...o nadilaženju etničkih identiteta, o utjecaju vatre i dima na razvoj direktne demokracije.
Pokušaj političara podrazumijeva da oforme vlastitu vladu eksperata i da nastave ekspertno krasti. Suprotno tome, Plenum ne želi vidjeti postojeće političare u tehničkom mandatu
Kolegij Skupštine Kantona Sarajevo prihvatio je minuli petak sva četiri zahtjeva koji su izglasani na Plenumu građana i građanki Sarajeva. Prihvaćeno je uspostavljanje ekspertne vlade, revizija plaća i beneficija nositelja javnih funkcija u KS-u i njihovo usklađivanje s trenutnom ekonomskom situacijom. Prihvaćena je i revizija privatizacije i uspostavljanje nezavisne komisije za utvrđivanje činjenica o događanjima od 7. veljače, čiji će sastav uključivati i delegirane članove Plenuma građana i građanki Sarajeva, s pravom popisa i procjene štete, kao i utvrđivanje odgovornosti policijskih službenika za prekomjernu upotrebu sile i zlostavljanje privedenih. "Ističemo da usvajanje zahtjeva od Kolegija ne znači da će zahtjevi biti usvojeni niti provedeni, jer odluke o tome donosi Skupština Kantona Sarajevo koja je zakazana za ponedjeljak, 24. veljače", priopćili su iz Plenuma, te pozvali građane ovog grada na nastavak masovnih mirnih prosvjeda do ispunjenja svih zahtjeva. Upozorili su pritom vlasti, i sadašnje i buduće, da njihovo nepoštivanje građanskih prava ne može i neće biti tolerirano. "H-Alter" je tim povodom razgovarao s Valentinom Pellizzer, volonterkom Plenuma građana i građanki Sarajeva, feministkinjom i dugogodišnjom aktivisticom koja u Sarajevu živi zadnjih 15 godina, a od 1994. godine radi na koordinaciji i uspostavi programa pomoći i razvoja u Hrvatskoj, zatim u Makedoniji, Albaniji, Kosovu i na koncu Bosni i Hercegovini.
U petak je Kolegij Skupštine KS-a prihvatio zahtjeve građana, kreirane na Plenumu, a sama Skupština bi trebala odlučivati o njima ovaj tjedan. Koja su vaša očekivanja?
Zahtjevi su stavljeni na dnevni red sjednice u ponedjeljak. Izabrana taktika je jednaka onome što se dogodilo 12. veljače nakon prvog Plenuma. Prisustvo tisuću osoba u malom plenumskom prostoru koji je bio ustupljen od strane Univerzitetskog kampusa pokazuje efekte. Mediji trenutno govore o prihvaćenim prijedlozima. Međutim, treba kazati kako se radi o mudrom taktičkom potezu i načinu da se prikaže kako vlast sluša građane a da pritom i dalje ne rade ništa. Dok se se članovi Skupštine mirno pripremali za njihovo zasjedanje, građani su odlučili da i ovaj (protekli) vikend provedu na ulicama. Sljedeći plenum se održava u utorak, 25. veljače. Trenutno se s jedne strane ukazuje na "spremnost i otvorenost" vladajuće strukture prema prosvjednicima dok policija i mediji u isto vrijeme šire paniku oko potencijalnih skupina spremnih na fizički obračun. Pritisak na osobe koje se osjećaju dijelom čitavog procesa je ogroman. No, s druge strane raste svijest da se radi o nečem potpuno novom, da se izgrađuje novi način komunikacije koji je oslobođen istrošenog političkog žargona. U svemu tome osjećam želju građana da dugoročno artikuliraju svoja pitanja o socijalnoj pravdi, i pored stalne, kontinuirane kriminalizacije prosvjeda i prosvjednika.
Koji su razlozi opstrukcijama o kojima pričate?
Sistem je uzdrman, i njegov jedini odgovor je širenje straha i zastrašivanje individua
Strategija je sasvim jasna: razdvajanje demonstranata u male cjeline kako bi ih se lakše odstranilo iz fokusa javnosti. Plenum i prosvjedi daju legitimitet jedno drugom i zajedno su taj trn u oku sustavu, jer stalno potiču okupljene građane da razmišljaju. Sistem je uzdrman, i njegov jedini odgovor je širenje straha i zastrašivanje individua. U tom je kontekstu vijest dana izjava organizacije Human Rights Watch koja je službeno potvrdila da je policija neopravdano koristila nasilje nad 19 građana u BiH, od čega nad 13 u Sarajevu, među kojima su dvije žene i troje maloljetnika.
Koji su ključni zahtjevi oko kojih je uspostavljen najveći konsenzus i od kojih građani i građanke Sarajeva, po vašem mišljenju, neće nikako odustati?
Tri zahtjeva su prošla jednoglasno, dok je jedan, vezan za "ekspertnu vladu", prošao većinskim izglasavanjem. Nakon prvog vala "moraliziranja" oko uništavanja zgrade, građani koji su prisutni na Plenumu i prosvjedima prepoznali su i priznali razloge i uzroke nasilja. Dekriminalizacija prosvjeda i prosvjednika, odgovornost policije i sistema koji stoje iza svega, zajedno s ostala dva zahtjeva, revizijom privatizacije, smanjenjem plaća i ukidanjem beneficija za cijelu političku klasu, definitivno su nešto što svi osjećaju kao zajednički temelj. Građani nisu pristali na zamjenu teza koju su svi političari "ponudili", i ta solidarnost i razumijevanje su ključni, ne samo u Sarajevu nego u svim gradovima gdje se osnivaju plenumi. Sistem je truo i pokvaren, a građani prepoznaju tu cupola mafiosa i to neće više tolerirati.
Na što se točno odnosi zahtjev o vladi eksperata i kako bi ostvarivanje tog zahtjeva trebalo izgledati, usvoji li ga Skupština?
Ovo je jedno od najdiskutiranijih pitanja prosvjednika, izglasano putem jednostavne većine, i zahtjeva dodatnu elaboraciju. Pokušaj političara podrazumijeva da oforme vlastitu vladu eksperata i da nastave ekspertno krasti. Suprotno tome, Plenum ne želi vidjeti postojeće političare u tehničkom mandatu, ali želi identificirati osobe koje su kompetentne, neovisne i po mogućnosti bez povijesti u nekoj od stranaka, čija bi funkcija bila da počnu, predlože i osiguraju da vlada radi i realizira "program spasa".
S druge strane tu je zahtjev o reviziji privatizacije. Hoće li ovo, po vašem osobnom mišljenju, naići na otpor političara koji su faktički omogućavali ovakvu privatizaciju?
Dekriminalizacija prosvjeda i prosvjednika, odgovornost policije i sistema koji stoje iza svega, zajedno s ostala dva zahtjeva, revizijom privatizacije, smanjenjem plaća i ukidanjem beneficija za cijelu političku klasu, definitivno su nešto što svi osjećaju kao zajednički temelj
Naravno da hoće. Svi zahtjevi koji idu u prilog razotkrivanju političko-mafijaškog sistema naići će na otpor. Praksa da se pokreću istrage je široko rasprostranjena u BiH. No, one uglavnom završavaju tako što ne završavaju, ili završe formalnim oslobađanjem od optužbi, kako bi se nastavilo kao i do sada. Još jedan zanimljivi aspekt je pitanje unakrsne odmazde, gdje "revizija privatizacije" de facto maskira repozicioniranje stare elite novom.
Plenum je prošli tjedan upozorio kako prihvaćanje zahtjeva ne znači i njihovo finalno provođenje. Što bi se po vašem mišljenju moglo dogoditi u slučaju da Skupština KS-a ne prihvati i provede zahtjeve?
Zahtjevi ne mogu biti ništa drugo nego prihvaćeni. Započeti proces ne može biti zaustavljen. Ukoliko zahtjevi budu odbijeni, javnosti bi se poslala poruka apsolutnog zatvaranja sustava prema bilo kakvim promjenama. To bih usporedila s oglušivanjem sistema na zahtjeve koji su se čuli na prostorima Jugoslavije 1968. godine. Da se tada sistem otvorio, malo po malo, vjerojatno bi duže opstao. Nakon 7. veljače političari ne rade ništa drugo osim izražavanja razumijevanja spram prosvjednika. Naravno, treba očekivati stalne pokušaje sabotaža i delegitimiranja prosvjeda i prosvjednika. U ovim okolnostima je skoro pa nemoguće predvidjeti što će se dogoditi. Postoji nekoliko scenarija, ali najvažnije je djelovati i uraditi sve kako bi Plenum funkcionirao. Plenumi nude dijaloški prostor i rješenje, dok prosvjedi predstavljaju oblik javnog pritiska. To je istovremeno mjesto za iscjeljenje i politiku, za kanaliziranje energije i ljutnje kroz prijedloge i rješenja.
Kakva je trenutno situacija u Sarajevu? Kako građani koje susrećete gledaju na prosvjede i plenume?
Svi zahtjevi koji idu u prilog razotkrivanju političko-mafijaškog sistema naići će na otpor
Imam osjećaj kao da hodam u nekoj sobi s puno iskrivljenih ogledala. Euforija, nada, šutnja, strah, neznanje, inertnost, sve je tu prisutno. Jedan dio stanovništva sudjeluje na prosvjedima, dok drugi dio gleda na njih iz daljine kao prema nekoj smetnji. Svaki dan 200 do 300 građana i građanki je na ulici ispred predsjedništva, uz stalne dezinformacije i prikazivanje prosvjeda kao da se radi o najvećoj prometnoj smetnji. Plenum je dosta posjećen i u Dom mladih stalno dolazi između 1000 i 1200 građana i građanki. Nakon prvog Plenuma, gdje je bilo velikih opstrukcija, vlasti su počele primjenjivati model "prihvaćanja" građanskih zahtjeva, kao u Tuzli. Ali Sarajevo nije Tuzla: kičma ovog grada nisu radnici iz tvornica pod stečajem nego zaposlenici najvećeg administrativnog "aparata" sa svim svojim tijelima, odjeljenjima i ministarstvima raspoređenim po svim nivoima: od općine do grada, od kantona, do entiteta pa sve do države. Taj aparat je najveća "kočnica", koja promatra i bruji sa strane. U tom aparatu nisu svi istomišljenici. Postoje oni koji tiho navijaju za Plenum, i gledaju prema tome kao jedinoj šansi za slobodu. Trenutno je ova skupina građana najveća misterija. Hoće li odlučiti prestati biti taoci svojih "podobnih kolega i kolegica"? Hoće li svjedočiti o svima onima koji pomažu ovakav sistem a izabrani su kroz stranačke "štele" i o stotinama ugovora o djelu koji se isplaćuju? Hoće li proraditi razumijevanje da mogu i trebaju biti na ulici kao i na Plenumu i hoće li se suočiti s činjenicom da bez osobnog preuzimanja rizika nema "revolucije"?
Zašto ste se odlučili na sudjelovanje u prosvjedima i volontiranje na Plenumu?
Odlučila sam se na to gledajući prosvjede u Tuzli i spiralu nasilja u svom gradu, promatrajući političare kako optužuju jedni druge dok svi zajedno optužuju građane, dok sam slušala Lagumdžiju kad je govorio da su građani Sarajeva gori nego Karadžić, ili kad sam svojim očima vidjela ljutnju specijalaca i spremnost da vas sklone kako bi "izvršili naredbu". Zbog zamjene teza, arogancije, paternalizma... Na to me je ponukao i osjećaj koji sam imala ispred policijske stanice, zajedno s roditeljima koji ne znaju gdje su im djeca, koji ne smiju pitati, koji se ne smiju približiti. Osjećala sam se jednostavno pozvana. Ne bih mogla, ne znam i ne želim gledati ove događaje, kritizirati ih i pametovati iz daljine. Svjesna sam da je svaka osoba koja se suprotstavi sistemu "neprijatelj" i svjesna sam kompleksnosti i fragilnosti Plenuma i prosvjeda. Zbog toga sam se uključila, jer kao svaka druga građanka želim dati svoj doprinos, ma koliko malen bio. Nisam puno razmišljala, to se jednostavno dogodilo kad je 14. veljače ispisana povijest, kad sam zajedno s drugim građanima i građankama digla ruku i glasala za ona četiri famozna zahtjeva. Ponosna sam zato što sam tu i što svjedočim otporu laži i manipulacijama.
Koliko trenutno ima građana na plenumima, je li se broj povećao od prvog Plenuma i kakvo vi vidite dosadašnje iskustvo ovog direktnodemokratskog odlučivanja? Koliko je, po vašem mišljenju Plenum efikasan u donošenju zajedničkih odluka?
Nakon 7. veljače političari ne rade ništa drugo osim izražavanja razumijevanja spram prosvjednika. Naravno, treba očekivati stalne pokušaje sabotaža i delegitimiranja prosvjeda i prosvjednika
Plenum od početka ima posjetu od oko 1000 ljudi, a zaprimljeno je vise od 2200 zahtjeva. U radnim grupama ima najmanje 300 osoba koje su aktivno uključene i koje, naravno, volontiraju. Plenum je jedan od najupornijih "prostora" koje sam imala prilike doživjeti. Direktna demokracija je nevjerojatno iskustvo, nešto potpuno drugačije i nezamislivo. Svaki dan učim o sebi i o drugima. Prosvjedi su stavili simboličku točku na etnički kolektivizam i pokazali da postoji individualna hrabrost bazirana na osobnoj i političkoj solidarnosti. Zahtjev za socijalnom pravdom je ono što ujedinjuje prosvjednike, dokazujući da je bosanskohercegovačko društvo u stanju promišljati i pokazati građanski aspekt priče, bez uobičajenih etno-nacionalističkih boja. Prosvjedi su otvorili proces lustracije na svim nivoima, ne samo unutar vlasti, nego i unutar privatnog, ali i nevladinog sektora. Svi smo na "ispitivanju" svaki dan, svaka odluka i svaka greška je dio zajedničke političke prakse. Na djelu je preformulacija svih diskursa i potraga za funkcionalnim, transparentnim i otvorenim modelom.
Kako općenito komentirate dosadašnje pokušaje da se prosvjedi i plenumi svedu na etnonacionalno pitanje, odnosno da samo Bošnjaci prosvjeduju a Hrvati i Srbi nemaju veze s time?
Kaže se kako režim, kada se uplaši, udara kako najbolje zna i umije. Rimljani su to dobro opisali riječima divide et impera, odnosno podijeli pa vladaj. Stvarnost je takva da su aktualni prosvjedi dio dugogodišnjeg procesa i ciklusa prosvjeda. Već tokom "JMBG prosvjeda" građani i građanke su pokazali da se mogu razlikovati i artikulirati usprkos i izvan etnonacinalizma. Normalno je da unutar jednog masovnog "pokreta" postoje različita mišljenja i uvjerenja, a to uključuje i različite oblike patriotizama. Važno je, međutim, naglasiti stalni dijalog, razumijevanje i međusobno prihvaćanje, različitost i stvaranje kolektivne svjesnosti da je jedina "zastava" prosvjeda i Plenuma socijalna pravda. Negirati različitost bi bilo jednako negiranju prirodne demokratičnosti Plenuma čija otvorenost je podložna instrumentaliziranosti, ali je zato aktivno sudjelovanje najbolja strategija za stvaranje fronta međusobne solidarnosti bez nacionalizama i inih fenomena. Neophodno je shvatiti da nitko ne govori u ime svih ili ostalih i da svako ima pravo na riječ ali da je Plenum taj koji glasa za poruku koju je svako dužan, iz etičkih razloga, prenijeti.
Imaju li prosvjedi potencijal da se prošire na Republiku Srpsku, gdje društveno-politička elita zadnjih dana poprilično radi na tome da građanima dokaže kako je cilj prosvjeda njeno rušenje?
Euforija, nada, šutnja, strah, neznanje, inertnost, sve je tu prisutno
Kao što sam već rekla, ovo što se događa je univerzalna borba za socijalnu pravdu, a ne pokušaj puča. Pokušaji da se sve prikaže kao narodno rušenje dejtonskih dogovora su lažni. Narod nije više zainteresiran za retoriku nacionalnih vitalnih interesa. Narod želi da institucije, ma gdje one bile i ma kako se zvale, funkcioniraju i rade za dobrobit građana. Ovo je prosvjed protiv partitokracije, pijavice koja na ovim prostorima dvadeset godina potkrada ekonomska, kulturna i društvena bogatstva. Prosvjedi žele vratiti osjećaj da je javno dobro doista javno dobro. Ono što većina ne zna ili ne vidi je da prosvjeda ima, bilo je i biti će i u Republici Srpskoj. Postoji jedna spirala otpora koja se svaki dan širi. Prosvjedi koji su sada u Federaciji, simbolično su povezani s događajima tijekom "JMBG" prosvjeda, gdje se po prvi puta moglo vidjeti da su građani i građanke prestali slijepo vjerovati da je nacionalnost i etnička pripadnost ključ za svako događanje. Republika Srpska je u krizi i građani su gladni i ljuti. No, tamo je drugačiji sustav i drugačija kontrola teritorija. Više je centraliziran: tko tamo vlada, vlada brutalnije i efikasnije. Plenum je zaživio u Brčkom, prosvjedi su bili u Banja Luci i Prijedoru, a sama činjenica da je nakon prosvjeda veterana i demobiliziranih boraca, vlada RS požurila da nešto obeća i podmiti iza zatvorenih vrata, znak je da je i u RS počelo "odbrojavanje".
Jeste li u kontaktu s prosvjednicima u drugim gradovima. Postoji li redovna komunikacija s drugim plenumima i razmišlja li se o zajedničkom djelovanju?
Ima mnogo horizontalnih kanala komunikacije i kontakta. Na prošli Plenum su došli iz Tuzle, danas su bile delegacije iz Konjica, Fojnice i Mostara. Informacije teku, ali se radi na više "formaliziranoj" komunikaciji u cilju definiranja i provedbe zajedničkih zahtjeva. Osobno smatram da plenumi propituju pitanja koja su iznad razine kantona, koja se tiču svih. Sve se to događa u duhu poboljšanja strukture, a ne u duhu njenog rušenja. Nije pravo pitanje da li je trenutni sistem uređenja potreban ili nije, već kako od njega napraviti funkcionalan sistem. Dvadeset godina retorike o mijenjanju ustava je i dovelo BiH društvo u situaciju u kojoj se trenutno nalazi.
Podrijetlom ste iz Italije, ali u Sarajevu živite već petnaest godina, dok na području Balkana zadnjih dvadeset godina. Kako iz te pozicije gledate na kompleksnost bosanskohercegovačkog društva i socijalno stanje u ovoj državi?
Sarajevo nije Tuzla: kičma ovog grada nisu radnici iz tvornica pod stečajem nego zaposlenici najvećeg administrativnog "aparata"
Dolazim iz južne Italije, iz jednog malog gradića u Kalabriji, gdje su bili prisutni mafija, lopovluk i korupcija. Znam šta znači strah i šutnja i koliko je teško reći nešto otvoreno i izdvojiti se iz "sigurne anonimnosti". U tom smislu mislim da Bosna i Hercegovina nije puno drugačija, osim što je specifična po konstrukciji etno-kolektivizma, vrsti "bolesti" koja guši svaki pokušaj promjene, barem do danas. Zbog toga mislim da iskre demokracije kao što je Plenum mogu dolaziti samo iz prostora koji nemaju ništa i moraju izmisliti sve, odnosno graditi sistem od nule.
Koliko su prosvjedne aktivnosti u BiH slične onima koje su od 2011. pa do prošle godine zahvaćale brojne države Europe i Južne Amerike?
Svi smo ujedinjeni pod nepravdom. U svim zemalja posredna demokracija je pokazala svoj limit, svoju nefunkcionalnost i korupciju. Političari i političarke su ispleli svoj svijet i ne daju nikome da u njega uđe. Surađuju jedni s drugima, ponavljaju se i tako se međusobno održavaju. Dovoljno je promatrati na globalnom nivou ekonomsko-korporativno-političku spregu i postaje više nego jasno da političke elite imaju samo osobno-stranački interes, a građani su tu samo zbog pro forma glasanja, plaćanja poreza i da budu topovsko meso kada se pobune. Gledati snajper u Kijevu i slušati Carla Bildta najgori je flashback koji sam doživjela ovih dana. Iako ne volim podjelu na "mi" i "oni", mislim da je zajedničko u svim borbama činjenica da se građani eksploatiraju, a političari deklarativno podržavaju demokraciju izvan svoga praga, dok je guše kod sebe.
Koliku su ulogu u ovim prosvjedima, kao i u prosvjedima diljem svijeta u zadnjih nekoliko godina, imale društvene mreže?
Svjesna sam da je svaka osoba koja se suprotstavi sistemu "neprijatelj" i svjesna sam kompleksnosti i fragilnosti Plenuma i prosvjeda
U potpunoj medijskoj blokadi bez interneta - Facebooka i posebno Twittera - ništa se ne bi desilo. Svijet je promijenio stav o događanjima u BiH zahvaljujući twitterašima koji su pravovremeno izvještavali i pozvali novinare iz inozemstva, animirali ljude u drugim gradovima, te nastavljaju voditi alternativnu ulogu. Videa, slike, stavovi, podrške... sve je to sastavni dio horizontalnog, dvosmjernog, konstruktivnog razgovora između građana i političara, kako lokalnih tako i međunarodnih. Svaki plenum zahvaljujući svojoj web stranici može proslijediti građanima točne informacije, dok društvene mreže služe za neformalnu komunikaciju; streaming omogućava praćenje Plenuma svima onima koji im ne mogu ili ne smiju nazočiti.
Postoji li bojazan da će, kako pojedini analitičari tvrde, doći do zasićenja i da prosvjedi neće potrajati?
Proces je potpuno otvoren, zahtjeva nevjerojatnu količinu energije, vremena, discipline, povjerenja, a sve to se gradi svakodnevno. Ono što ohrabruje je transparentnost plenumskog sistema koji nema lidera i gdje svako daje i doprinosi onoliko koliko može.
Kako gledate na optužbe da iza nekih plenuma i nekih prosvjeda u BiH stoje određene političke elite i druge interesne skupine? Takvi su se navodi mogli čuti u medijima i od strane pojedinih javnih osoba. Koji je vaš osobni stav o tome?
Ako uzmemo u obzir da u Sarajevu na plenumima bude 1000 građana i građanki, očito je da osim iskrenih prosvjednika ima i policajaca u civilu, raznih ubačenih elementa, provokatora i svega onoga što je dio masovnih procesa. S druge strane, reakcija vladajuće klase je očajna. Mislim da u početku nisu mogli ni vjerovati da nitko ne stoji iza Plenuma, da su ljudi jednostavno spremni prihvatiti neki novi model i raditi na njemu. Onda su pokušali preuzeti to tijelo. Ta vrsta pritiska je dalje prisutna, ali jedini način da se odgovori tome jest da se što više osoba uključi u rad Plenuma i da kroz prijedloge, diskusije i glasanja Plenum ostane živo mjesto.
valentina_bashta-1.jpg
Koliko su građanski bunt i prosvjedi ukazali na fundamentalnu nemogućnost funkcioniranja postojećeg političkog modela u BiH i koliko je uopće aktualni model kriv za postojeću socijalnu sliku države?
Sustav ne funkcionira, a nefunkcionalnost se strateški iskorištava sa svih strana. Etnonacionalističke kočnice su godinama paralizirale reforme zdravstva, skrivile privatizaciju i zloupotrebljavale socijalna davanja. Novitet ovih prosvjeda je da je socijalna pravda postala nešto konkretno i realno, nešto na čemu svaka vlada može raditi bez obzira na razinu i na "ustav". Kad pričamo o političkom modelu, trebamo shvatiti da se ne radi o ustavu, entitetu ili kantonu, nego o sistematskoj krađi koja se skriva iza etno-zavjese. Građani i građanke su vidjeli da je kralj gol i ovaj put su odlučili probati učiniti nešto po tom pitanju, preuzeti odgovornost i graditi nešto što mnoge države nisu ni pomislile da je moguće. U tom kontekstu događaji od 7. veljače su bili prekretnica. Nasilje ne rješava probleme, ali vatra, dim, uhićenja i nasilje su itekako kreirali jaz koji je ispunio Plenum i pretvorio stvari u nešto apsolutno neočekivano: vježbu direktne demokracije gdje građani i građanke promišljaju cijeli jedan sistem i rade to u svoje ime.
