Smrt venecuelanskog predsjednika Huga Cháveza mnogi će oplakati, ali malo tko komemorirati. U ovom trenutku, u kojem velik dio svjetskih medija posvećuje svoje vrijeme tome da govori loše o mrtvom vođi i navija za to da ostane dva metra pod zemljom, bilo bi puno bolje pokušati shvatiti Cháveza kao političku figuru.
Poput Cezara, Chávez je bio odgovoran za raspad aristokratske politike i za popularizaciju moći
Politički fenomen, koji je u Venecueli bio poznat pod imenom Hugo Chávez, nadilazi tu zemlju u toj mjeri da nam u sjećanje donosi niz prvorazrednih pitanja na koja valja odgovoriti kako bi se razumio odnos koji narod uspostavlja s politikom. Na primjer, fenomeni kojima se političko vodstvo utjelovljuje u procesu narodnog uzdizanja, što je karakteristika nečeg što bismo mogli nazvati narodnom demokracijom.
Nadalje, Chávez postavlja pitanja kao što su uloga karizmatičnog vođe, kod koga je nadmoć političke orijentacije popločana heroizmom i žrtvom - kao što je to bilo u slučaju Vargasa u Brazilu. Chávez je na kategorički način pokazao da je nacionalizam opstao kao velika politička ideologija našeg vremena - kao što je to pokazao i Allende u Čileu. Njegov nadimak, comandandte, i njegov čin potpukovnika bili su neosporni dokaz snažne vojne prisutnosti u latinoameričkoj politici te njegove bonapartističke sklonosti, to jest, težnje da se učvrsti iznad svega i svih kao dramatično i energično političko rješenje u trenucima duboke krize i razaranje tradicionalne politike - kao što je to radio Perón u Argentini.
chavez-v.jpg
Chávezov bolivarijanizam i njegova lationamerikanistička retorika bili su više od puke retorike
Chávezov se cezarizam potvrdio kroz tri dimenzije. Poput Cezara, Chávez je bio odgovoran za raspad aristokratske politike i za popularizaciju moći, tako da soj upravitelja nije ovisio o čvrstim institucijama i krutim pravilima političke igre, o koalicijama jasno organiziranima kroz stranke, o političkim prepirkama s jasnih ishodima. S Chávezom, politika je izvlačila rezultate svoje moći iz narodne mobilizacije koju je sam provodio.
Nevolja je venecuelanske opozicije bila u tome što nikad nije uspjela proizvesti nekog tko bi bio iole sposoban raspravljati s Chávezom kao sa sobom jednakim. Ta prosječna opozicija nikad nije uspjela proizvesti narodnog vođu s nizom atributa kojima se isticao Chávez.
Drugi je aspekt herojska i veličanstvena vizija moći. Chávezov bolivarijanizam i njegova lationamerikanistička retorika bili su više od puke retorike. Bili su istinska namjera utjelovljenja projekta regionalne afirmacije ove zemlje i potraga za snažnim protagonistom koji bi djelovao na cijelom kontinentu, što je san koji je Venecuela sanjala još od vremena Simona Bolívara. Chávezov rivalitet zaoštravao je diplomatske odnose na kontinentu, zavisno od toga tko je bio za ili protiv njegova projekta Bolivarski savez naroda naše Amerike (Alba - Alianza Bolivariana para los Pueblos de Nuestra América).
Baš kao u rimskoj tragediji, sudbina je Venecuele pupčanom vrpcom povezana s tumačenjem čavizma
Chávez je mnogo puta djelovao poput strašila, prividno nepovrediv u svojoj vatrenoj moći, ali dovoljno učinkovit u svojoj zadaći potpirivanja protivnika svojim južnoameričkim antiamerikanizmom. Pred strašilom je opozicija upadala u zamku - ponašala se upravo poput gavrana.
Treći je aspekt njegova tragična sudbina. Cezarovu su smrt strpljivo čekali i komemorirali oni koji su pretpostavljali da će njegov nestanak odjednom odnijeti u grob i osobu i ono što je ona predstavljala. Ali, baš kao i u rimskoj tragediji, sudbina je Venecuele kao pupčanom vrpcom povezana s tumačenjem čavizma. Sad, kad Cháveza više nema, ono što ostaje jest čavizam, o čemu je nedavno pisao Gilberto Maringoni.
Bdijenje nad Chávezom je, u najmanju ruku, prva izborna skupština venecuelanske predsjedničke kampanje. Ovisno o daljnjem razvoju, može biti prvi čin institucionalizacije novog režima, uzdignutog u sjeni svog posvećenog vođe. Do tada, venecuelanska se opozicija i dalje suočava s karizmatičnim vođom od krvi i mesa. Od danas - počinje legenda.
Članak je originalno objavljen na portalu Cartamaior. Autor, Antonio Lassance, znanstvenik je i istraživač s Instituta za istraživanje primijenjene ekonomije u Brasíliji.(op. ur.)
