Dok je cijeli svijet krajem 1999. godine svjedočio priči o Eliánu Gonzálesu i borbi njegovog oca da ga vrati na Kubu, daleko od "vrištećih" naslovnica odvijala se još jedna "kubanska priča". Godinu dana ranije, u rujnu 1998. u Miamiju su uhićena petorica kubanskih agenata pod optužbom da su prekršili federalne zakone Sjedinjenih Američkih Država. Gerardo Hernández, Ramón Labañino, Antonio Guerrero, Fernando Gonzáles i René Gonzáles, poznatiji pod nazivom Cuban five, uhićeni su i optuženi, između ostalog, zbog "urote s ciljem počinjenja zločina protiv Sjedinjenih Američkih Država, urote s ciljem počinjenja ubojstava, urote s ciljem prikupljanja dokumenata koji se odnose na američku nacionalnu sigurnost, lažno predstavljanje te djelovanje u svojstvu tajnih agenata bez prethodnog informiranja Ministarstva pravosuđa". Kubanska petorka je bila optužena kao dio ćelije nazvane Wasp Network. I dok je cijeli svijet promatrao kako brižna kubanska zajednica pokušava Eliána izbaviti iz "ralja komunističkog režima" petorica kubanskih agenata su zatvorena u izolaciju. Medijska šutnja u Sjedinjenim Državama koja je obilježila njihovo uhićenja i suđenje još je uvijek na snazi. Stoga se rijetko (osim iskrivljenih podataka) u američkim medijima mogu pronaći detaljne analize ovog slučaja.
Članovi Cuban Five infiltrirali su se u redove terorističke skupine Brothers to the Rescue na Floridi. Radi se o izrazito militantnoj skupini koja ima za cilj "rušenje totalitarističkog Castrovog režima". Grupu je organizirao José Basulto, CIA-ini veteran i sudionik Zaljeva svinja. Članovi se navedene skupine u vojnim kampovima uvježbavaju za slučaj "američkog zelenog svijetla" invazije na Kubu. U više su navrata članovi Brothers to the Rescue avionima prelijetali kubanski teritorij i izbacivali propagandne materijale u kojima se kubanski narod poziva na "oslobođenje od tiranske ruke". Kubanske su vlasti permanentno upozoravale Sjedinjene Države kako organizacije, koje imaju sjedište na Floridi, narušavaju kubanski zračni prostor, međutim odgovora s druge strane nije bilo.
Osim navedene skupine na Floridi djeluju i druge organizacije koje kubanske vlasti nazivaju terorističkim poput: Omege 7 (navodno prestala s djelovanjem), Alphe 66 i F4 Commandos. Navedene su organizacije preuzele odgovornost za niz terorističkih napada protiv Kube, počevši od 1960. Tako su članovi Omege 7 priznali ubojstvo kubanskog diplomata u rujnu 1981. godine u New Yorku. U Montrealu je 1972. godine izvršen napad na Kubanski trgovinski ured u kojem je poginula jedna osoba. Odgovornost za napad je preuzela skupina mladih Kubanaca u Miamiju.
U Miamiju je organizirano suđenje, unatoč protivljenju obrane. Naime, obrana se protivila održavanju suđenja u Miamiju zbog snažnog pritiska kubanskih emigranata koji u južnoj Floridi čine značajan dio stanovništva i važan politički faktor (sjetite se američkih predsjedničkih izbora 2000. godine.) U dokumentarcu Ricarda Alarcóna de Quesada pod nazivom The Untold Story of the Cuban Five, profesor s floridskog sveučilišta Gary Moran, ističe kako zbog ogromnog neprijateljskog raspoloženja prema Kubi, koje čini dio kolektivne svijesti na Floridi, Petorka nije imala šanse za pošteno suđenje. Psihologinja Kendra Brennan je tijekom suđenja izjavila kako Kubanski-Amerikanci u Miamiju smatraju da su u "stanju rata protiv Kube".
Kubanska je zajednica na Floridi tijekom američkog napada na Irak i svrgavanja Saddam Husseina ponavljala kako ista sudbina treba zdesiti i Fidela Castra koji "podržava međunarodni terorizam".
Suđenje Petorci obilježeno je nizom nelogičnosti. Naime, kada je obrana htjela djelovanje Petorke postaviti u kontekst terorističkih napada na Kubu sudac nije dozvolio spominjanje takvih napada. Ubrzo je "ublažio" svoju odluku, dozvolivši pozivanje obrane samo na one napade koji su se dogodili nakon 1990. godine i to samo na one u kojima "bombe nisu eksplodirale". Bizarnostima tu nije bio kraj. Sudac je dopustio inzistiranje tužiteljstva na teoriji prema kojoj je Antonio Guerrero radeći u jednoj tvornici blizu američke Južne komadne, špijunirao američka vojna postrojenja. Međutim, čak je i FBI, koji je nadzirao Guerrera, posljednja dva mjeseca, potvrdio kako nisu primjećene nikakave aktivnosti koje bi upućivale da je Guerrero ikada bio u "zabranjenim područjima baze" ili da je sakupljao podatke o bazi. U članku Josáa Pertierra, pod nazivom Cuban Five: a Cruel and Bizzarre Decision, navodi se da je jedan bivši vojni visoki časnik Sjedinjenih Država svjedočio kako se s mjesta na kojem je Guerrero radio ne mogu prikupiti "vrijedne vojne informacije". Sve je to porota ignorirala.
U takvoj atmosferi optuženi su osuđeni po svim točkama optužbe. Gerardo Hernández je osuđen na dvije doživotne kazne zatvora, plus 15 godina, Ramón Labañino je osuđen na doživotnu kaznu zatvora, plus 18 godina, Antonio Guerrero osuđen je na doživotni zatvor, plus 10 godina, dok su Fernadno Gonzáles i René Gonzáles osuđeni na 19 odnosno 15 godina zatvora. Cijela optužba se temeljila na djelovanju Petorke protiv interesa Sjedinjenih Američkih Država i sakupljanju tajnih američkih dokumenta, koje su prema optužbi, prenosili na Kubu. Zanimljivo je međutim kako niti kod jednog optuženika nije pronađen niti jedan tajni dokument koji bi se ticao američke nacionalne sigurnost. Iako su materijali sa suđenja obuhvaćali 119 tomova transkripata plus 15 tomova sa saslušanja i više od 800 dokaza, porota je bez dodatnih pitanja i pretraživanja spisa suđenja donijela osuđujuću presudu.
Za usporedbu Michale Ray Ayuino, filipinski državljanin s boravištem u Sjedinjenim Državama, koji je optužen za udruživanje u svrhu špijunaže osuđen je na 6 godina i 4 mjeseca zatvora. Khaled Abdel-Latif Dumeisi, jordanski državljanin s boravištem u Chicagu, uhićen je kao irački agent. U jeku rata u Iraku, 2004. godine osuđen je na 3 godine i 10 mjeseci zatvora.
Kubanska Petorka je bila u zatvoru 17 mjeseci prije početka suđenja. Petorci je bilo ograničeno komuniciranje s odvjetnicima i članovima obitelji. Američke su vlasti zabranile posjet suprugama Fernadna Gonzálesa i Gerarda Hernándeza jer su one predstavljale "prijetnju američkoj nacionalnoj sigurnosti". Kada je Adriani Pérez odobrena viza za posjet suprugu Gerardu Hernándezu, američke su je imigracijske vlasti držale 11 sati na aerodromu u Houstonu, da bi je potom vratile na Kubu. Čak je 187 članova Europskog parlamenta potpisalo peticiju kojom se traži od Sjedinjenih Država da dozvole posjet suprugama zatvorenika.
Godine 2003. bez ikakvog objašnjenja, Petorka je premještena u "the hole", tj. kompletnu izolaciju. Tijekom cijelog razdoblja koje je prethodilo suđenju, a pogotovo za vrijeme suđenja u lokalnim novinama je izlazio cijeli niz negativnih članaka o tome kako su kubanski agenti "došli uništiti Sjedinjene Države".
Naknadno je Gerardo Hernández optužen za još jednu urotu. Prema dodatnoj optužbi, Hernández je pružio informacije kubanskim vlastima koje su omogućile rušenje dvaju zrakoplova, tipa Cesna 337, kojima su upravljali članovi Brothers to the Rescue, a koji su nadlijetali Kubu i dijelili propagandne materijale, koje New York Times naziva "pro-demokratskim pamfletima". Postavilo se logično pitanje: zašto Hernández nije bio uhćen 1996. godine, kada su avioni srušeni? Kubanske su vlasti godinama prijavljivale ilegalna prelijetanja aviona Brothers to the Rescue međunarodnim organizacijama, poput Međunarodnoj organizaciji za civilni zračni promet i američkoj Federalnoj upravi za avijaciju. Naravno, odgovora nije bilo. Odgovor nije stigao niti kada je Basulto doveo televizijsku ekipu NBC-ja i demonstrirao način na koji se članovi njegove organizacije spremaju na prelijetanje kubanskog teritorija. Sjedinjene Države su pokrenule veliku kampanju protiv Kube zbog rušenja civilnog zrakoplova ističući kako prelijetanje zrakoplova ne može biti prijetnja nacionalnoj sigurnosti.
Obrana je na presude uložila žalbu Prizivnom sudu u Atlanti. U kolovozu 2005. godine, tri su suca na 93 stranice objasnila svoju odluke kako kubanskoj Petorci u Miamiju nije bilo osigurano pošteno suđenje. Međutim, dogodilo se nešto što nitko nije očekivao. Državni odvjenik Albert Gonzales, bivši Bushev savjetnik, naložio je da se ponovno razmotri presuda suda u Atlanti. Novom su odlukom prvobitne presude potvrđene.
Nakon presude Petorka je uputila poruku američkoj javnosti u kojoj ističu kako nisu došli s ciljem ugrožavanja američke sigurnosti nego s ciljem zaštite kubanskih interesa
Iako je Vrhovni sud Sjedinjenih Država odbio razmotriti slučaj, 2009. godine Antoniju Guerreru kazna je smanjena na 22 godine, Ramonu Labañinu i Fernandu Gonzálezu na 30 odnosno 18 godina.
Nakon presude Petorka je uputila poruku američkoj javnosti u kojoj ističu kako nisu došli s ciljem ugrožavanja američke sigurnosti nego s ciljem zaštite kubanskih interesa koje narušavaju terorističke grupe kubanskih emigranta na Floridi. Njihov je jedini cilj bio zaštita kubanske sigurnosti jer već godinama kubanski emigranti s Floride izvršavaju terorističke napada na Kubu te unatoč brojnim upozorenjima od kubanske strane, američke vlasti nisu učinile ništa po tom pitanju.
Kubanske su vlast pokrenule ogromnu diplomatsku ofenzivu s ciljem upoznavanja međunarodne zajednice sa slučajem Cuban Five. Uskoro je došlo do organiziranja niza protesta i organizacija s ciljem oslobođenja kubanske petorke. Jedna od najvećih organizacija je National Committte to Free Cuban Five smještena u Sjedinjenim Američkim Državama, a koja ima svoje podružnice diljem svijeta. Također se u izvješću UN-ove radne skupine za arbitrarna uhićenja, od 27. V. 2005. godine, ukazuje na kršenje međunarodnih propisa u slučaju Cuban Five. To je prvi put u povijesti da je UN-ovo tijelo za suđenje u Sjedinjenim Državama ustvrdilo da je "protivno standardima ljudskih i međunarodnih prava". Amnesty International je u svojem godišnjem izvješću za 2011. godinu također ukazao na nedosljednosti suđenja.
Potporu su pružili brojni nobelovci poput Nadine Gordimer i Desmonda Tutua. Između ostalih potporu je pružilo i desetak europskih parlamentaraca.
U ljeto 2010. godine organizacija National Committte to Free Cuban Five došla je u posjed dokumenata prema kojima je vidljivo da je skupina "neovisnih novinara", koja je pratila suđenje, bila plaćena od strane američke vlade. Suđenje na kojem je kubanska Petorka osuđena bilo je prema svim kriterijima klasično političko suđenje. Rasno diskriminiranje prilikom biranja porote te onemogućavanje braniteljima pristup dokazima su stvari zbog kojih se neke zemlje nazivaju "silama osovine".
Kubanske vlasti do današnjeg dana tvrde kako petorica agenata (na Kubi ih nazivaju Political Prisoners of the Empire) nisu špijunirali SAD nego terorističke organizacije kubanskih emigranata koje su vršile terorističke napade na Kubu.
Često se prilikom rijetkog spominjanja kubanskih agenata u američkim novinama pojavljuje primjer Alana Grossa (Amerikanca koji je završio u kubanskom zatvoru jer je iz Sjedinjenih Država prenosio ilegalnu računalnu opremu židovskoj zajednici na Kubi, između ostalog i satelitske telefone). Kubanske su ga vlasti 2011. godine osudile na 15 godina zatvora. Krajem 2011. godine Washington Post je objavio članak pod naslovom Cuba should finally realise Alan Gross. U članku se Grossa predstavlja kao humanitarca, a kubansku petorku kao špijune koji su "došli uništiti Sjedinjene Američke Države". (Post vjerno ignorira izvješće FBI-a i svjedočenje američkih časnika prema kojima nema dokaza da je Gonzáles ikada pristupio zabranjenim područjima baze). Gross je predstavljen kao žrtva američkih napora u promicanju civilnog društva na Kubi. Na navedeni je članak, putem pisma uredištvu, reagirao Réne Gonzáles ističući kako se u članku iznosi niz neistina. Gonzálesovo pismo Washington Post nije nikada objavio.
Američki odnos prema Cuban Five može se promatrati u okvirima američke vanjske politike, kršenja ljudskih prava i navodne borbe protiv terorizma. Upravo na primjeru zaštite, koju Sjedinjene Države pružaju Carillesu, vidljivo je licemjerstvo njezine vanjske politike u odnosu prema terorizmu i njegovom suzbijanju. Ali isto tako ovaj slučaj pokazuje i ogromnu političku snagu kubanskih emigranta u Sjednjenim Državma.
