Prošli je mjesec objavljena monografija Borovo u štrajku: Rad u tranziciji 1987.-1991. autor(ic)a Jasne Račić, Snježane Ivčić i Svena Cveka. "Borovo nikada nije bilo samo proizvođač gume i obuće, već važan temelj društvenoga razvoja vukovarskoga kraja. Uspostava nove normalnosti u Vukovaru bio je proces oblikovan silom, kao i u slučaju mnogih drugih gradova čije iskustvo nije podržavalo nacionalne povijesti. U kolektivnoj memoriji je ostalo samo sjećanje na ekonomsku krizu, a mi smo otkrili brojke koje govore o masovnoj mobilizaciji radnika koji krajem 1980-ih žele očuvati svoja prava i način života izgrađivan desetljećima", govore nam autori.

Hodajući hodnicima, osobito navečer kad se zgrada isprazni, osjeti se teret nasljeđa, sablasnost prostora. Nešto se prikriva, nešto je potisnuto. Nedostaje pamćenje zgrade, ona sadrži više nego što nam se prikazuje. Stari natpis 'Đuro Salaj' na pročelju, bista Adžije lišena konteksta, velika dvorana na petom katu s koje zgrada Ministarstva obrane izgleda majušnom... Uz veliku sreću što radim na mjestu s ovakvom povijesti, u čiji značaj i danas vjerujem, ipak me često obuzme osjećaj da prostor postoji kao relikt. Svaki dan je kao privilegija, ali istovremeno obilježen anksioznošću pred očekivanom propasti - kako mog posla, tako i zgrade, i ideje koju sadrži.