istaknula je Mirjana Krizmanić.

Suzana Ritz, majka pokojnog Luke Ritza koji je postao simbol borbe protiv nasilja i netrpeljivosti u hrvatskom društvu upitala se tko ima pravo na život u današnjoj Hrvatskoj i tko ima pravo odlučivati o tome. "Različitost bi trebala biti bogatstvo ove zemlje i ljudi moraju prihvatiti da postoje drugačiji od njih, bilo da je riječ o načinu odijevanja, glazbi koju slušaju, manjini kojoj pripadaju...", istaknula je Suzana Ritz, dodajući kako je činjenica da dobar dio roditelja u Hrvatskoj danas odgaja svoju djecu u mržnji, što je neprihvatljivo.

Renato Matić, sociolog i branitelj smatra kako je dizanje glasa protiv ovakvih događaja u hrvatskom društvu zapravo vrhunski čin domoljublja. "Ja sam domoljub jer ne želim da se u Srbiji, Hrvatskoj ili bilo kojoj drugoj zemlji dogodi mogućnost Kristalne noći. Išao sam u rat jer smo bili ugroženi i jer nisam htio dopustiti da budemo zgaženi. Ako smo tada htjeli pomoć i suosjećanje, zašto danas ne činimo isto? Ovo je trenutak kada se svakom građanu može reći: ako želiš da živimo bolje, pusti druge da žive", kazao je Matić, poručivši još jednom svojim suborcima da ovakve i slične inicijative nisu izdajnički čin, nego čin domoljublja.

Predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava Zoran Pusić istaknuo je kako aktualni događaji sa "ćiriličnim" pitanjem mogu izgledati bezazleno. "Mi smo svjesni da nisu bezazleni, ali većina naših sugrađana nije; oni počinju bezazleno, ali mogu završiti mnogo gorim stvarima", upozorio je Pusić, citirajući riječi koje, smatra, nikad nije dovoljno ponavljati: "Da zlo pobijedi, dovoljno je da dobri ljudi ne učine ništa."

Današnjojm konferencijom za novinare, organiziranom od strane mreže nevladinih udruga za ljudska i građanska prava otpočela je kampanja protiv širenja mržnje i netolerancije u Hrvatskoj. Tom je prigodom pročitan zajednički Apel u ime razuma, za Hrvatsku svih nas, koji se bavi događajima u Vukovaru a kojeg donosimo u cijelosti:

Apel u ime razuma, za Hrvatsku svih nas

Mnogi kažu, i u pravu su, da je današnja Hrvatska suočena s izuzetno ozbiljnim problemima - ekonomskom krizom, nezaposlenošću, niskom proizvodnjom. To uistinu jesu ozbiljni problemi oko kojih nema prijepora. Samo još moramo izabrati Vladu koja će umjeti iznaći prava rješenja.

Međutim, u Hrvatskoj postoje pitanja koja nas dramatično dijele i suprotstavljaju, a jednako su značajna jer njihovo nerješavanje može dovesti do ugrožavanja temeljnih vrijednosti jednog društva koje tvrdi kako želi živjeti demokraciju. Razbijanje dvopismenih ploča jedan je od gorućih problema s kojima nam se valja ozbiljno suočiti.

Razbijanje dvopismenih ploča jedan je od gorućih problema s kojima nam se valja ozbiljno suočiti

A zapravo, za državu i sve časne ljude koji su je branili od agresije ne bi smjela postojati veća uvreda od sprječavanja privođenja pravdi mogućih počinitelja zločina. Pogotovo se takvo što ne bi smjelo činiti u ime "očuvanja digniteta" Domovinskog rata.

Raskidanje niti koje su tvorile bogatstvo življenja u multietničkom okruženju, započeto brutalnom agresijom na Vukovar u kolovozu 1991., nastavlja se, bez posustajanja, činjenjem ovog grada vječnim taocem grupa i političara kojima je mitologizacija prošlosti važnija od onoga što se događa danas, a trebalo bi osigurati bolje i sretnije sutra.

Prisiljavanje ljudi da ne izađu iz kruga patnje i boli pritom se čini u ime nekih nerazumnih i/ili sebičnih interesa koje počinitelji zovu domoljubljem.

Tko uistinu želi dobro Vukovaru, mora htjeti da se ovaj grad patnik ekonomski i kulturno razvija a njegovi građani i građanke budu nagrađeni spokojnim životom u blagostanju.
Pripadnici Stožera sigurno bi se uvrijedili da im se kaže kako razbijanjem ploča i svojim akcijama cementiraju stravična "postignuda" onih koji su Vukovar i njegov tolerantni slobodarski duh razarali prije dvadeset godina. Tada su ploče razbijane zbog latinice. Danas je neprijatelj ćirilica.

Mržnja prema ćirilici je, tvrdimo, posljedica nedostatka sustavno provedenog procesa suočavanja s prošlošdu i odbijanja da se on ikada dogodi

Trebamo li usto podsjetiti, ako je to u ovim prijeporima uopće važno, da je ćirilica i dijelom hrvatske kulturne baštine? Nije li tragično kad se jedan narod odriče dijela svoje bogate kuturne prošlosti u ime dnevnopolitičkih interesa?

Bitno je znati i ne smije se nikad zaboraviti da se iskazivanjem netrpeljivosti prema nekoj manjini i simbolima njezina kulturnog identiteta ograničavaju sloboda, prava i sigurnost njezinih pripadnika, građana i građanki Republike Hrvatske. A u konačnici su ugroženi i pripadnice/i većinskog naroda koje se stalno uvjerava kako su im "oni drugi", iako ih je daleko manje, trajna i opaka prijetnja.

Osobe koje se s ovakvim stavom ne slažu, prokazuje se kao izdajnike i nedomoljube.
A mi mislimo da je temeljni problem Hrvatske činjenica da se nezadovoljstvo, strah od siromaštva i neizvjesne budućnosti uvijek uspijevaju vješto preusmjeriti na "dežurnu" manjinu - jednom su to osobe istospolne orijentacije koje ugrožavaju instituciju braka, drugi put Srbi koji svojim govorom i pismom vrijeđaju osjećaje stradalnika, pa će onda krivi biti Romi, pa zaposleni onima koji su bez posla...Lako je većini utvrditi tko je kriva i odgovorna manjina. Pitamo se samo tko je sljedeći?

Hodemo li dopustiti da stihovi pastora Martina Niemöllera, sada s drugim manjinskim skupinama, budu naša stvarnost:

Kada su nacisti došli po komuniste,
ja sam šutio;
jer nisam bio komunista.
Kada su došli po sindikalce,
ja se nisam pobunio;
jer nisam bio sindikalac.
Kada su došli po Židove,
ja se nisam pobunio;
jer ja Židov bio nisam.
Kada su došli po mene,
nije preostao nitko da se pobuni.
Iza kojih smo mi moralnih načela spremni stati kao osobe i kao članice i članovi jednog društva i države? Da li onima koji su manjina, dakle u slabijoj poziciji, treba pomoći da budu ravnopravni članovi ili ih se treba pretvoriti u građane/ke drugog reda?

Razmislimo!

Platforma 112 i Građanski odbor za ljudska prava