Prvomajski karneval okupio je nekoliko milijuna ljudi u 70 američkih gradova, no, usprkos uzavrelim emocijama na obje strane barikade, sve je prošlo bez nasilja, hapšenja i sličnog. Što svjedoči o odličnoj i ozbiljnoj organizaciji. Da li će protest imati nekog stvarnog i dugotrajnog političkog utjecaja, to ostaje vidjeti.
Nategnut odnos
Važno je razabrati da je u srcu imigrantskog protesta, kao i u srcu antiimigrantskog zakona izglasanog u Kongresu prošlog prosinca, odnos izmedju SAD-a i Meksika. A taj odnos je neki puta otprilike tako nategnut kao odnos između Srba i Albanaca. Jedna starija
Amerikanka u Houstonu je demonstrantima sa meksičkim zastavama uzvratila je transparentom Remember Alamo. Cijeli američki jug- jugozapad (Kalifornija, Nevada, New Mexico, Arizona, Texas) nekad je bio meksička teritorija, što su SAD osvojile, što ratom, što kupile novcem, što jednostavno - ilegalno - napučile naoružanim gringosima, koji su s vremenom istisnuli Meksikance.
Humani razlozi
Taj problem bi se najbolje dao rješiti ekonomskim mjerama da se Meksiko približi ekonomskom standardu SAD-a, mjerama kakve Evropska Unija preduzima sa novim članicama, no to još nije nikome u Kongresu palo na pamet. U međuvremenu se moramo pomiriti sa činjenicama.
Ljudi koji podržavaju proteste, argumentiraju to humanitarnim razlozima i generalizacijom da je SAD oduvijek bila zemlja imigranata. Njihovi protivnici uporno ponavljaju da NISU protiv imigranata, nego protiv onih koji krše zakon ostajući u zemlji ilegalno, i da Meksikanci, najbrojniji među takvima, trebaju protestirati protiv svoje vlade, zbog uvijeta u svojoj zemlji, koji ih tjeraju u emigraciju.
Pogodovanje biznisu
S druge strane, Amerika je nakupila 11 milijuna ilegalnih imigranata (oko 40 posto su Meksikanci). To je, po broju stanovnika, ekvivalentno npr. jednoj čitavoj Srbiji. Kako se to moglo desiti? Nigdje drugdje na svijetu toga nema, da bi 11 milijuna ljudi moglo ući u zemlju i jednostavno ostati. Prvo, Kongres iz godine u godinu donosi sve oštrije zakone i mjere protiv imigracije, čineći proces legalizacije imigrantskog statusa sve težim, dužim i mukotrpnijim, tako da ljudi ostaju u zemlji godinama čekajući na rješenje svog statusa bez nade da će ga doživjeti. Drugo, ljudstvo i sredstva za izvršenje sve strožh zakonskih mjera jednostavno nisu dostupni. Zakoni su sve stroži, ali ih nitko zapravo ozbiljno ne shvaća i ne provodi. Velikom biznisu takva situacija zapravo najbolje odgovara, jer im osigurava jeftinu i poslušnu radnu snagu. Imigranti, iako ilegalni, su do sada bili sretni zarađujući više nego što bi zarađvali doma. Političari su donosili sve strože zakonske mjere protiv imigrancije, da bi zadovoljili američke građane, čije glasove trebaju, a onda se trudili osigurati da te mjere bude nemoguće provoditi. Svi sretni i namireni.
Sad, na temelju ovih novih zakona, treba odlučiti da li deportirati 11 milijuna ljudi, ili im jednostavno podjeliti green cards, a izgleda da je i jedno i drugo politički vrlo teško izvesti.
