Alternativna stambena politika koju predlaže Pravo na grad zasnivala bi se na programima javnog stanovanja kakvi su prisutni u mnogim zapadnoeuropskim gradovima, gdje visoki postotak stanova u javnom vlasništvu daje mogućnost priuštivog stanovanja širokom sloju građana i istovremeno može regulirati cijene na tržištu najma. U Hrvatskoj od devedesetih godina ne postoji ministarstvo koje bi se bavilo razvojem stambenih politika kao dijela sveobuhvatne socijalne politike.

U prvim mjesecima 2020. svijet je zadesila situacija kakvu moderna civilizacija ne pamti. Pojava novog korona virusa izazvala je proglašenje stanja globalne pandemije koja je uskoro radikalno promijenila konture svijeta kakvog smo do tada poznavali. Bez da rekapituliramo kronologiju događaja u proteklih pola godine i do jučer nezamisliv scenarij koji je uslijedio, u jeku ovih zbivanja, uslijed nepredvidljive dinamike širenja virusa te nejasnog trajanja novo uspostavljenih mjera koje su ograničavale kretanje, ekonomsku aktivnost te socijalni kontakt, činilo nam se da nekoć ratom zahvaćenim, povratničkim odnosno potpomognutim područjima i tamošnjem stanovništvu, u kontekstu općeg zaključavanja države, prijeti produbljivanje već postojeće socijalne, ekonomske i geografske isključenosti.

Centar grada je potpuno pust. Na ulicama vlada teška tišina. Najljepše zgrade, upravo sve one koje čine identitet grada, na Jelačićevu trgu, Zrinjevcu, Strossmayerovu i Tomislavovu trgu, imaju žute i crvene naljepnice – privremeno ili trajno neupotrebljivo. Hvalevrijedni su pozivi za formiranjem stručnih tijela za koordinaciju obnove, ali to će uroditi plodom jedino ako će ono imati operativnu, a ne administrativnu ulogu. Deset godina obnove središta Zagreba, koliko se sada procjenjuje u medijima, stručnoj javnosti zvuči kao znanstvena fantastika.