Prethodno objavljeni, prvi dio putopisa iz Kaira, pročitajte ovdje.
Igrališta za turiste
Islamski Kairo, središnji dio grada, prekrasan je vremeplov u pješčanoj boji. Tu je citadela koju je u 11. stoljeću utvrdio Saladin, Ibn Tulunova Noćnu smjenu na recepciji radi Amr. Afro frizura, majica na Cure i osmijeh. Dijeli ga još jedan ispit od završetka studija prava, studij je odužio jer odgađa odlazak u vojsku, a želi doticaj sa svijetom. Prije nego što odsluži dodinu dana nemilosrdnog drilanja u pustinji ne može nigdje putovati. Nije on čovjek od vojskedžamija, džamije Al Hakima, Al Azhar, džamija sultana Hasana, džamija Al Rifa...
Impresivne građevine od kojih neke stoje već čitavo tisućljeće. Mala remek djela koja svjedoče o naprednosti, veličanstvenosti i promišljenosti islamske arhitekture.
Džamija sultana Hasana iz 14. stoljeća, u kojoj su bile smještena i pravna i vjerska medresa koje su pohađali brojni učenici, izgrađena je na način da se za osvjetljavanje maksimalno koristi sunčeva svjetlost u prostorima učionica, a u prolazima do džamije su izgrađeni otvori koji maksimiziraju protok vjetra i tako prirodno hlade prostor.
Tamer Fathy u eseju iz knjige Uncommon Cairo piše: "Kad sam bio dijete, nisam shvaćao da se igram u sjeni povijesti. Sada vidim koliko sam Na ulazu me pozdravlja Ahmad, bawab (domar) naše zgrade - sunce koje grane na ulazu svakog dana. Kroz dan uvijek zove na čaj za svojim stolom. Ja donesem kolače. Nekad se gleda tekma, nekad igra tavla. Sad se samo pozdravljamo, zora je, i on će rado zatvoriti glavna vrata za nama i malo odspavati u svojoj stolicisretan bio što sam opušteno odrastao među čudesima islamske arhitekture. Glazba Um Kulsum u pet popodne, pozivi na molitvu, drevni zidovi, sve se to besprijekorno spajalo u jedno".
Značajan dio Islamskog Kaira danas je, iako naizgled prekrasan, očišćen od života. Kao da zakoračiš u studio na set povijesnog filma. Većina stanovnika iselila se jer više nije mogla priuštiti da ondje stanuje, a jedina živost i cvrkut izlazi iz kafića i suvenirnica. Turiste se vabi na svakom koraku - papirus, parfemi, papirus, parfemi i tako u beskraj.
Jedino drugo mjesto vezano uz Kairo, a koje je prostor toliko definiran turistima, jesu piramide u Gizi. Uvijek ogromne gužve i žamor svih svjetskih jezika, deve i magarci čekaju nove utvare ljudi sa selfie štapovima i premalo vode za čitav dan na pustinjskom suncu, na svakom koraku netko iznova traži da pokažeš ulaznicu i uvaljuje ti drugu turu.
O tome zapravo znam samo priče, stvar promatram izdaleka. Provodim dva tjedna u gradu nadomak piramida, vidim ih u daljini na rubu grada svaki put kad se popnem na vrh zgrade, a smog malo zamre.
Jednu večer se vozim s lokalcima cestom pokraj piramida, stoje gigantske u noći, nad njima tek mjesec. Ali se ne odlučujem da posjetim ijednu. Ne zanimaju me grobnice "velikih" faraona koje su dugi period godina gradile stotine tisuća ljudi o kojima ne znamo ništa. Ruke i tijela i živote položili su za grob vladara koji ostaju upisani u povijest više tisućljeća nakon.
Dok noću prolazimo kraj njih, otvaram prozorsko staklo, podbočim se i promatram. Gradnja je neosporivo impresivna, ta spoznaja sposobnosti i znanja koje su ljudi morali imati već tada je zadivljujuća, monumentalnost gotovo da ostavlja bez daha. Ali ipak ne, vraćam taj udah, glavom mi sijevne da gledam u mjesto zločina, u simboliku nepravde. Odričem se zanešenosti u ime istine. Vozimo dalje.
Arhitektura za siromašne – grad mrtvih
Nakon velikog potresa u Kairu 1992. godine, u kojem je 50 tisuća ljudi ostalo bez doma, brojni stanovnici grada su nove domove odlučili potražiti na starom groblju, u podnožju brda Mokatam. Groblje je to na kojem su se inače pokapali bogataši, u raskošnim mauzolejima i prostranim Značajan dio Islamskog Kaira danas je, iako naizgled prekrasan, očišćen od života. Kao da zakoračiš u studio na set povijesnog filma. Većina stanovnika iselila se jer više nije mogla priuštiti da ondje stanuje, a jedina živost i cvrkut izlazi iz kafića i suvenirnica. Turiste se vabi na svakom koraku - papirus, parfemi, papirus, parfemi i tako u beskrajgrobnicama.
Tamo je već od prije bio poneki stanar - domari i čuvari mauzoleja na svojim su radnim mjestima živjeli s obiteljima. Upravo zbog prostranosti groblja i postojeće infrastrukture za skućivanje (iako ne i struje i vodovoda), ljudi su ovdje odlučili započeti drugi život, iznad mrtvih, a ponekad i ispod - u zemunicama podno grobova.
Prvo oni koji su došli nakon potresa, kasnije izbjeglice, beskućnici i siromašni, svi koje su njihovi gradovi i zemlje prožvakali i ispljunuli. Renta je jeftina, a na divljim i zapuštenim grobovima se prođe i bez plaćanja. Sada ovdje žive tisuće ljudi, a mjesto je poznato i kao grad mrtvih.
Oko nadgrobnih spomenika vješa se roba, postavljaju tanjuri za ručak, djeca leže na grobovima i listaju knjige, motori i alati prekrivaju imena pokojnika. Na ulicama je neobično tiho za Kairo, ne znam je li to zbog spomena na mrtve, ili je samo vruće i takvo doba dana. Zalutala sam ovdje u potrazi za jedinim živućim primjerom arhitekture Hassana Fathija u Kairu.
Fathy je najpoznatiji egipatski arhitekt, autor utjecajne knjige Arhitektura za siromašne. Iako je zagovarao korištenje tradicionalnih materijala i Oko nadgrobnih spomenika vješa se roba, postavljaju tanjuri za ručak, djeca leže na grobovima i listaju knjige, motori i alati prekrivaju imena pokojnika. Na ulicama je neobično tiho za Kairo, ne znam je li to zbog spomena na mrtve, ili je samo vruće i takvo doba danagradnju koju si svatko može priuštiti, Fathy u Kairu nije realizirao nijedan projekt za siromašne, a ni šire u Egiptu, osim slavnog projekta sela u Gurni. Njegov tip gradnje na kraju su uglavnom prisvojili samo bogataši za svoje vile, čisto pomodarski, a u Kairu je s njegovom potpisom jedino mauzolej jednog aristokrata, upravo na ovom groblju, koje je sada postalo jedan mali grad - arhitektura za siromašne u praksi.
Ruže i kruh u Al Azharu
Al Azhar je jedini veliki javni park u Kairu i jedino mjesto u gradu kojim dominira zelenilo. Prije je ovdje bilo gigantsko brdo smeća, odlagalište otpada koje je 2005. transformirano u park koji slavi islamsku arhitekturu i raskošne vrtove. Obitelji ovdje provode čitave dane, ponesu hranu, uglavnom klasike, falafel, fuul, košari i salatu. Izležavaju se, slave rođendane, odmaraju nakon posla.
Djeca se valjaju nizbrdo po travi, utrčavaju polugoli u fontane, moče glavu pod česmama, od svakog rukohvata naprave tobogan. Dječaci se drže za ruke, djevojčice šapuću jedna drugoj. Na vidikovcu na kojem je teleskop sjede uglavnom mladi parovi, koji se nalaze ili ovdje ili uz Nil.
Grle se pogledima, poneki i odvažnije pokazuju bliskost, iako uvijek jedno gleda preko ramena. Neizbježne su ovdje i prodavačice i prodavači cvijeća, malih crvenih buketa. Nude ruže kao pečat svake neizgovorene želje, malu mirisnu munju koju će žene odnijeti doma i pustiti da bljeska u noći.
Odvest ću te na vjenčanje
Kat iznad hostela u kojem boravim živi Jahija, simpatični stariji čovjek kojeg često sretnem u lifu. Uvijek popričamo, uglavnom o nogometu Djeca se valjaju nizbrdo po travi, utrčavaju polugoli u fontane, moče glavu pod česmama, od svakog rukohvata naprave tobogan. Dječaci se drže za ruke, djevojčice šapuću jedna drugoj. Na vidikovcu na kojem je teleskop sjede uglavnom mladi parovi, koji se nalaze ili ovdje ili uz Nil(Modrič, Rakitič!, uzvikuje Jahija čim me opazi na vidiku). Jednu večer dolazim natrag u zgradu, a on u jedanaest navečer ide đir autom, po rentu od podstanara. Pozove mene i prijatelja Mustafu da idemo s njim na drugi kraj grada, provozati se. Idemo.
Dođemo na odredište, živahno predgrađe u kojem su svi još vani na ulici. Pozivaju nas na jedan čaj, pa drugi. Pitam ih znaju li igru "Grad, država". Kažu da znaju, iako je oni zovu "Puni autobus" (kad ispuniš sve kategorije, autobus je pun). Donesu papire i kemijske, igra nas desetak, na plastičnim stolovima na ulici. Prepirke kad za slovo C (igramo na engleskom), neki pod državu stave Kairo, pa rasprave između onih koji kažu da je Egipat puno više od ovoga grada i onih kojima je Kairo sve.
Žustro se raspravlja, ali brzo je opet sve pitomo. Ahmad, momak koji sjedi nasuprot mene, priča kako mu se sutra ženi sestra. Kaže mi - dođite, dobrodošli ste svi, možeš pozvati i nekog drugog iz hostela. Sutradan odlazimo na egipatsko ulično vjenčanje, slušamo egipatske folk i elektro uspješnice, na kraju se zavrte romantični klasici.
U šarenom šatoru na pozornici plešu stare trbušne plesačice, nasmijane, ali pomalo nezainteresirane za čitavu stvar. Muškarci i žene su odvojeni. Pije se viski i Stella, puši se hašiš, deserti su samo drugi naziv za šećer.
U hostel se vraćamo pred zoru. Na ulazu me pozdravlja Ahmad, bawab (domar) naše zgrade - sunce koje grane na ulazu svakog dana. Kroz dan uvijek zove na čaj za svojim stolom. Ja donesem kolače. Nekad se gleda tekma, nekad igra tavla. Sad se samo pozdravljamo, zora je, i on će rado zatvoriti glavna vrata za nama i malo odspavati u svojoj stolici.U šarenom šatoru na pozornici plešu stare trbušne plesačice, nasmijane, ali pomalo nezainteresirane za čitavu stvar. Muškarci i žene su odvojeni. Pije se viski i Stella, puši se hašiš, deserti su samo drugi naziv za šećer
Noćnu smjenu na recepciji radi Amr. Afro frizura, majica na Cure i osmijeh. Dijeli ga još jedan ispit od završetka studija prava. Studij je odužio jer odgađa odlazak u vojsku, a želi doticaj sa svijetom. Prije nego što odsluži godinu dana nemilosrdnog drilanja u pustinji ne može nigdje putovati. Nije on čovjek od vojske. Skuha čaj, pita za dojmove s vjenčanja.
Pričamo o glazbi i revoluciji, kao i uvijek dosad. Od prvoga smo dana ustanovili da volimo istu muziku. Swans, Dead can dance, Yasmine Hamdan, Mashrou Leila... i tako dalje u noć. Na spomen brojnih bendova ja posve lako mogu reći da sam bila na koncertu, jer imam sreću da sam, što u Zagrebu, što u raznim europskim gradovima, ispratila svoje muzičke želje.
Amr to ne može reći. Van Egipta ne može, a u Egipat nitko ne dolazi svirati. Zato mu kažem samo za neke koncerte, a ostalo prešutim. Što da mu potvrđujem koliko toga propušta, kao da to sam već ne zna.
Alah mi je nalio čašu punu ljubavi
Svako jutro prođem pokraj Tahrira, Točnije, zajedno s brojnim drugim ljudima igram igru prelaženja ceste, s obzirom da je trg zapravo jedan veliki kružni tok, a Kairo ne poznaje baš ni zebre ni pločnike. Zamišljam kako je izgledala obustava prometa u ovoj žiži od grada na takvoj račvi. Što U petak, na najmirnije jutro u tjednu, sjedam u taksi i vozaču bezvoljnim glasom kažem "matar" (aerodrom). Istječu moji Kairo dani. Vozimo se, vadim ruku van i prstima ukovirujem nagomilane zgrade grada. Usred ceste, između automobila, dva klinca stoje i prodaju roze pištolje iz kojih izlaze baloni od sapuniceznači ovaj prostor ljudima koji sada preko njega prolaze svakoga dana, s obzirom da upoznam svako malo nekoga kome je netko bio pritvoren, ozlijeđen ili ubijen.
Na to podsjećaju i grafiti na zidovima gdje god da kreneš. Ne radi se samo o događajima od 2011. nadalje. Ovdje se "krvavo" prosvjedovalo i 1951., protiv britanske okupacije, nakon čega je trg nazvan Sloboda (1952.) i onda godinu kasnije Tahrir - Oslobođenje. 1981., kada je ubijen tadašnji predsjednik Sadat, trg je preimenovan i nazvan njegovim imenom, ali ga apsolutno nitko u Kairo nikad nije zvao Sadatovim imenom.
Ipak je Sadat bio lažljivac, a lažljiva je i vojska desetljećima kasnije. Kazeboon (na arapskom 'lažljivci') je kolektiv mladih aktivista i aktivistkinja koji od 2011. organizira filmske projekcije (improvizirane, uglavnom se projicira na pročelja zgrada) u različitim kvartovima Kaira, i diljem Egipta, o nasilju policije i vojske, kao način preuzimanja javnih prostora i otvaranja javne rasprave.
Osnivanje i ime kolektiva vezano je uz događaj iz prosinca 2011. - kada je vojska na prosvjedu napala i vukla jednu aktivistkinju po podu - dan nakon u novinama Tahrir pojavila se ta fotografija s naslovom 'Lažljivci'. Kolektiv nije svugdje dočekan toplo - kada su imali projekciju u Većina uhićenih ima između 18 i 24 godine, a najstariji uhićeni prosvjednik ima 64 godine. Više od polovice uhićenih su žene. Upravo je štrajkanje žena u tekstilnoj industriji Egipta bilo jedan od presudnih trenutaka u "pripremnim" godinama prije revolucije 2011. godineZamaleku, elitnoj četvrti na otoku usred Nila, prigovoreno im je da "donose krvavi Tahrir na mirni otok".
A sada bi se i Tahrir htjelo odnijeti negdje drugdje, uzeti mu od centralne važnosti koju još ima - dio vladinih zgrada već je preseljen u Novi Kairo, a planira se i preseljenje najznačajnijeg muzeja i jedne od najvećih atrakcija - Egipatskog muzeja. On je trenutno tik uz Tahrir, ali će seliti kilometrima dalje, u Gizu, ka turističkom žamoru uz piramide. 2011. godine, kada su tijekom nemira lopovi htjeli iskoristiti kaos da opljačkaju muzej, stotine mladih ljudi s Tahrira formiralo je ljudski lanac i spriječilo pljačkanje muzeja.
U petak, u najmirnije jutro tjedna, sjedam u taksi i vozaču bezvoljnim glasom kažem "matar" (aerodrom). Istječu moji Kairo dani. Vozimo se, vadim ruku van i prstima ukovirujem nagomilane zgrade grada. Usred ceste, između automobila, dva klinca stoje i prodaju roze pištolje iz kojih izlaze baloni od sapunice. Balončići boje duge se rasprše nad šofer šajbom. Jedan uhvatim rukom, umre mi na kažiprstu.
Navečer stižem u Hrvatsku i palim mobitel. Na Whatsappu me čeka video i poruka. Petak i noć u Kairu, sveti dan, a policija i vojska rastjeruju Jednu večer se vozim s lokalcima cestom pokraj piramida, stoje gigantske u noći, nad njima tek mjesec. Ali se ne odlučujem da posjetim ijednu. Ne zanimaju me grobnice "velikih" faraona koje su dugi period godina gradile stotine tisuća ljudi o kojima ne znamo ništaljude s (par minuta udaljenog) Tahrira - prosvjednike koji su pozivali na ostavku Sisija, i kraj korupcije režima. Vidim suzavce, rastjerane ljude u ulici ispod hostela.
"Dogodilo se, istina je", piše mi Amr. Kasnije doznajem da većina medija u Egiptu opovrgava da su se prosvjedi dogodili, iako se sad već zna da se prosvjedovalo i u nekoliko drugih gradova, kao i da je u danima nakon prosvjeda uhićeno više od dvije tisuće ljudi.
Većina uhićenih ima između 18 i 24 godine, a najstariji uhićeni prosvjednik ima 64 godine. Više od polovice uhićenih su žene. Upravo je štrajkanje žena u tekstilnoj industriji Egipta bilo jedan od presudnih trenutaka u "pripremnim" godinama prije revolucije 2011. godine. Svaki treći Egipćanin živi ispod linije siromaštva, a beznađe i manjak perspektiva ponajviše zahvaćaju mlade, pa ne čudi da upravo mladi predvode prosvjede.
Vrtim film na klince koji prodaju balone od sapunice na cesti, na sve izgladnjele i beskućne tinejdžere koje sam vidjela u Kairu, na maloljetne čistače cipela, prodavače kave i čaja. Na smećare i svodnike koji još nemaju dlaka na licu. Na djevojčice razbarušenih kosa i musavih obraza koje na svakom koraku nude papirnate maramice. Trpaju ih u ruke gradu koji bi njih rado njih izbrisao, izmaknuo dokaze o postojanju njihovih tijela i života.
Kad pričamo o revoluciji, o osjećaju koji je tada postojao, o zanosu mogućnosti, Amr pušta sufi pjesmu Egyptain Projecta. Alah mi je nalio čašu punu ljubavi, čašu ljubavi koja je čista, idu riječi pjesme. Nema to veze s Alahom, kaže Amr. Čitaj narod umjesto Alaha, i dobiješ pravu stvar, objašnjava. Inšala, neka bude tako.
