Za tri tjedna ce se u Davosu, Švicarska, ponovno susresti vodeći ljudi svjetskog biznisa[1]. Hermetički zatvoreni od "običnog svijeta" policijskim kordonom za koji će sami snositi troškove, predsjednici upravnih odbora velikih kompanija, njihovi politički prijatelji i savjetnici razgovarat će četiri dana o budućnosti svijeta.
U 2014. godini stojimo pred sličnim pitanjem: kako učiniti da kapitalizam služi građanima? Odgovor nije kompliciran. Dati pristojnu plaću, platiti svoje poreze i ne izbjegavajt ih, očisti za sobom smeće, držati se demokratskih normi i zaustaviti "utrku prema dnu"
I ovaj put će Svjetski ekonomski forum uživati u čestitkama za vlastite uspjehe. Već tri godine naime među njima kruži nezadovoljstvo vladajućim političkim strukturama kojima uporno ne uspijeva riješiti ekonomsku krizu. Po riječima velikog biznisa "politika je zaglibila u crisis-managementu". U međuvremenu oni su već odavno svoj pogled usmjerili prema budućnosti. Multinacionalne kompanije preuzimaju vodeću ulogu u pokušajima da se riješe izazovi sutrašnjice: ekonomski rast, siromaštvo i ekološki odgovorni razvitak.
Ovakvo stanovište krupnog kapitala je u najmanju ruku bizarno. U času kad se čini da će kapitalizam izroditi revoluciju, korporativna elita uživa u švicarskom brdskom selu u kulinarskim delicijama. Jer, budimo iskreni, pet godina nakon najveće financijske krize od 1930. njezini uzroci još nisu riješeni. Dapače, više od pet godina nakon bankrota Lehman's Brothers banke očevidno je da nije riječ o "još jednoj krizi" nego da je riječ o sistemskoj pogreški koja seže do u same korijene današnjeg kapitalizma.
Od 2008. godine šećerna glazura rasta općeg blagostanja pomoću sve većih dugova polako je nestala i ruïna onog sto je ostalo od socijalnog ugovora između kapitala i radnika, a koji je ugovor stajao u osnovi naše države blagostanja[2], u svoj svojoj golotinji vrlo se bolno ukazala.
Budimo iskreni, pet godina nakon najveće financijske krize od 1930. njezini uzroci još nisu riješeni. Dapače, više od pet godina nakon bankrota Lehman's Brothers banke očevidno je da nije riječ o "još jednoj krizi" nego da je riječ o sistemskoj pogreški koja seže do u same korijene današnjeg kapitalizma
Neoliberalna utopija privatizacije, liberalizacije i deregulacije; svevladajućeg djelovanja tržišnog i mondijalizacije; slobodnog prometa robe, usluga kapitala i rada; iPad i Starbucka; Margaret Thacher i Ronalda Reagana; blagostanja i sreće za svakoga - cijela ova skalamerija zavodljivih obećanja kojima smo se uspavljivali za jedan sve veći broj građana Zapada završio je u tupom razočaranju. Doduše, mobilni telefon ne košta skoro ništa, roaming je skoro besplatan i možemo svugdje plaćati karticom. Ali zauzvrat, prihodi su pali, sigurnost zaposlenja je sve manja, zdravstvo i obrazovanje su sve lošiji, demokracija je osiromašena a porezni dugovi nas dave.
K tome treba još dodati olovni osjećaj u želucu kad se brinemo i razmišljamo o bijednoj perspektivi za našu djecu i njihovoj budućnosti, osobito ako se nisu uspjeli upisati na studije kao sto su ekonomija, bussiness management, računovodstvo (accountancy) ili pravo.
Država, koja se nakon velikih ratova XX. vijeka profilirala kao zaštitnik svojih građana, pleše već 35 godina oko zlatnog teleta inozemnih investicija.
Građani su dobili iluziju parlamentarne demokracije i iluziju da imaju mogućnost participacije u odlukama, ali veliki kapital ima u rukama oruđe ucjene (' ...ili je po našem ili odlazimo iz zemlje..") i time de facto ima pravu moć. Tako je u proteklih trideset godina nastalo političko okruženje koje precizno odgovara željama CEO-a i upravnih odbora velikih kompanija, i za njih je i napravljeno.
Želite smanjenje rasta plaća? Dobit ćete. Manje zaštite radničkih prava (npr. u odnosu na otkaz)? Izvolite. Školovaniju radničku klasu? Evo je. Niže korporativne poreze? Može. Više utjecaja na sveučilištu? Molim lijepo. Želite sudjelovati u imidžu naše kraljevske obitelji? Nema problema. Vi želite da naša pomoć zemljama Trećeg svijeta služi vašim ciljevima? Pobrinut ćemo se i za to. Želite jedinstveno tržište, jedinstvenu monetarnu uniju, manje pravila i zakona, više financijskih poticaja, više poreznih olakšica, mjesto u prvom redu, ime na garderobi u velikom muzeju, autobusnu stanicu ispred vrata, razgovor u dvoje sa premijerom? Vi želite, mi pribavljamo. Dobrodošli u Korpo-kraciju.
Cijela skalamerija zavodljivih obećanja kojima smo se uspavljivali za jedan sve veći broj građana Zapada završio je u tupom razočaranju
Od 1980. godine korporativni su porezi na svjetskom nivou smanjeni za pola; u Nizozemskoj sa 48 na 25 posto. Trideset godina su porezni rajevi u Evropi poput Luxembourga i Irske, ili zemlje koje su omogućavale jeftin transfer profita bez plaćanja poreza, kao Nizozemska, u potpunosti tolerirani. Bili su puštani na miru unatoč spoznaji da se velikom kapitalu u ovim zemljama pogodnim zakonima omogućilo da niske (i stalno smanjujuće se) porezne tarife dovede gotovo do nule.
Iz tih godina (osamdesetih) potiče i oštar napad na plaće i zaštitu od otkaza. Stvar je počela u Nizozemskoj gdje je 1982. godine, dogovorom u Wassenaru, učinjen prvi korak prema nizbrdici koja se zove konkurencija plaća[3]. Od tada su mnoge zemlje slijedile ovaj primjer: Irska, Austrija, Finska i kao posljednja Njemačka. U Nizozemskoj je udio plaća za produktivni rad unutar BNP ("arbeidersincomenquota") u 10 godina pala sa 86 na 80 posto i nalazi se na ovoj visini samo zahvaljujući preoptimističkim očekivanjima samostalnih radnika ("ZZP-er") kojih je oko jedan milijun.
Slična degradacija se desila i sa zaštitom od otkaza. Dok se nekada zaštita od otkaza smatrala uspjehom emancipacije i tečevinom civiliziranog društva, danas je to anakronizam koji sluzi samo jednoj grupaciji (tj. radnicima) i mora biti razmrvljen i ukinut. Fleksibilizacija rada (rad na ugovorni, kratki rok) je već 20 godina čarobna riječ u internacionalnom vokabularu.
Građani su dobili iluziju parlamentarne demokracije i iluziju da imaju mogućnost participacije u odlukama, ali veliki kapital ima u rukama oruđe ucjene (' ...ili je po našem ili odlazimo iz zemlje..") i time de facto ima pravu moć
Korpo-kracija je čudnovata zemlja. U njoj najmoćniji plaćaju najmanje poreze, a najslabiji najveće. U Korpo-kraciji oni koji najviše izvlače iz javnih investicija u materijalnu i nematerijalnu infrastrukturu istoj doprinose najmanje. Oni koji najmanje profitiraju od njih plaćaju najviše. Veliki biznis je u 2000. godine doprinosio (u vidu poreza) 10 posto u nacionalni budžet, 2013. je iznos smanjen na 4 posto.
Naličje ovoga je oštri rast (poreznih) tarifa: ali samo: za vas i za mene.
Dok Unilever, Shell, Philips, Heineken - a da se o nizozemskim velikim internacionalnim bankama ne govori, postižu svoj svjetski uspjeh upravo zahvaljujući pozitivnim i naklonjenim nizozemskim zakonima i zahvaljujući našem respektu za te iste zakone, postojanju adekvatnog obrazovanja i ostale infrastrukture, mi plaćamo za njihovo održavanje.
U međuvremenu se počinju iscrtavati granice ovakvog parazitarnog rasta. Razlika u prihodima se oštro povećava. Iz toga se postavlja najvažnije pitanje: tko je na kraju krajeva najviše profitirao od neoliberalne utopije. Odgovor: šačica bankara i direktora, poreznih i računovodstvenih savjetnika, članovi upravnih odbora i poneki političar (koji je nakon karijere u politici dobio komesarijat u velikoj firmi), i naravno 400 milijuna Kineza. I to je to.
Evropska i američka srednja klasa stagnira, ova u Evropi već 10, u Americi već 20 godina. Pri čemu uopće nismo uzeli u obzir kako je s nižim klasama, ovdje i tamo. Rolex, Panerai, Dior, Harry Winston, stanovi u Park Hyattu u New Yorku, dragulji iz De Beersa, prvih šest oglašivača iz posljednjeg izdanja "How to spend it" londonskog FT-a, to je sve tu samo za onih 1 posto. I ne za vas. To isto vrijedi za muški sako od Lora Plane, cijena 6000 funti sterlinga.
Tko je na kraju krajeva najviše profitirao od neoliberalne utopije: šačica bankara i direktora, poreznih i računovodstvenih savjetnika, članovi upravnih odbora i poneki političar (koji je nakon karijere u politici dobio komesarijat u velikoj firmi), i naravno 400 milijuna Kineza
Kombinacija usporenog rasta plaća, fleksibilizacije tržista rada i izbjegavanja plaćanja poreza od strane velikih korporacija je otrov. Uzmimo za primjer Nizozemsku: dok se građani guše pod golemim hipotekarnim dugom, otplaćuju kao ludi hipoteke na nekretnine čija je vrijednost potonula, i još moraju plaćati cijenu bankarskim feštama[4], veliki kapital sjedi na historijski najvećoj hrpi ušteđenog novca. Riječ je o nekih 60 milijardi Eura u Nizozemskoj, oko 5 bilijiuna dolara u USA. A sto radi veliki kapital? Ne investira niti u domovinu, niti u znanost i istraživanje niti u vlastite radnike. Ne, veliki kapital isplaćuje dividende svojim akcionarima, nakon što je prvo vlastite direktore i upravni odbor obilato nagradio. Tako npr. Apple, najveća na burzi registrirana kompanija na svijetu, planira isplatit svojim dioničarima 100 milijardi dolara do 2015.
Ovime se iscrtava i apsurdnost Korpo-kracije. Marx i Engels su 1848. prognozirali da će kapitalizam samog sebe uništiti svojom vlastitom gramžljivošću. Po njima, kompeticija će smanjiti profite i dovesti do povećanja eksploatacije. Na ovaj način će buržoazija izroditi svoje vlastite pogrebnike: proletarijat koji će sa vilama iznuditi redistribuciju kapitala.
Usprkos tome što su vile do sada ostale u štalama, kapitalizam XXI. vijeka se nalazi u opasnosti da samog sebe pokopa svojim vlastitim paradoksima. Recentna istraživanja javnog mijenja su pokazala da su problemi poput dugova, nezaposlenosti i socijalnog pada već neko vrijeme zamijenili migraciju, emigraciju i Crnog Petra[5] u javnom diskursu. Čeka se samo na političkog poduzetnika koji će znati ove probleme šire i intenzivnije mobilizirati. A u situaciji globalne krize tako nešto se može vrlo brzo dogoditi.
Za nadati se da će ovo i u Davosu shvatiti[6]. Zapravo je došlo vrijeme za jednog novog Henryja Forda. Osamsatni radni dan za 5 dolara kojim je Ford jednim potezom udvostručio nadnicu svojim radnicima zasnivao se na proto-keynsianskoj ideji da promet i profit ovise o kupovnoj moći. Samo onda kad Fordovi radnici budu pristojno plaćeni, moći će priuštiti sebi jedan crni Ford-T. Ovim potezom je Henry Ford stajao u kolijevci poslijeratnog socijalnog ugovora i spasio kapitalizam Marxovih proročanstava.
U 2014. godini stojimo pred sličnim pitanjem: kako učiniti da kapitalizam služi građanima? Odgovor nije kompliciran. Dati pristojnu plaću, platiti svoje poreze i ne izbjegavajt ih, očisti za sobom smeće, držati se demokratskih normi i zaustaviti "utrku prema dnu".
Ovo nije ideologija. Ovo znači raditi u svoju korist. Reforma ili revolucija, drugih alternativa nema.
Opaske prevoditelja
[1] autor članka referira na sastanak World Economic Foruma u Davosu od 22. siječnja; članak je objavljen u vikend dodatku NRC-a od 4/5. siječnja. vidi i http://www.weforum.org/;
[2] misli se na Nizozemsku;
[3] Dogovor u Wassenaaru od 24. studenog 1982. je bio prvi slučaj da su predstavnici sindikata (FNV) sklopili kompromis sa predstavnicima poslodavaca uz blagoslov Vlade; rezultat pregovora je bio smanjenje zahtijeva sindikata glede povecanja plaće, zauzvrat su poslodavci pristali na skraćenje radnog vremena; ovime su se kreirala nova radna mjesta i smanjila se nezaposlenost; ovaj dogovor je postao primjer kako su u Nizozemskoj uređeni odnosi između radnika i poslodavaca, bez upletanja vlade i osnova do danas vazećeg tkz. Polder-modela;
[4] ovdje se misli na veliku i izuzetno skupu operaciju spašavanja nekoliko sistemskih nizozemskih banaka i osigurajavajućih društava koju je izvala vlada Balkenende II nakon kraha 2008; za ovu operaciju korištena su budžetska sredstva a poslijedice toga u vidu saniranja budžetskih davanja i drastičnog ogoljavanja javnih troškova se osjećaju do danas;
[5] autor referira na vrlo intenzivnu javnu diskusiju na svim medijima u NIzozemskoj na kraju 2013. o tome da li je Crni Petar ("Zwarte Piet"), pomagač Sv.Nikole ("Sinterklaasa"), najvažnijeg dječjeg praznika u Nizozemskoj, emanacija rasizma ili ne. Crni Petar se naime vec stotinjak godina predstavlja kao Surinamac/crnac i za jedan dio stanovnika Nizozemske je to dokaz integriranog rasizma u nizozemskom javnom mijenju. Diskusija je bila za nizozemske pojmove izuzetno žestoka;
[6] čini se da je poruka autora doista i dospjela do članova foruma, ili je on dobro upoznat za stanovištima ljudi koji za Forum pripremaju materijale, vidi npr : http://www.latimes.com/business/money/la-fi-mo-world-economic-forum-income-inequality-20140117,0,5617460.story#axzz2qmJFmmWD
