SENSE Centar za tranzicijsku pravdu je u suradnji s Documentom - Centrom za suočavanje s prošlošću, a u povodu 25. godišnjice srebreničkog genocida okupio koaliciju od petnaest organizacija civilnog društva iz Hrvatske, BiH, Srbije, Crne Gore i Kosova i pokrenuo kampanju pod naslovom: SREBRENICA 25: ZAJEDNO PROTIV VIRUSA PORICANJA #VirusPoricanja #DenialVirus.

Hrvatska, zemlja čija je povijest gotovo sistematično i kontinuirano kroz protekla desetljeća određena svom mučninom marševa smrti, bodljikave žice, i masovnih grobnica, dakako nije u krugu zemalja koje razmatraju mogućnost priznavanja armenskog genocida, već ahistorijski šutke ignorira čitavo pitanje, bilo da je riječ o dominantnim političkim ili akademskim krugovima. Drugim riječima, Hrvatska je uzorito tolerantna spram genocidne perverzije. Barem kada je o drugima riječ.

Politički osjetljiva i polemična sintagma armenskog genocida, u literaturi poznatog i kao "zaboravljeni genocid", "tajni genocid", "skriveni holokaust", odnosi se na sukobe između Turaka i Armenaca u Osmanskom Carstvu za vrijeme te nakon Prvog svjetskog rata. Tim su događajima prethodili tzv. Hamidijanski masakri, kada je, uslijed jačanja armenskog nacionalizma, osmansko državno vodstvo kroz deportacije i masovne masakre započelo s provođenjem sistematske i organizirane politike etničkog čišćenja više stotina tisuća Armenaca.

Ako postoji ijedan razlog zašto treba ustrajati na prepoznavanju zločina nad Armencima, to je zato što je previše puta u ljudskoj povijesti genocid bio temelj za uspostavu nove države. On nikada nije unutrašnja stvar režima, nego je zločin pred čovječanstvom, njegova dekadencija i njegov pad. Poricanje genocida dio je istog zločina, njegova ekstenzija.