Još jednom naglašavamo da se ne radi samo o borbi za studentska prava, već o borbi za opći javni interes.(Iz jedne od izjava za medije studenata Filozofskog fakulteta u Zagrebu za vrijeme studentske kontrole nad Fakultetom).
Trenutno u Hrvatskoj postoji nekoliko različitih pristupa i pokušaja ostvarivanja prava na obrazovanje. Ne bi ih se moglo stupnjevati u smislu koji je više, a koji manje vjerodostojan u borbi za taj cilj. Ono što je sigurno je da su proistekli iz borbe studenata za besplatno obrazovanje.
Studentima besplatno obrazovanje znači u potpunosti javno financirano obrazovanje na svim obrazovnim razinama. Studenti smatraju da je borba za besplatno obrazovanje kotačić u puno široj borbi za socijalnu jednakost i borba za čovjeka uopće koji je postao ugrožena vrsta pred terminatorskom najezdom beskrupuloznog ostvarivanja privatnih interesa pojedinaca koji kontroliraju sredstva za proizvodnju. Svoj zahtjev dokazuju kao politički artikuliran stav te utoliko borba za besplatno obrazovanje prevazilazi samu sebe i postaje borba za društvo, tj. za opći javni interes.
Političke volje u neoliberalnoj politici ne može ni biti jer se pobjede ovakve borbe vrlo lako i brzo prelijevaju u sva društvena područja i koriste svim kategorijama društva, ne samo onima uključenima u obrazovni sustav
Da se radi o političkoj borbi potvrđeno je i ad hoc ponoćnim okupljanjem ispred Ministarstva poljoprivrede s ciljem iskazivanja podrške poljoprivrednicima koji su noć provodili u traktorima parkiranima uzduž Vukovarske ulice, i time artikulirali svoju parolu „jedan svijet jedna borba". Da borba nije završena obustavom blokade nastave, kako se, vjerojatno, ponadala vrhuška, dovoljno je pobrojati marljivo ažurirane aktivnosti studenata na blogu slobodni filozofski.
Model besplatnog obrazovanja reguliranog zakonom studenti vide kao model u kojem bi se iz državnog proračuna za visoko obrazovanje izdvajalo onoliko više novaca koliko trenutno fakulteti namiruju od studenata putem školarina, a koje se definiraju kao participacije u troškovima studija. De facto, školarine su participacija studenata u prihodima fakulteta, te se u grafikonima tako i prikazuju. Računa se da je na razini države iznos koji fakulteti namiruju od studenata otprilike 500 milijuna kuna. Dakle novaca ima, političke volje nema. Političke volje u neoliberalnoj politici ne može ni biti jer se pobjede ovakve borbe vrlo lako i brzo prelijevaju u sva društvena područja i koriste svim kategorijama društva, ne samo onima uključenima u obrazovni sustav.
Drugi prijedlog za ostvarivanje prava na svima jednaki pristup obrazovanju iznio je Institut za razvoj obrazovanja. IRO, kao što mu i samo ime kaže, brine gotovo isključivo za obrazovanje i omogućavanje jednakog pristupa obrazovanju, što širem sloju ljudi. Utoliko je njihova borba, uz to što je istraživačka i teoretska, u većem opsegu socijalna nego politička, odnosno koja god politička struja, filozofija ili pak stranka bila dominantna u danom trenutku, ne može imati ništa protiv rada IRO-a jer njihova borba ne dovodi u pitanje dati društveni poredak. IRO, dakle, teži poboljšanju kvalitete života društva poboljšavanjem kvalitete života pojedinca uključenog u obrazovni sustav, dok studentska borba teži poboljšavanju kvalitete života pojedinaca u društvu poboljšavanjem kvalitete života društva djelujući na pojedine društvene kategorije.
Treći prijedlog je SDP-ov nacrt izmjena i dopuna Zakona o znanosti i visokom obrazovanju koji dobrim dijelom prati zahtjev studenata, samo mu nedostaje „muda". SDP, baš kao što bi lijevo orijentirana stranka i trebala, (na stranu stvarnost u kojoj više ne postoji razlika između ljevice i desnice) osluškuje potrebe naroda i pokušava ih, barem, djelomično ostvariti. Priznaju i svjesni su da Zakon ne može proći u Saboru, odnosno da neće biti izglasan, ali ostaje nejasno zašto su onda osakatili studentski zahtjev. Osnovna zamjerka SDP-ovom prijedlogu je kategorija tzv. „izvanrednih studenata" koji državu ne koštaju ništa jer država za njih ništa i ne izdvaja, dok su za fakultetete koji podržavaju „izvanredno studiranje" izvor velikih prihoda.
Osnovna zamjerka SDP-ovom prijedlogu je kategorija tzv. „izvanrednih studenata" koji državu ne koštaju ništa, jer država za njih ništa i ne izdvaja, dok su za fakultetete koji podržavaju „izvanredno studiranje" izvor velikih prihoda
Izvanredno studiranje zamišljeno je kao studiranje uz rad. To znači da izvanredni studenti ne moraju ići na predavanja i skupljati potpise (tj. pohađati tzv. redovni program) već se obrazuju po skraćenom programu koji se izvodi, npr. vikendima jednom mjesečno.
Ta kategorija je najproblematičnija jer npr. na Ekonomskom i Pravnom fakultetu u Zagrebu (za ostatak Hrvatske nemamo točne podatke) izvanredni studenti su, zapravo, oni koji su ostvarili lošiji rezultat na razredbenom postupku. Takvi studenti u praksi mogu slušati predavanja s redovnim studentima i ne treba im potvrda o zaposlenju. Dakle, izvanredno studiranje nije studiranje uz rad kakvo postoji na nekim fakultetima.
Vidik prostora za manipulaciju i komercijalizaciju obrazovanja otvara se činjenicom da fakulteti sami određuju i cijenu školarina i visinu upisnih kvota. Drugim riječima, ako neki fakultet želi upisati 1500 studenata na prvu godinu, može to učiniti bez problema i po Zakonu. Pritom nije uopće bitno što prostornih i pedagoških kapaciteta ima samo za 700 studenata jer će se to formalno prekriti upisivanjem 700 redovnih i 800 izvanrednih studenata. Ako taj isti fakultet želi povisiti školarinu za 1000 kuna za svaku godinu, može i sve je legalno, a zbog linearnog sustava plaćanja kojim se navodno potiče izvrsnost, od 700 redovnih studenata školarinu će plaćati 600 studenata.
Umjesto izvrsnosti, ovo financijsko penaliziranje, ni krivih ni dužnih, studenata potiče nesolidarnost i međusobnu konkurentnost ostavljajući tako za sobom zgarište socijalnih odnosa i mreža. Također, linearnog plaćanja nikad se ne može osloboditi.
Vidik prostora za manipulaciju i komercijalizaciju obrazovanja otvara se činjenicom da fakulteti sami određuju i cijenu školarina i visinu upisnih kvota
Ostavljajući, dakle, kategoriju izvanrednih studenata izvan izmjena i dopuna Zakona, SDP je pokazao nedostatatak prave političke volje. No, usprkos tome, bez njihovog prijedloga Vlada se, vjerojatno, nikad ne bi ni očitovala o zahtjevu studenata. Ulaskom prijedloga u saborsku proceduru Vlada nema izbora, što i jest, čini se, bio krajnji cilj SDP-a. Biti će ovo vruća i zanimljiva jesen, ali bez dragulja krune, osvrt na kojeg čuvamo za kraj.
Još je jedan potencijalni prijedlog modela besplatnog obrazovanja u izradu kojeg je tek krenula radna skupina MZOŠ-a te je stoga prerano za donositi zaključke o tom, tek budućem, modelu.
Što se tiče dragulja u kruni aktualne nam Vlade, jedna mala igrica za kraj:
A) Pogodi tko sam: Zahtijevamo ukidanje svih oblika uvedenog naplaćivanja visokoga obrazovanja na svim razinama: preddiplomskoj, diplomskoj i postdiplomskoj. Porezi koje izdvajamo moraju biti dostatni kao jamstvo elementarnih prava i stečenih institucija socijalne pravde i jednakosti. Tko tvrdi da to unutar postojećih fiskalnih okvira nije moguće, samo potvrđuje akutnu realnost potrebe da se politika koja je te okvire postavila iz temelja mijenja.
B) Pogodi tko sam: Obrazovanje je „preozbiljno pitanje" da bi se studentima o tom pitanju dalo glasa.
C) Pogodi tko sam: Prava i obveze studenta Članak 88. stavak 9. sudjelovanje u odlučivanju, sukladno statutu visokog učilišta.
Pobjednik dobiva karijeru preko bare. Sponzor nagradne igre: izraelski premijer.
