Španjolska je, kao i većina južnih zemalja Eurozone, prihvatila drastične mjere štednje kako bi smanjila državni deficit. Jedna od mjere obuhvaća i privatizaciju zdravstvenog sustava, što je izazvalo val nezadovoljstva građana i zaposlenika u zdravstvu. Taj val, nazvan "Bijelom plimom" (marea blanca) okupio je od početka 2013. godine niz sindikata, udruga, organizacija, inicijativa i građana koji se sve artikulirtanije zalažu za javno upravljanje zdravstvenim sustavom kao temeljnim javnim dobrom. O borbenosti tradicionalno apolitičnih liječnika, krizi demokratskog upravljanja i solidarnosti svih građana kao neophodnom preduvjetu borbe razgovarali smo s liječnikom Ignaciom Sanchezom (intervju objavljujemo pod pseudonimom) iz madridske Opće bolnice "La Paz".
Zbog čega je pokrenut štrajk u zdravstvenom sektoru u Madridu?
Zašto gradske vlasti ipak žele privatizirati upravljanje ako se taj model pokazao katastrofalnim?
Kako se razvila borba za očuvanje javnog zdravstva?
Privatne tvrtke su, pomoću vlade, zarađivale jako puno tijekom građevinskog "booma". Na primjer, prije nekoliko godina je Grad Madrid platio građenje sedam novih bolnica koje uopće nisu bile potrebne
Prijedlog da se privatizira tih sedam novih bolnica u Madridu doveo nas je do toga da smo se zapitali što činiti. Godinu dana ranije, kada je vlast ukinula zdravstveno osiguranje imigrantima, što se pokazao kao tek prvi korak u ukidanju univerzalnog javnog zdravstvenog sustava, mi iječnici smo šutjeli. Tu postoji dublji problem koji zahvaća nas doktore, kao tipične pripadnike srednje klase. To je društvena klasa bez kulture revolucionarne političke borbe. Jedina politička kultura koju posjedujemo je, naravno, ona za obranu naših radničkih interesa. Međutim, s ovom novom mobilizacijom protiv privatizacije zdravstva počeli su se po bolnicama organizirati plenumi, koji nisu okupljali samo osoblje bolnica nego i pacijenate, građane općenito. Počeli smo svi zajedno raspravljati zašto je bitno očuvati zdravstvo javnim i kako ga možemo obraniti. Glavna parola ove mobilizacije je "zdravstvo se ne prodaje, ono se brani" (La sanidad no se vende, se defiende).
Dakle, liječnička klasa se ipak politizirala?
Kako su zaposlenici u zdravstvu učinili taj korak i povezali se s građanima?
Iste tvrtke koje su sudjelovale u izgradnji tih sedam bolnica danas se spominju kao mogući privatnici koji bi njima i upravljali
Odlučujuće je bilo pokretanje ankete među građanima vezane uz prijedlog gradske uprave da privatizira zdravstvo. Anketirano je skoro milijun građana, od kojih je 99 posto odgovorilo da želi javni zdravstveni sustav kojim se upravlja javno. Tijekom pet dana provođenja ankete mnogi građani su došli u bolnice, podržali nas i ponudili svoju pomoć u aktiviranju građana kako bi odaziv na anketu bio čim veći. Povezali smo se s udrugama pacijenata, ljudi su bili po 24 sata u bolnici, direktor bolnice je zažmirio na jedno oko i dopustio da na zadnjem katu u jednoj prostoriji imamo plenume i izrađujemo transparente za demonstracije... Mobilizacija je bila jako, jako velika.
Koji bi bio alternativni način upravljanja bolnicama, da se one ne privatiziraju?
Razradili smo i prezentirali gradskoj upravi alternativu privatizaciji na tehničkom nivou upravljanja, a to je da bi najefikasniji oblik upravljanja bio da zaposlenici svakog odjela sudjeluju u upravljanju svojim odjelom. Ako liječnici sami upravljaju svojim odjelom, mogu to činiti jeftinije, jer najbolje znamo što nam je potrebno i što nam je najnužnije. Ako trebamo štedjeti točno znamo gdje možemo uštedjeti, a gdje ni slučajno ne smijemo. Ako, međutim, odjelom upravlja privatna tvrtka na nivou cijele bolnice, oni to sigurno neće znati nego će im jedina bitna stvar biti ušteda pod svaku cijenu. To je ta razlika, a ono što je bitno u tome je da mi, radnici u zdravstvu, želimo preuzeti tu odgovornost u upravljanju.
