Čitajte Hrvatsko slovo!

Svaki građanin ove zemlje koji želi biti dobro informiran o stanju duhova koje utječe na zbivanja u politici i kulturi, sadašnja i buduća, trebao bi se pretplatiti na Hrvatsko slovo. Hrvatsko slovo bilo je solidno rezervno uporište HDZ-ova državotvornog kulturnog establishmenta iz devedesetih, koje je nakon Tuđmanove smrti i gubitka vlasti privremeno emigriralo s prestižnijih, utjecajnijih i bolje honoriranih mjesta. U tom petnaestogodišnjem interregnumu Hrvatsko slovo bilo je – za ministrovanja Ante Vujića, Bože Biškupića, Jasena Mesića, Andree Zlatar Violić i Berislava Šipuša, predobro podržavana intelektualna kuhinja u kojoj se na diskurzivnoj razini polako i strpljivo krčkalo ono što je od siječnja U petnaestogodišnjem interregnumu Hrvatsko slovo bilo je – za ministrovanja Ante Vujića, Bože Biškupića, Jasena Mesića, Andree Zlatar Violić i Berislava Šipuša, predobro podržavana intelektualna kuhinja u kojoj se na diskurzivnoj razini polako i strpljivo krčkalo ono što je od siječnja 2016. (opet) postalo hrvatska politička realnost2016. (opet) postalo hrvatska politička realnost. U Hrvatskom slovu, kao iz kristalne kugle, mogli smo čitavo desetljeće čitati o onome što će se zbiti kada se prilike steknu da se s riječi (opet) pristupi djelu: onemogućavanje rada nevladinih organizacija koje razvijaju političku kulturu i teže izgradnji demokratskih institucija simbolički se, poput rituala, kopi-pejstalo iz broja u broj, a čitateljima je jasno prezentirano i ono što se sprema: narativ po kojem Hrvatska svoj nastanak ima zahvaliti tzv. Domovinskom ratu uz dodatak koji možete pročitati upravo u Hrvatskom slovu, da su se u tom ratu ostvarile težnje koje stjecajem nesretnih okolnosti nije uspio do kraja realizirati Ante Pavelić sa svojim pokretom. U Hrvatskoj se, tako, sada ne radi toliko o revivalu ustaštva, koliko o njegovu come backu iz sfere "tjednika za kulturu" u sferu konkretne politike. Promatrano kroz prizmu medijske konkretne politike, a ministar Hasanbegović je slagao kada je u nastupnom govoru na prvoj sjednici Vlade rekao da se njome neće baviti, zatvoren je puni krug: Hrvatsko slovo izvršilo je idejnu pripremu za rođenje antićiriličarskog pokreta u Vukovaru, šatoraškog pokreta u Zagrebu, pa konačno i Tomislava Karamarka kao čelnog egzekutora; Karamarko se uz pomoć Crkve i Mosta uspio nekako uspentrati do Banskih dvora; potom je Karamarko inaugurirao instant-antifašista Hasanbegovića da provede kulturni program koji je prije toga vrlo studiozno razrađivan urbi & orbi u Hrvatskom slovu. Zasjevši u ministarsku fotelju Hasanbegović je promptno ukinuo potporu neprofitnim medijima, blokirao zakladu Kultura nova, obezglavio Vijeće za elektroničke medije, sudjelovao u blokiranju rada upravnog odbora Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva, supotpisao uredbu kojom Vlada gasi potporu humanistički orijentiranom civilnom društvu i – gotovo poduplao financijska sredstva koja od države dobiva Hrvatsko slovo: Potpora mu je, uz svu kuknjavu o besparici, ministarskom odlukom porasla s 250 000 u prošloj, na 400 000 kuna u ovoj godini. Što će biti sutra? – Zna se već danas: čitajte u Hrvatskom slovu!

A Hrvatsko slovo u najnovijem broju donosi:

• O nepostojećem hrvatskom fašizmu i svastici: "Otkud hrvatskim fašistima – kojih nikada nije bilo niti ih sada ima – kao simbol svastika? Nije li fašistički simbol fascio, a svastika nacistički? Fašizacija i ustašizacija očito nisu ista stvar, pa bi i fašisti i ustaše trebali biti različita bića." (Benjamin Tolić, str. 10.)
• U Lalecu-legendi: "Bil je velik Hrvat. I kad je partizanija ulazila u Zagreb, ovo je već legenda, Lalec je s obitelji, gore na Ksaveru, sa strojnicom dočekal 'osloboditelje', onako čađave, raščupane, bradate, pune smrada, nesmiljene koljače… Pao je – ustaški. Borbom." (Zvonimir Magdić, str. 27.)
• O simbolima i o istrebljivanju: "Ustaški je simbol bio veliko slovo U, a partizanski crvena petokraka zvijezda. Nakon Drugoga svjetskog rata partizani su masovnim zločinima temeljito istrijebili ustaše, a ako je koji i preživio, njega je – kao i njih – sustiglo vrijeme. Počivali u miru i jedni i drugi." (Benjamin Tolić, str. 10)
• O epohalnom istrebljivanju: "A na tom polju (…) 15. svibnja 1945., pod vodstvom ratnog zločinca Josipa Broza Tita i njegovih saveznika, veliki broj Hrvata, koji su došli na ovo mjesto u vjeri i nadi da će ih zaštititi velike svjetske sile, poput Engleske, bili su izručeni nesmiljenim i bezobzirnim krvnicima-koljačima (…), doživjeli su katastrofu od koje se Hrvati i Hrvatska nikad ne će oporaviti." (Mladen Pavković, str. 13.)
• O epohalnom istrebljivanju (2.): "Neposredno nakon Drugoga svjetskog rata bila je (Višnja Sever, autorica čije su pjesme uvrštene u zbirku Kajkavska lirika Moslavine, op. t.g.) zbog ljubavi prema mladiću koji se našao u nepoželjnoj vojsci osuđena na smrt. Bila je suđena i osuđena cijela njezina porodica. Zbog istog krimena. (…) Nakon robije završila je i magistrirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu." (Katarina Brkić, str. 7.)
• O Lalecu - zna se: legendi (2.): "...zaljubljenika u svoje purgere, kao nitko, blizak samom vrhu ljudi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Čovjeka koji je, slikovito, mogel – sve. Ak je nekaj trebalo, nije bilo teško: zvrcni Laleca. Vojno zapovjedništvo u Sarajevu hitno traži tisuću metara štofa za odore. Pa ko bu našel tisuću metara štofa. Uzbuna. I onda – mir. Dečki, zna se: Lalec. Za deset dana štof je upućen u šeher. Hrvatski su vojnici dobili za obleku." (Zvonimir Magdić, str. 27.)

• O KG-K, predsjednici-izdajici: "Najprije ste tako žestoko osudili postojanje Nezavisne Države Hrvatske, kao vjerojatno nitko do sada, vjerojatno pod pritiskom nekih stranih država… No, ne bismo se složili s time da  se u posljednje vrijeme veličaju propali zločinački režimi! Znanstvenici i povjesničari te obitelji ubijenih vojnika pomislili su da će doći vrijeme za dostojanstveno ukapanje kostiju članova njihovih obitelji koje su desetljećima morali prešućivati i skrivati…" (Nepotpisani redakcijski komentar, str. 32.)
• O predsjednici-izdajici (2.): Krive diplomatske poteze (…) do spektakularne organizacije Erdoganova posjeta Zagrebu, a sad već i posjete hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović Iranu (…) hrvatska politika kao da je zaboravila svoje NATO saveznike, a ponajprije Washington, koji je znatnim dijelom i sam opremio Oružane snage Republike Hrvatske. Pozadinu pritisaka oko navodne fašizacije hrvatske scene, kao i navodnoga  nedostatka medijskih sloboda treba gledati kao upozorenje na promašaje hrvatske vanjske politike i nedostatak osjećaja za usklađivanje vlastitih ciljeva sa SAD-om, s kojima dijelimo i članstvo u NATO savezu." (Ivan Svićušić, str. 8.)
• O predsjednici-izdajici (3.): "Još bi čovjek razumio da Milorad Pupovac i njemu slični nemaju pametnijeg posla od ganjanja ustaša, ali istog se uzaludnog posla dohvatila i predsjednica države." (Damir Pešorda, str. 32.)
• O predsjednici—izdajici (4.): Nakon što je izgubila glas osuđujući NDH kad god to Pupovac zahtijeva, a njemu se često hoće, predsjednica se uspjela dohvatiti i s dominikancem Lukom Prcelom." (Damir Pešorda, str. 32.)
• O Prcelinim razlozima: Možda je Luka Prcela svojevrsni nostalgičar, javni ili pritajeni podržavatelj NDH, ne znam, nisam pratio njegov rad, no upada mi u oči da se njegovi razlozi ne mogu razložno osporiti." (Damir Pešorda, str. 32.)
• O predsjednici-izdajici (5.): "Najviši državni dužnosnici odmah složno udare u proklinjanje Nezavisne Države Hrvatske i ustaša onako kako se to gotovo pola stoljeća obredno radilo u komunističkoj Jugoslaviji. Najprije tu ratnu nesretnicu nazovu 'tako zvanom NDH', a zatim je stanu poricati: 'Nije bila ni nezavisna, ni država, ni hrvatska'. Zašto je to žalosno?" (Benjamin Tolić, str. 10)
• O predsjednici-izdajici (6.): Predsjednica upada u svojevrsnu kontradikciju kada tvrdi da NDH nije bila 'ni hrvatska ni nezavisna', a onda se odmah zatim posipa pepelom tražeći u ime današnje, navodno nezavisne Hrvatske oprost za zločine koje je ta zavisna i nehrvatska NDH počinila!? (…) Šteta je što je predsjednica u koju smo polagali velika očekivanja skliznula u tu unaprijed pripremljenu šprancu za hrvatske čelnike."  (Damir Pešorda, str. 32.)
• O Tihomiru Timu, dežurnom knjigovođi: Politika se ne može svesti tek na održavanje knjigovodstvenog servisa. Ona je ipak nešto više od prizemne i sitničave računice." (Ivan Svićušić, str. 8.)
• O Anti, poglavniku koji nije bio tek puki knjigovođa: "Zašto je teško naći drugi narod koji je za volju svojih kolonijalnih gospodara tako ružno častio svoje nacionalne vođe kao Hrvati bana Josipa Jelačića, poglavnika Antu Pavelića i predsjednika Franju Tuđmana?" (Benjamin Tolić, str. 10)
• O neprovjeravanom Saši Lekoviću: Američku veleposlanicu smjestili su pokraj Saše Lekovića? Je li itko provjeravao tog čovjeka, osim što je iz zraka jasno da nije kompetentan za tu funkciju niti bi trebao predstavljati Hrvatsko novinarsko društvo u bilo kojem smislu! Navodno uopće nije studirao novinarstvo niti političke znanosti, niti bilo što drugo." (Redakcijski komentar, str. 32. - O gostovanju KG-K u Novinarskom domu, op. t.g.)
• O opskurnom Saši Lekoviću: "Jeste li provjerili je li možda u dogovoru s njime pozvana aktivistička skupina (ili pojedinac?), iako je riječ o nekima koji svugdje izazivaju nered a isto su angažirani u susjednim državama i bave se opskurnim istraživačkim nazovi novinarskim poslom!" (Redakcijski komentar, str. 32.)
• O Saši Lekoviću, teroristu-aktivistu: "Što da je netko počeo pucati na Predsjednicu i američku veleposlanicu? Pustili ste aktiviste na 15 cm od štićenih osoba?" (Redakcijski komentar, str. 32.)
• O hrvatskom biću: "Zašto se nad ljudima koji su bježali od komunističkog režima stranog hrvatskom biću tada nisu poštivala međunarodna prava?" (laudato.hs, str. 15.)
• O bolesnoj umjetnosti, stranoj hrvatskom biću (1.): "Ja sam đacima govorila da ne trebaju čitati Camusovog Stranca, Kafkin Proces i Preobražaj, Hessseova Stepskog vuka, pa ni stravične priče Amerikanca Poa. Užasa ima ionako dosta, a književne osobine mogu se tražiti i proučavati i na manje štetnim djelima." (Katarina Brkić, str. 7.)
• O bolesnoj umjetnosti, stranoj hrvatskom biću (2.): …"ili da analiziramo što je osjećao Gregor Samsa kad se probudio kao kukac. A naša odrasla djeca moraju tražit uzroke 'iščašenog' ponašanja nepostojećeg stvorenja. Kad ih nema, onda ih nema. Neki nas je pisac 'zeznuo' svojim osobnim lutanjima i nestabilnostima, a mi neka sada plivamo." (Katarina Brkić, str. 7.)
• O izmišljanju neprijatelja: "Da bi mnoge udruge, lige i pojedinci mogli opstati i javno djelovati moraju izmisliti neprijatelja. U ovom slučaju fašizam. U Hrvatskoj im to lako polazi za rukom jer oni koji sebe vole nazivati desničarima i desnim 'higijeničarima' daju dostatno materijala." (Silvana Oruč Ivoš, str. 5.)
• O prezaduženoj državi i irelevantnim projektima: "Njih 435 u Vladi je urudžbiralo dopis u kojem izražavaju nezadovoljstvo jer ove godine u proračunu naše prezadužene države nisu osigurana sredstva za njihove projekte. Oni bi, naime, da njihove tzv. nezavisne udruge i potpuno irelevantne projekte financiraju porezni obveznici." (Silvana Oruč Ivoš, str. 5.)
• O neugodi, krizi i osudama javnosti: "Nije ugodno vidjeti mlade ljude koji kao paraziti čekaju da im se da novac svih nas iako znaju u kakvoj se krizi nalazi država. Stoga ih ne moraju čuditi osude javnosti, pogotovo onih ljudi koji po cijele dane 'rintaju' za mali novac." (Silvana Oruč Ivoš, str. 5.)

XXXXXXX

Sastavljač ove antologije najsuvremenije hrvatske gluposti ne bi podržao često zastupanu tezu o nužnosti održavanja "idejne ravnoteže", ili "vrijednosne harmonije", u dotiranju časopisa u kulturi, što je, valjda po uzoru na Tuđmanovu zamisao o pomirenju fašizma i antifašizma, bila gotovo petnaestogodišnja praksa svih ministara kulture, a pri čemu su najveći dio sredstava (u bolja vremena i do 700 000 kuna po časopisu) dobivali proustaško Hrvatsko slovo, umiveno nacionalistički Vijenac i lijevo-liberalni Zarez. Teza je ovih dana bila dvaput javno izrečena, po Zarezovoj U Hrvatskom slovu, kao iz kristalne kugle, mogli smo čitavo desetljeće čitati o onome što će se zbiti kada se prilike steknu da se s riječi (opet) pristupi djeluurednici Nataši Govedić: jednom na press konferenciji sazvanoj povodom ukidanja potpore Zarezu, a drugi put u HTV-ovoj emisiji Samo kulturno, molim. U njezinoj izvedbi, financijska podrška "desnom" Hrvatskom slovu barem do određene mjere legitimira financijsku podršku "lijevom" Zarezu, i obrnuto. Drugim riječima, javno podupiranje (deklariranoga) visokog intelektualizma ima opravdanje u javnom podupiranju simboličkog likvidiranja toga istoga intelektualizma, koje simboličko likvidiranje funkcionira kao vježbanje mišića za njegovu doslovnu fizičku likvidaciju, i obrnuto. Ili, javna potpora fašizmu legitimira javnu potporu antifašizmu, i obrnuto. I doista, nismo zamijetili da je Zarez, premda je časopis za društvene i kulturne teme, ikada na svojim stranicama ozbiljnije propitao sadržaj Hrvatskog slova i potražio opravdanje za ovakvu, posve promašenu, inertnu, samouobičajenu, samovoznu i samoopravdavajuću se crveno-žuto-crnu nacionalnu "medijsku politiku".

Naime, odluka o dodjeli 300, 400 ili 700 tisuća kuna nekom časopisu ne može biti zasnovana na idealu svehrvatskog nacionalnog jedinstva U Hrvatskoj se sada ne radi toliko o revivalu ustaštva, koliko o njegovu come backu iz sfere "tjednika za kulturu" u sferu konkretne politike međusobno uključujućih suprotnosti, već isključivo na uspostavljenim kriterijima za vrednovanje javnih potreba u kulturi. Odluka o financiranju Hrvatskog slova mora, dakle, biti proizvedena iz odgovora na pitanje na kakav tip edukacije se misli kada se tvrdi da mediji imaju i nekakvu edukativnu funkciju, i u odgovoru na pitanje odgovara li neki časopis tim kriterijima i funkcijama, ili im ne odgovara. Odgovor koji u slučaju Hrvatskog slova sugeriramo, mada u zao politički čas, glasi – ne mogu postojati racionalno uspostavljeni kriteriji prema kojima bi ustaštvo na ikakvom natječaju za javne potrebe u kulturi moglo proći. Dakle, Hrvatsko slovo - nein, danke, ni po koju cijenu.

Zanimljivo je da je prva ministrica kulture koja je narušila dugogodišnje kulturpolitičko suzvučje između Hrvatskog slova, Vijenca i Zareza bila Andrea Zlatar Violić. Neposredno po dolasku na funkciju ona je, posve neopravdano, snizila potporu Hrvatskom slovu prvo sa 600 na 400, a idućih godina na 250 tisuća kuna. Snižavanje potpore obrazlagala je "niskom kvalitetom radova" i činjenicom da se njegovi vlasnici, premda apliciraju za kulturne programe, bave svime drugim, samo ne kulturom. U duhu politike stranaka bivše Kukuriku-koalicije prema neofašizmu, koja se već četvrt stoljeća kreće u rasponu od toleriranja do podilaženja i podržavanja, Zlatar nije nametnula temu sadržaja kao razlog za potpuno ukidanje potpore, već se reducirala na temu kvalitete sadržaja kao razloga za njezino reduciranje. Za odmazdu, vlasnici Hrvatskog slova prijavili su Zlatar zbog sukoba interesa oko financiranja njezina Zareza, što je dovelo do poznatog sudskog spora u kojem država potražuje od Zarezova nakladnika 1,2 milijuna kuna koliko mu je ministrica-suvlasnica protuzakonito dodijelila. A Hasanbegović je samo dovršio priču, kako sa Zarezom tako i s Hrvatskim slovom.

Odlazak u šumu

Bivša H-Alterova uvodničarka Marija Selak ovih me dana izložila neselektivnom granatiranju s najvišeg tornja dobro nam znane utvrde slobodnog i nezavisnog novinarstva, što je izazvalo i ponešto kolateralnih žrtava. Najintrigantniji detalj je onaj u kojem mi prigovara što je Hrvoje Šimičević, primivši HND-ovu nagradu za najbolji novinski uradak u prošloj godini, pozvao nazočne "u šumu". Šimičević je to, naravno, izrekao u prenesenom značenju, tojest kao poziv u novinarski "gerilski rat" u kontekstu gušenja neprofitnih medija od strane trenutačne vlade, a Selak, čini mi se, nije registrirala metaforu.

Osobno, u tridesetak godina novinarskog rada nisam pravo niti iskusio drugačije novinarstvo osim gerilskoga, pa mi takav metaforički "odlazak u Javno podupiranje (deklariranoga) visokog intelektualizma ima opravdanje u javnom podupiranju simboličkog likvidiranja toga istoga intelektualizma, koje simboličko likvidiranje funkcionira kao vježbanje mišića za njegovu doslovnu fizičku likvidaciju, i obrnutošumu" i nije neka promjena. A što se tiče doslovnog odlaska… kada bi stvari došle dotle da ti vlast uskrati svaku mogućnost javnoga djelovanja, rada, pa ti još zaprijeti i likvidacijom, to bi svakako bio legitiman put. Danas, za razliku od 1941. godine, poteškoće su više ekološke, demografske i regionalno-političke prirode: nakon desetljeća izvoza trupaca šume je preostalo nedovoljno za ozbiljan partizanski rat; ono što je ostalo premreženo je cestama i putevima, što bi išlo na ruku bolje mehaniziranom neprijatelju; zbog neobično uspješne sitno-stočarske politike planinska sela su izumrla, što bi značilo da bismo morali prekrižiti mogućnost zaštite kod jataka; velik dio stanovništva Korduna, Banije, Like i Dalmacije koje bi moglo priskočiti u pomoć, protjeran je 1995; Bosna i Hercegovina, koja obiluje šumama, danas je posebna država i grijeh bi ju bilo uvući u zabavu… Na žalost, bojim se da šuma u bukvalnom smislu, zbog evidentnih tehničkih ograničenja, danas ipak ne bi bila perspektivno rješenje za nas.

^{Ovaj tekst izrađen je u partnerstvu s Osservatorio Balcani e Caucaso  za projekt  European Centre for Press and Media Freedom (ECPMF) i sufinanciran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost Udruge za nezavisnu medijsku kulturu i ni na koji se način ne može smatrati da odražava gledišta Europske komisije.}