Priča kaže kako su se imigranti okupljali na nekom malom trgu, dvorištu možda ili parkiću u sklopu bloka zgrada. Bili su glasni, oni Afrikanci, Azijati tko zna odakle sve ne. Iz dana u dan okupljanje u neko doba, galama, a ništa ih se nije razumjelo. Iritirali su stanare okolnih zgrada, svaki dan, malo po malo, raslo je nezadovoljstvo stanara.
Srećom se netko sjetio obratiti jednoj udruzi, znam kojoj no to sada nije bitno, priča se ionako dešava u UK. Ta je udruga bila vješta u komuniciranju s ljudima pa su stanari ubrzo dobili povratnu informaciju. Imigranti se tamo okupljaju jer jedino na tom mjestu u tom kraju postoji Kako s vašom djecom razgovarate o izbjegličkoj krizi? Kako reagirate na ksenofobne, rasističke izraze?jak signal za mobitele, ili možda besplatni Wi Fi. To je šansa za razgovor sa svojima kući tamo daleko, možda u Afganistanu ili Nigeriji... Kako ste? Jeste li sigurni? Meni je dobro, ne brinite. Što ste danas jeli? Je li ujak ozdravio? Imate li od čega živjeti? Ne znamo što su točno pričali, ali znam da su bili osamljeni, nostalgija za domom ih je mučila.
Tada su se stanari te četvrti malo posramili. Ili sažalili? Možda oboje. Kako god, više nisu vidjeli prijetnju, mogli su razumjeti ljude daleko od svojih najbližih.
Malo-pomalo počeli su ih pozivati kući, na ručak, na popodnevni čaj, ponuditi im mali posao, pozdravljati ih na ulici.
Ne znam kako se sve dalje odvijalo, no tenzija više nije bilo, niti osjećaja prijetnje, a valjda se i osjećaj isključenosti smanjio.
Neću ništa novoga reći ako kažem da se bojimo nepoznatoga, promjena, drugačijega. Ne kanim u tom pravcu danas ići. Priču s početka sam čuo početkom prosinca/decembra u Briselu na velikoj konferenciji Quakera: "Europa – tvrđava ili zajednica?". Mnogo se ljudi zabrinutih smjerom kamo Europa ide, okupilo. Brisel. Nije mi bilo lijepo vidjeti po dvojicu belgijskih vojnika s automatskim oružjem i kacigama pred ulazima raznih institucija. Iskreno, nije mi bilo ni ružno, mahom simpatični ljudi, s naočalama, bradicama. No ipak uniformirani, naoružani. Što radimo kada nas (navodno) "drugi, drugačiji, različiti" ugrožavaju? Postanemo manje različiti, uniformnijikada nas (navodno) "drugi, drugačiji, različiti" ugrožavaju? Postanemo manje različiti, uniformniji. Da. I pozovemo oružje, povećamo ovlaštenja organima sile, praćenja, zadiranja u privatnost. Čudno, nije li? Oni – radikalni ekstremisti – koji ne poštuju različitosti, napadnu Nas, a mi odgovormo tako da smo im što sličniji – ne poštujemo različitosti, spremamo se za napad, čak ih i preventivno napadnemo, tako se to nazivalo kada je "Rat protiv terora" pokretao pred desetak godina, nešto više točnije.
No, ako me pojava vojske na ulicama Brisela rastužila i zabrinula, mnogo me više naljutilo nešto drugo. Reakcije poznanika (ne prijatelja, poznanika) na moj boravak u Briselu. "Jesi lud da ideš tamo?" "Sreća si se živ vratio." "Jesi sreo mnogo fundamentalista?" (to je valjda šala?). Nije to samo strah, više me razgnjevilo odsustvo razmišljanja, pristanak na pojednostavljivanje, na crno-bijelu interpretaciju, na podjelu na "nas" i "njih". O, kako lako pristanemo na laž trgovine - Sloboda za Sigurnost. Kako lako pod Red uvrstimo uniformnost, Poslušnost, Hijerarhiju. Red se mora znati. Zar ne? Nisam za nered, ali znam koliko mnogo smisla ima u kaosu, a i koja cijena Reda može biti. Tko je rekao Treći Rajh?
Recimo, srušilo neki dan bakicu u Osijeku i išlo joj staviti lisice na ruke. Ne, neću po tom nesretnom policajcu, on je čovjek, nije stroj, pogriješio je, ispričao se, ljudski je i nadležni ministar reagirao. O Ostojiću nekom drugom prilikom, oni koji rade jučer u Opatovcu, danas u Slavonskom Brodu, znaju koliko znači imati pravog čovjeka na tako odgovornom mjestu.
Mnogi su odmah reagirali na neprimjerenu reakciju policajca, i to je ohrabrujuće i važno. Nadam se da nitko od nas ne želi živjeti u državi gdje će se na pod bacati stare gospođe koje nemaju sluha za semafore niti za organe reda. Ima drugih načina.
Zaprepastila me količina onih koji spremno napadaju staricu. Te prelazi preko crvenog, te udarala je policajca, te nije mu dala osobnu kada je zatražio. Nije, da. I da, prelazi preko crvenog. Kako to da ju nitko od sugrađana nije upozorio? Kada ste vi upozorili osobu koja prelazi preko crvenog? Koja je primjerena reakcija na taj prekršaj? Što zapravo želimo od policije?
Proučavam ovih dana pristup/ koncepciju Policija u zajednici. To nije (samo) ono kada imate policajca u svom kvartu. Ne, to je nešto mnogo veće i bitnije – pomak od fokusa na kažnjavanje prekršaja prema prevenciji, nasilja prije svega. Za prevenciju treba suradnja s građanima, pojedincima, udrugama. Trebaju i educirani policajci, tako da se Policijska akademija trsi da nauči, poduči što je civilno društvo, različitosti identiteta, pa onda i očekivanja od policije, značaj manjina, slabih, ranjivih skupina. Suradnja nam treba, pa i s bakicama.
Suradnja, ne demonstracija sile na bakicama. Srećom, shvatili su to svi, a greške se dešavaju. Alternative nam trebaju. Alternative nasilju. Sjajan program prije spomenutih Quakea, najviše provođen po zatvorima, jako dobro prihvaćen.
Kako stojimo s alternativama nasilju?
Osim što nas je većina načelno protiv nasilja. Al… znamo li koje sve vrsta nasilja postoje, na koje se sve načine ono izražava? Kako gradimo kulturu življenja bez nasilja? Koliko, kako povezujemo i dalje bujajuću rijeku izbjeglica nasiljem?
Vidimo ih kao prijetnju, ili ako ne, onda nam je žao što "su morali otići", bez da mnogo razmišljamo tko ih je i kako protjerao.
"Prodor Islama nam se dešava", na javnom skupu izjavljuje jedan znanstvenik. Neću prozivati, no zapitat ću se – koliko nas se tiču ljudi koji prolaze kroz Hrvatsku?
Upoznao sam Ivicu pred neki tjedan. Živi na Novom Zelandu, svećenik je tamo, došao je za godišnji doma u Hrvatsku, odlučio je provesti dio godišnjeg pomažući izbjeglicama u kampu u Slavonskom Brodu. Štedio je dugo za put, košta to. Došao obitelji nakon par godina. I onda, otvorena srca i nasmijana lica, volontirao na svom godišnjem pomažući ljudima u nevolji, koji baš i ne znaju jezike koje on govori, ni vjera im nije ista, vjerovatno se neće nikad više sresti u životu. Nije Ivica jedini, mnogi naši sugrađani volontiraju pomažući ljudima u nevolji, izbjeglicama iz zemalja u kojima se živi puno lošije nego kod nas.
Bliži se Božić. Raduje me da ovih dana u Makedoniji izlazi prijevod priručnika Svi smo mi djeca ovog svijeta: kako s učenicima razgovarati o izbjegličkoj krizi, Foruma za slobodu odgoja. Moj mali, mali, mali ali srcu dragi doprinos prekograničnim suradnjama, povezivanjima.
Kako s vašom djecom razgovarate o izbjegličkoj krizi? Kako reagirate na ksenofobne, rasističke izraze? Razgovarali smo na tu temu na jednoj od radionica već spomenute konferencije u Briselu.
Nije lako usprotiviti se ostrašćenim, isključivim, nasilnim sugovornicima. Valja vježbati ako ne ide. Metoda paradoksa pomaže. Recimo, kaže vam netko: "Van s muslimanima!"
Svašta mu/joj možete odgovoriti, a možete i odšutjeti (iako, obije se šutnja o glavu kad-tad). Možete na primjer reći: "Odlična ideja. Učinimo to odmah. Izbacimo također siromašne, bolesne, stare, sve drugačije, ma najbolje sve. Neka ostanemo samo ti i ja. A onda možemo na pivu. "
Probajte. Više nećete vidjeti zapjenjenog radikala već zbunjeno ljudsko biće. S kojim se da razgovarati.
Krizna su vremena. Novi izazovi traže nova ponašanja. Blagdani su pred nama. Hoćemo li iznenaditi sami sebe ovih dana? Uključiti se u akcije protiv žica, ograda, žileta, odvojiti koji dan za rad s izbjeglicama? Ako već slavimo rođenje Sina Božjega, razvedrimo ga pomažući Njegovoj djeci u nevolji. Mali poticaj u poruci koja mi je upravo stigla, svaki mi dan stižu, bez umrežavanja, suradnje, pravih informacija, nema nam mira. Ni onoga u srcu, a kamoli u društvu.
