Kako nastaju trnci u tijelu? Duboka veza među svim stanicama omogućuje valu fizičke radosti da putuje sve do vrhova naših dlačica. To znači da slična veza postoji i među ljudima, ali ideja da smo apsolutno neovisni jedni od drugih generira blokade i grčeve u društvenom tkivu. Među ljudima postoji veliki otpor da prihvate ili izume svoje mjesto u većem organizmu prirode. Tradicionalni umjetnici ne žele priznati nove postupke umjetničkog izražavanja, a novi pokreti darvinistički žele poništiti "stare". Slično je i među pokretima koji pretendiraju na promjenu svijesti, a čije metode variraju od yoge do marksizma. Ali, riječima Catherine Millet, proširena sadašnjost upija u sebe i prošlost i budućnost. Postupci konceptualne umjetnosti za koju Kosuth kaže da preuzima ulogu filozofije, fluxusa koji spaja doslovno sve umjetničke izričaje, happeninga, performansa, land arta itd. supostoje s ponovnom pojavom tradicionalnih umjetnosti, ali uz prefix neo. Ta pojava nam jasno govori da se tijelo umjetnosti ne želi odreći niti jedne od svojih sposobnosti, ali istodobno, tim svojim sposobnostima ne dopušta gluhu autonomiju.
Pokazati pažnju za svijet koji svi dijelimo postala je svjesna namjera umjetnosti još od Duchampova ready-madea, a ta pažnja se sve više uvećavala kroz razne prakse avangarde, pop arta, te razne oblike općenitog otvaranja tzv. gledatelju koji prestaje biti gledatelj i postaje sudionik u nedovršenom djelu. Umberto Eco tu naslućuje napuštanje zakona interpretacije koji korespondiraju s autoritarnim režimima koji vode pojedinca u svakom njegovom koraku, i vidi ulazak u nova područja društvenog organiziranja. Umjetnost postaje metodom otvaranja polja mogućnosti čija poetika "ohrabruje čin osvještene slobode" (Henri Pousseur). Dakle nije više dovoljno u bilo kojem smislu proizvoditi zatvorena djela čiji je smisao stvaranje intimne sigurnosne zone ili divljenja, već kao pojedinci moramo ostaviti mogućnost da naše djelo kao i mi sami, bude glasnik radosnih ideja kao i zajedničkih strahova. Što to točno znači teško je reći, ali jasno je da suočena s nepobitnom ekološkom katastrofom i pojavom novih ekstremnih pokreta umjetnost treba raditi na ostvarenju kreativnih veza s pokretima koji se bave društvom, ekologijom i politikom.
Adria Art Annale je čudnim nizom okolnosti i uz mag-ijsku pomoć Božidara Jelenića, došao do proširene umjetničke forme. To je upravo gore navedeno kreiranje "nedovršenog" prostora umjetnosti, gdje radovi, predavanja, preformansi, filmovi i razgovori otvaraju različite mogućnosti slobodnog su-djelovanja, povezivanja i samoostvarenja. To ne znači da mi "umjetnici" moramo na silu mijenjati društvene okolnosti, ali svakako bismo trebali pokazati pažnju za sve koji u današnjim okolnostima pate i žive na rubu egzistencije kao i za mrežu "neljudskog" života, za sva bića koja su danas ugrožena tržišnim modelom egzistencije. Ta bića smo mi.
Nema sumnje da je depresija i hiperkonzumacija te onda i abnormalno zagađenje, posljedica izgubljenosti i besmisla egzistencije koja ne zna uzeti u obzir drugo biće. Umjetnost ima sposobnost da nađe kreativni suodnos između nespojivih krhotina svijeta kao što su kršćanstvo i komunizam ili između aktivnosti poput hodanja i filozofije. Štoviše umjetnost je pažnja i ljubav koja vidi veze među njima kao nove ideje nužne za ravnopravniji odnos među ljudima, a onda i održiviji način života koji ne prijeti čitavom planetu. Dakle umjetnost je politika, odnosno umijeće čudesnog suživota koji određuju poetski, a ne policijski zakoni. Ona je svijest da svatko treba pronaći način glasanja/izražavanja koji otvara prostor za druge. Tek kreiranje takvih duhovnih prostora predstavlja istinsku alternativu svijetu bešćutne zabave, tržišnih ratova i eko kolapsa.
Slobodno sudjelovanje (konceptualni radovi, fragmenti stvarnosti, tekst/prizor/zvuk/razgovor, slučajnost,izazov ,kvantni skok, nježnost)
Kolektivni autor (zajednička instalacija-prostor slobode)
Prijava do 23.9.2015. adriaartan@hotmail.com; 098/60 33 60
