Može li permakultura kao metoda dizajniranja održivih ljudskih zajednica prema uzorcima iz prirode, ponuditi rješenja za galopirajući problem klimatskih promjena, za H-Alter odgovara Tony Andersen, jedan od najistaknutijih permakulturnih učitelja u Europi koji je gostovao na 2. Nacionalnoj permakulturnoj konvergenciji održanoj u Zagrebu 1. i 2. lipnja.
Sama riječ permakultura dolazi od "permanent agriculture", a izraz i principe su osmislili Australci Bill Mollison i David Holmgren, šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, u vrijeme kada je Andersen kao student arhitekture počeo raditi na velikim projektima gradnje stambenih naselja po Danskoj.
"Dobio sam uvid u situaciju na terenu, a poslije sam radio i u istraživačkom instititu koji se bavio kvalitetom stanovanja. Takva su me razmišljanja dovela do permakulture, život mi se otada uvelike proširio, uistinu sam uživao učeći i uživam podučavati permakulturu", rekao je Andersen.
Tijekom godina napisao je niz istraživačkih radova kojima razvija praktična i politička rješenja koje se bave ostvarivanjem dobrobiti za ljude, za planet i jednakom raspodjelom resursa. Njegov rad "10.000 stabala - ponuda za praktično rješenje klimatskog problema" udruga "Kneja" iz Čakovca prevela je svojedobno na hrvatski jezik, te je knjižica besplatno dostupna u PDF formatu.
Iako je koncentracija ugljičnog dioksida nedavno prešla ili prema nekim drugim tumačenjima, došla vrlo blizu psihološke granice od 400 ppm u atmoferi, to nije izazvalo previše zabrinutosti u hrvatskoj javnosti. Vi zagovarate tezu da bismo trebali posaditi deset tisuća stabala po stanovniku planeta Zemlje kako bismo umanjili posljedice štetnih emisija po klimu. Zašto smatrate da je šuma bolji lijek za klimu od raznih drugih rješanja koja su okrenuta prema tehnologiji?
Ponekad mi se jave ljudi, primjerice iz Brazila, i kažu: "Evo, posadio sam deset tisuća stabala. Što sad?"
Šume imaju mnoge funkcije koje su ključne za ekosustav. Stvorile su plodno tlo, čistu vodu, zdravu klimu, a uz sve to još nam i daju gorivo i hranu. Kako je u tijeku uništenje upravo tih resursa, moramo početi ispočetka. Poznat je efekt koji stabla imaju na klimu. Stabla apsorbiraju ugljični dioksid koji uzimaju iz zraka, a ispuštaju kisik. Također, jako je bitno to što šuma ima efekt moderiranja klime. Ako je jako vruće, u šumi je ta vrućina blaža. Slično je i po hladnom vremenu. Međutim, mi se ne ponašamo onako kako šume zaslužuju. Nakon Drugog svjetskog rata još je uvijek pedeset posto površine pokrivala šuma, a sada je već palo na 28 posto, a i dalje siječemo. To je destruktivno za klimu.
Iako se u nekim zemljama, a među njima i Hrvatskoj, postotak površine pod šumom još uvijek drži oko pedeset posto, sječa šume u drugim zemljama utječe na klimu i kod njih. Vjetar, naime, putuje, a ako dođe u Hrvatsku suši i jači nego prije, jer putem nedostaje šume, onda je moderacija klime još teža za ovdašnje šume.
Već se na 4. Međunarodnoj permakulturnoj konferenciji u Nepalu 1991. godine raspravljalo o ideji sadnje stabala, a 2007. u Brazilu smo zaključili da mreža treba razviti strategiju ublažavanja najgorih posljedica klimatskih promjena.
Kako bi se tako veliki poduhvat mogao izvesti u praksi?
Ovako nešto, naravno, nije izvedivo ako se ne radi masivno. Na klimatskoj konferenciji u Kopenhagenu 2009. godine predložili smo da se umjesto priče o kvotama za štetne emisije uvede porez na ugljični dioksid. Kvote se, naime, stalno mijenjaju u odnosu na cijene tržištu. Ako se proizvodnja smanji, na tržištu se pojavi previše kvota i cijena pada. To se dogodilo s Europskim sustavom trgovanja emisijama. Kada je tržište startalo, cijena se kretala oko četrdeset dolara po toni, a sada je pala na osam.
Dvije osobe mogu posaditi 500 stabala u jednom danu, što znači da se u samo četrdeset dana može posaditi deset tisuća stabala po osobi
Umjesto ovog lošeg sustava moramo uvesti porez na emisije jer bismo tako dobili novac koji je potreban za masovnu sadnju stabala. To bi trebalo biti globalno organizirano, pogotovo u područjima gdje je poljoprivrednicima već sada teško zbog destrukcije tla, u Južnoj Americi, Africi i Aziji... Mogli bismo im platiti da sade permakulturne šume. To su vrlo raznovrsne šume gdje se sadi puno stabala koje daju voće, pa takva šuma ima i hranidbeni kapacitet. To je bit ideje koju zagovaramo. Ponekad mi se jave ljudi, primjerice iz Brazila, i kažu: "Evo posadio sam deset tisuća stabala. Što sad?" Dakle, to i nije tako neizvedivo kao što zvuči. Dvije osobe mogu posaditi 500 stabala u jednom danu, što znači da se u samo četrdeset dana može posaditi deset tisuća stabala po osobi.
Pokret koji je Wangari Maathai pokrenula u Keniji posadio je više od trideset milijuna stabala.
To je sjajno, ali nisam siguran da sade šumske vrtove. To bi trebali raditi. U regularnoj šumi ima nekih stabala koja daju hranu, ali ne puno. Zato možete na neki način redizajnirati šumu i povećati njen prehrambeni kapacitet sadnjom stabala koje daje voće. Permakulturne strategije pridonose vezivanju atmosferskog ugljika, a u isto vrijeme osiguravaju sigurnost dobivanja hrane za lokalno stanovništvo. To je vrlo različito od monokulturne poljoprivredne proizvodnje. Moramo promijeniti sadašnji tijek razvoja i našeg iskorištavanja energije i resursa, jer smo prešli točku obrata. Također, mi ne znamo niti kako će sadašnje šume izgledati u budućnosti. Na primjer, u Danskoj umiru stabla jasena. Moramo pronaći zamjene za njih, druge vrste koje se još mogu nositi s uvjetima u okolišu. To je masivan posao i ne može se ostvariti bez mnogo novca, a do novca se može doći oporezivanjem onih koji zagađuju.
Spomenuli ste i moguće negativne utjecaje koji se mogu pojaviti u provedbi tako masovnog poduhvata. Primjerice, postojala bi opasnost da se sijeku prirodne šume kako bi se sadile brzorastuće monokulturne plantaže kao i zamka da se potrošnja fosilnih goriva na Sjeveru ne smanjuje. Je li uopće moguće izbjeći ovakve zamke dok je svijet razdvojen velikim društvenim nejednakostima, a resursi tako nepravedno podijeljeni?
Možete na neki način redizajnirati šumu i povećati njen prehrambeni kapacitet sadnjom stabala koje daje voće
Da, plantaže nisu šume već samo jedan drugi oblik monokulturne poljoprivrede. Potrebno je vrijeme da ljudi shvate da ne možemo više nastaviti s dosadašnjim načinom ponašanja. Međutim, ljude na pozicijama jedino katastrofe i krize uvjere da se nešto treba učiniti. Ja sam počeo o ovome pričati prije trideset godina. Tada mi nitko nije vjerovao, ali sada vidim da se to ipak mijenja, ljudi mi prilaze i žele razgovarati iako još nisu spremni nešto učiniti. Ljudi u Trećem svijetu više su spremni na akciju, jer jače osjećaju posljedice, dok mi u umjerenom klimatskom pojasu još nismo to toliko osjetili na svojoj koži. Političari, s druge strane, uopće ne prihvaćaju problem, i još uvijek se bave idejom da tehnika može sve riješiti. Međutim, tehnička rješenja donose i nove probleme, zahtijevaju korištenje još više energije, što je nedopustivo, a ne dovode do obnavljanja ekosustava na više razina kao što to čine permakulturne metode.
Bili ste jedan od organizatora Klimaforuma, velikog alternativnog foruma o klimatskim promjenama koji se odvijao paralelno s UN-ovom konferencijom o klimatskim promjenama u Kopenhagenu 2009. godine. Tada je među društvenim pokretima postojao neki entuzijazam u vezi pomaka u rješavanju ovog problema, koji se danas više ne osjeća.
U Danskoj umiru stabla jasena. Moramo pronaći zamjene za njih, druge vrste koje se još mogu nositi s uvjetima u okolišu. To je masivan posao i ne može se ostvariti bez mnogo novca
Da, organizirali smo to na grassroots razini. Bila je to velika inicijativa, ali pokazalo se da velike okolišne i farmerske organizacije nisu spremne iskoračiti iz uobičajenih pravaca svoga djelovanja jer su ovisne o javnom novcu. Moraju biti oprezni pa ne mogu raditi nešto što nije legalno. Jedna od metoda o kojoj smo tada razgovarali je bilo skvotiranje zemlje kao što rade u Brazilu, ali veliki NVO-i se ne usude krenuti u to. Via Campesina podupire neke grupe koje to rade u Španjolskoj, ali u toj zemlji postoji pravno uporište za tako nešto. Ako skvotiraš, nisi nužno ilegalac. Možeš postati legalan, kao i u Brazilu. U drugim je državama skvotiranje zemlje ilegalno. Dok god ne dobijemo sličnu legislativu u više zemalja, ne možemo to raditi na široj razini. Također, u velikim NVO-ima ne postoji permakulturno znanje. Morat ćemo čekati dok više ljudi ne sazna za permakulturu.
Vodili ste prvi tečaj permakulture koji je održan u Hrvatskoj još prije dvadesetak godina. Kako ocjenjujete razvoj permakulture ovdje?
Trenutni bum permakulture u Hrvatskoj je impresivan. Kada poučavam permakulturu izvan Danske, uvijek sam se trudio razvijati kapacitete da lokalni ljudi mogu sami širiti znanje kasnije. To se ovdje dogodilo prije dvije godine kada su dodijeljene prve diplome permakulturnih dizajnera. Otad je permakulturni razvoj procvjetao. Tako nešto nisam nigdje drugdje vidio. Razvija se permakulturni centar u Vukomeriću, tečajeve vode vrlo kvalicifirani ljudi i održavaju se stalno po raznim dijelovima zemlje.
Čini se da će Hrvatska uskoro postati članica Europske unije. Kako će to utjecati na daljnji razvoj permakulture?
Neće se puno toga promijeniti, jer unutar EU nema financiranja za permakulturu. Bio sam više puta na pregovorima u Bruxellesu, ali tamošnji birokrati željeli su da obećamo manje prinose. Međutim, permakultura povećava prinose, a oni to ne žele, jer se poljoprivredne subvencije dijele po toni, a ne po hektaru. To sad pokušavaju promijeniti kroz izradu nove zajedničke poljoprivredne politike za razdoblje 2014-2020.
Ideja da je neprestani ekonomski rast moguć i poželjan još uvijek prevladava i u Hrvatskoj, kao i u ostatku Europe, unatoč ovoj dugoj krizi tog koncepta. Može li permakultura koegzistirati u takvom sustavu?
Sve više ljudi osjeća da je to krivo. Još uvijek je prepreka to što su ljudi naučeni da tehnička rješenja sve rješavaju, i to će se nastaviti dok ne uvide da ne rješava. Bit će puno katastrofa na putu do te točke, ali čovječanstvo je uvijek bilo u stanju prilagoditi se. Nakon raspada Rimskog carstva ljudi su se reorganizirali. Kada se globalni kapitalizam raspadne, ljudi će učiniti isto što su napravili i nakon Rimskog carstva, decentralizirati se.
Mnogi autori govore o neminovnoj decentralizaciji i lokalizaciji, ali vi ste predložili da se to odvija po bioregionalnom pristupu baziranom na prirodno definiranim granicama ekosustava. Nazvali ste to prelaskom s Plana A na Plan B. Možete li nam pojasniti Plan B?
Nacije služe tome da moć ostane podijeljena na manje ruku
Permakulturni pokret je počeo od malih farmi u Australiji i zatim se razvijao kroz druge male projekte. Ima divnih mjesta koje dokazuju da stvari o kojima permakultura govori rade u praksi. Međutim, na jednoj permakulturnoj konferenciji u Nepalu početkom devedesetih godina shvatili smo da moramo obuhvatiti i širu perspektivu. Tada smo razvili bioregionalnu strategiju. U Nepalu je, naime, puno šume posječeno, što je sasvim promijenilo tradicionalnu organizaciju naselja. Sela su se nekad gradila na takozvanim "ključnim linijama". Na vrhu brda bi obično bila šuma, u udolini je bilo prevlažno, a sela su se onda gradila između. Sječom šume nestaje ova prirodna organizacija krajolika. Shvatili smo zato da ne možemo ostati na izoliranim projektima, već da moramo permakulturom utjecati i na širu regiju. To je počelo cijelu raspravu, ali ideja bioregionalizma danas je prihvaćena i podučava se na tečajevima permakulture. Od Plana A, koji je obuhvaćao razvoj odvojenih permakulturnih projekata, moramo prijeći na Plan B, gdje se brinemo za cijeli krajolik, za ono što zovemo bioregijom.
Kako bi svijet izgledao da je dizajniran prema permakulturnim načelima?
Sigurno je da bi bilo puno više stabala oko nas. Organizacijska struktura bi bila drugačija. Postojalo bi mnogo manjih zajednica, dok bi nacije nestale. Nacije služe tome da moć ostane podijeljena na manje ruku. Naš dnevni život bi bio manje stresan. Još uvijek bi naravno bilo puno izazova. Postojale bi i svađe i ratovi, ali nadam se da bi one bile na puno manjoj razini nego sadašnji. Još bismo se uvijek morali nositi s razlikama u karakterima, ali bi postojali mehanizmi za rješavanje takvih situacija. Posljednje godine radim na projektu na jednoj farmi od 29 hektara sa 140 ljudi u Njemačkoj. Razrađujemo kako organizirati rad, kako donositi odluke i slično. Već ima takvih primjera u svijetu koji funkcioniraju i morat će ih biti sve više. Promjena je neophodna, a nadu mi daje sposobnost čovječanstva na prilagodbu. Trebat će se, međutim, dogoditi još puno katastrofa prije toga.