Islamski Kairo, središnji dio grada, vremeplov je u pješčanoj boji. Iako naizgled prekrasan, očišćen je od života. Kao da zakoračiš u studio na set povijesnog filma. Dok noću prolazimo kraj piramida, otvaram prozorsko staklo, podbočim se i promatram. Gradnja je neosporivo impresivna, ta spoznaja sposobnosti i znanja koje su ljudi morali imati već tada je zadivljujuća, monumentalnost gotovo da ostavlja bez daha. Ali ipak ne, vraćam taj udah, glavom mi sijevne da gledam u mjesto zločina, u simboliku nepravde. Odričem se zanešenosti u ime istine. Vozimo dalje. Napuštam Kairo u petak, u mirno jutro, a istu večer Tahrir oživljuje spomen na revoluciju.

Kairo bruji i pulsira, Kairo je vruća žarulja koju rado držim u rukama. "Kakav New York, ovo je grad koji nikad ne spava, majka svih gradova", kaže mi čistač iz kina dok mete stepenice i pozdravlja ljude na izlazu. Tijelo svakog ogromnog grada nadima se i buja, dolazi do limita, puca i u zrak ispaljuje krhotine ljudskih bića. Kao nakon eksplozije kita, svake se noći te krhotine redaju po ulicama, djevojčice i dječaci, od onih u pelenama do tinejdžera, spavaju na cesti, užarenih očiju. Nježna djeca iz čijih usta izlaze prostote, glasne i naoštrene riječi. Riječi koje upisuju godine koje još nemaju, i jedino su im oružje dok krhka tijela polažu u nemilost gradskog otvorenog neba.

Aktualna situacija u Egiptu: Nije jasno da li vojnici koji određuju i mijenjaju pravila tranzicije to čine namjerno s nekakvim jedino njima poznatim planom, ili su nedorasli ulozi koju su prisvojili.