Interesi radnika, interesi poduzetnika

Ministar Josip Aladrović nedavno je najavio izmjene Zakona o radi, izjavši pritom da Vlada smatra kako je potrebna liberalizacija Zakona o radu. Da bismo saznali nešto više o opasnostima izmjene ZOR-a i načinima kako uistinu pomoći hrvatskom radništvu i gospodarstvu, razgovarali smo sa saborskom zastupnicom Sandrom Benčić iz političke platforme "Možemo!".

Je li saborskim zastupnicima dostupan radni tekst novog Zakona o radu?

Nije dostupan i vjerojatno još ne postoji. Tek se dogovaraju polazišta. Međutim, potrebno je naglasiti da smo u Hrvatskoj već imali nekoliko valova liberalizacije Zakona o radu, a najveća je napravljena 2014. za vrijeme SDP-ove Vlade, nakon koje smo postali zemlja s najvećim udjelom nesigurnog rada u čitavoj EU, dolazi do jačanja sezonskog, povremenog i privremenog te agencijskog rada, a na određeno vrijeme se zapošljava čak 90 posto novozaposlenih.

Kroz tih nekoliko valova liberalizacije ugovori na određeno su fleksibilizirani do te granice da sada možete raditi za istog poslodavca maltene deset godina na ugovor na određeno, zato što ako nakon tri godine rada na određeno imate prekid od dva mjeseca, isti vas poslodavac može Želimo sigurna radna mjesta i plaće koje omogućuju dostojanstven život. Želimo eliminirati takozvani working poor, odnosno tendenciju da ljudi rade puno radno vrijeme, a i dalje su siromašni, što je u Hrvatskoj vrlo čestoponovno zaposliti na određeno. Uobičajeno je da će poslodavac još dodatno uštedjeti nudeći vam ta dva mjeseca umjesto godišnjeg odmora.

Važno je naglasiti da mogućnost i regulacija rada na izdvojenom radnom mjestu postoji već dugo vremena. Sada se ova kriza koristi kao argument za izmjenu ZOR-a jer se treba regulirati rad od kuće, ali to je već odrađeno.

Dosadašnja je fleksibilizacija dovela do nesigurnih radnih mjesta i smanjenja obaveze poslodavaca prema radnicima, a smatramo da će se to ponoviti i sada. Također, ističemo da izmjena ZOR-a nije prioritet u smislu povećanja konkurentnosti gospodarstva i sa mnom se slažu mnogi poduzetnici i poduzetnice. Da je problem u ZOR-u, dobili bismo konkurentnije gospodarstvo već prvom liberalizacijom, a jesmo li dobili bolja radna mjesta, jesu li nam se povećale plaće ili izvoz? Ne, samo smo postavili radnike u poziciju prekarijata. Obje velike stranke ne razumiju da je politika izgradnje gospodarstva na niskim plaćama i nesigurnim radnim mjestima loša politika koja ne čini naše gospodarstvo konkurentnijim već ga naprotiv zadržava na vrlo bazičnim poslovima što onemogućuje gospodarski razvoj, kao i društvene ciljeve poput dostojanstvenog života od rada.

Koje mjere su potrebne za ostvarivanje konkurentnijeg gospodarstva i dostojanstvenog života od rada?

Moramo prestati favorizirati gospodarske oblike koji počivaju na rentijerstvu jer ono zahtijeva niskoobrazovanu radnu snagu koja je loše plaćena i početi se fokusirati na zelenu reindustrijalizaciju države. Recimo, ako znamo da iz EU fondova možemo dobiti određeni iznos za solarizaciju Hrvatske, onda trebamo investirati u istraživanje i razvoj naših potencijala u stvaranju obnovljivih izvora energije i polako transformirati naše tehnološke tvrtke kako bi počele izrađivati komponente za jedan takav projekt. Zatim, kada ćemo kupovati solarne panele i dijelove vjetroelektrana novcima iz EU, kupovat ćemo ih od naših tvrtki. Novac od EU fondova nećemo slati nazad u Njemačku nego će ostati u Hrvatskoj. Tek ćemo tada iskoristiti pravi efekt europskih fondova.

Država mora graditi javne fondove i investirati u dugoročne ciljeve. Privatni sektor to ne radi jer od zelene industrije, koja će tek za 10 do 15 Ova Vlada, pa i prijašnje, isključivo ciljaju na kratkoročnu političku dobit koja ne doprinosi razvoju Hrvatskegodina postati nositelj gospodarstva, privatnici danas-sutra ne mogu ostvarivati profit. Potrebno je stvarati industriju baziranu na znanju, koja donosi visoko plaćene poslove i koja odgovara potrebama 21. stoljeća, odnosno reducira emisije stakleničkih plinova i omogućuje druge ekološke ciljeve. To je nešto što će se dugoročno silno isplatiti svim građanima Hrvatske, a ja trenutno ne vidim koja bi banka investirala naše obnovljivce ako nema subvencija.

Također, moramo početi upravljati poljoprivredom koju smo prepustili tržištu, što gotovo nijedna država nije napravila, čak ni SAD koji upravlja svojom poljoprivredom u potpunosti. Ako znamo da samo u javnim nabavama hrane i pića trošimo više milijardi kuna godišnje, trebamo uvesti zelenu javnu nabavu i kupovati isključivo od lokalnih poljoprivrednika. Kako bismo u tome uspjeli, prvo se moramo dogovoriti s poljoprivrednicima što će proizvoditi i koliko, subvencionirati ih kroz fondove za poljoprivredu, a zatim uvesti zelenu javnu nabavu i kupovati isključivo od njih.

Druga važna stvar je pristup kapitalu. Više od 90 posto naše gospodarske strukture čine mikro i mala poduzeća, što onemogućuje veliku Budući da Vlada ne može napraviti ništa konkretno za poslodavce i gospodarstvo, ona radi ono što joj je najlakše - otežava položaj radnikakonkurentnost na vanjskom tržištu iz razloga što im je pristup kapitalu krajnje ograničen jer banke ne žele ulagati u njih. U razgovorima s poslodavcima sam primijetila da im za konkurentnost nije ključna fleksibilizacija radnih odnosa već pristup kapitalu kako bi lakše zamijenili tehnologiju zbog koje bi im porasla produktivnost, kako bi ulagali u istraživanje i razvoj te lakše pristupili visokoobrazovanoj radnoj snazi.

Kod nas, iako banke odbijaju ulagati u mikro i mala poduzeća, država im kontinuirano dozvoljava da one plasiraju javna sredstva na tržište, na primjer nedavni novac Europske banke za obnovu i razvoj. Banke na taj način uzimaju maržu od javnog novca, a vlastiti novac ne ulažu u naša poduzeća, što je loša politika. Minimalno što smo trebali uvjetovati je da javna sredstva iz EU idu preko banaka do poduzetnika samo ukoliko banke pariraju s 50 posto uloženog. Ako to odbiju, treba plasirati te novce preko HBOR-a, pa neka banke razmisle kakva će biti njihova politika prema gospodarstvu.

Potrebno je naglasiti da više nigdje nema prave industrije bez državne intervencije, ne samo u smislu subvencija nego država mora upravljati procesom inovacija i konkurentnosti, što smo objasnili u kontekstu zelene reindustrijalizacije i poljoprivrede.

Treći veliki problem je niz birokratskih propisa koji su međusobno u kontradikaciji. Ljudi često ne znaju što i kako treba ispuniti; jedan propis kaže jedno, drugi drugo. Dođe inspekcija i kazni ih jer su uvijek u nekakvom prekršaju. Na taj način stavljamo ljude u sivu zonu, umjesto da svima olakšamo poslovanje. Moj stav je - jasna pravila, nemoj ograničavat' i kočit', ali kada netko ta jednostavna pravila prekrši, kazne moraju biti ozbiljne i odvraćati sve druge da to rade. Smatram da kada bismo porezne stope na dohodak učinili progresivnijima, ljudima ne bi bio problem Moj stav je - jasna pravila, nemoj ograničavat' i kočit', ali kada netko ta jednostavna pravila prekrši, kazne moraju biti ozbiljne i odvraćati sve druge da to radeplaćati više ili manje poreza s obzirom na zaradu, ali da im je jako važna jednostavnost poslovanja. Ne možemo stalno raditi pravila koja idu iz logike “netko će nešto smuljati”, nego hajdemo u birokratskom smislu olakšati poduzetnicima, ali da onda tamo gdje jesu propusti, imamo kapacitete to prekontrolirati i ozbiljno sankcionirati

Zašto se inzistira na fleksibilizaciji ZOR-a i lakšem otkazivanju ako poslodavcima više koriste vaše ideje?

Nedavno sam sudjelovala u debati s jednim direktorom iz drvne industrije koji pošteno radi i osigurao je dobre uvjete svojim radnicima, koji se složio da problem nije u Zakonu o radu, već u poreznom sustavu, pristupu kapitalu i nizu drugih stvari. Ono što bi poduzetnicima pomoglo da budu konkurentniji i bolji je na sasvim drugoj strani. Smatram da kada bismo maknuli maglu koja se uvijek stavlja na takve pregovore, gdje pozicije poslodavaca zagovaraju ljudi koji nisu direktno iz te prakse, mogli bismo dogovoriti puno toga. Direktor HUP-a Damir Zorić nije osnovao neku firmu u kojoj je radio i nije primjer hrvatskog poduzetnika koji ima nekakve probleme pa ih hoće iznijeti. To su ljudi koji su vezani uz Vladu. Kada sam sudjelovala u debati na Otvorenom je pregovarao HDZ s HDZ-om i HDZ-om. Zorić, iako nije član HDZ-a, simpatizer je i sudjelovao je u kampanji Tomslava Karamarka, Luka Burilović iz HGK je HDZ-ovac, a Ministar Josip Aladrović također.

HDZ-ovi ljudi u medijskom prostoru rade spinove. Pokazuju primjerice vrste poduzetništva iz propulzivnih sektora koji čine mali segment društva, kao što je IT sektor. Dovedu Matu Rimca ili nekog sličnog kako bi pokazali da postoje poslodavci koji odlično plaćaju svoje radnike bez Više nigdje nema prave industrije bez državne intervencije, ne samo u smislu subvencija nego država mora upravljati procesom inovacija i konkurentnostiintervencije države i sindikata. Međutim, kada radite u industriji koja ovisi o visokoobrazovanoj radnoj snazi koje nema dovoljno, a specifična znanja unutar nje su izuzetno tražena na tržištu rada, naravno da će uvjeti rada biti puno bolji. Ne zato što su poslodavci tog sektora tako dragi i dobri nego iz razloga što si ne mogu priuštiti da prema radnicima loše postupaju jer će ih izgubiti, a o njima ovise. Ali hajdemo pogledati drugu stranu; koji su uvjeti rada za sobarice u hotelima i za građevinske radnike na bauštelama? Kada promatramo radnička prava, ne možemo isticati primjer iz samo jednog sektora i primijeniti ga na sve radnike u Hrvatskoj. IT sektor nije dobar primjer jer najveći broj radnika u Hrvatskoj radi na baušteli, sobarice su i ugostitelji. Moramo gledati kako je onima koji su u najgorem položaju, imaju najniže plaće i najgore uvjete rada te se pitati kako da njihove plaće dižemo na razinu radnika u IT sektoru koje ističemo kao primjer.

Tko onda stoji iza promjene ZOR-a? Kome je to važno?

Budući da Vlada ne može napraviti ništa konkretno za poslodavce i gospodarstvo, ona radi ono što joj je najlakše - otežava položaj radnika. Sljedeće godine imaju lokalne izbore i to im je predizborni plan. Svaka druga transformacija gospodarskog sustava traži puno više vremena i ulaganja i ne može im se kratkoročno isplatiti. Vjerojatno će napraviti trade-off - fleksibilizirat će ZOR poslodavcima, a osloboditi nedjelju radnicima. Ideja je zadovoljiti obje strane, a sigurna i bolje plaćena radna mjesta koja su ključna za radnike i lakši pristup kapitalu koji je ključan za poslodavce, neće dobiti.

Ova Vlada, pa i prijašnje, isključivo ciljaju na kratkoročnu političku dobit koja ne doprinosi razvoju Hrvatske. Međutim, iako izmjena ZOR-a puno U razgovorima s poslodavcima primijetila sam da im za konkurentnost nije ključna fleksibilizacija radnih odnosa već pristup kapitalu, kako bi lakše zamijenili tehnologiju zbog koje bi im porasla produktivnost, kako bi ulagali u istraživanje i razvoj te lakše pristupili visokoobrazovanoj radnoj snazine doprinosi poslodavcima, dovest će do ozbiljnih problema po radnike kao što je lakše otkazivanje. Možda će čak smanjiti broj ugovora na određeno, ali tako što će ugovori na neodređeno postati jednako nesigurni kao prijašnji ugovori na određeno. To je najgora opasnost jer je bacanje pijeska u oči. Poanta je da ugovor na neodređeno bude siguran. Zašto lakše dobijemo kredit ako imamo ugovor na neodređeno? Zato što nećemo tako lako dobiti otkaz. Ako ga učinimo nesigurnim, promijenit ćemo statistiku na Eurostatu, ali će sukus ostati isti.

Mi želimo sigurna radna mjesta i plaće koje omogućuju dostojanstven život. Želimo eliminirati takozvani working poor, odnosno tendenciju da ljudi rade puno radno vrijeme, a i dalje su siromašni, što je u Hrvatskoj vrlo često. Minimalac je za nijansu iznad praga od rizika od siromaštva, koji je ionako nerealno nizak. Moramo u potpunosti reformirati sustav minimalnih plaća i vezati ju barem uz 60 posto prosječne plaće, kako bi kontinuirano rasle s prosjekom.

Spomenuli ste da bi porezna reforma pomogla hrvatskom gospodarstvu i radnicima. Kakva je porezna reforma potrebna?

Smatramo da je pitanje porezne reforme fundamentalno u ostvarivanju konkurentnog hrvatskog gospodarstva i dostojanstvenog života od rada. Ministar Marić sprema poreznu reformu koja je samo izmjena stope poreza na dohodak, gdje će 24 posto pasti na 20 posto, a 36 posto na 30 posto, što znači da će oni s najvećim plaćama dobivati još malo više, a oni koji su na dnu ljestvice neće od toga imati koristi. Međutim, nije stvar u smanjenju ili povećanju postotka za par brojeva nego se radi o potpunoj izmjeni paradigme poreznog sustava. Trenutno u Hrvatskoj porez najvećim dijelom dolazi iz dva izvora. Jedan je dio porez na dohodak, koji podrazumijeva oporezivanje rada, što uključuje samostalan rad, odnosno obrtnike, i nesamostalan, odnosno radnike koji rade za poslodavca. Drugi izvor je PDV, odnosno porez na potrošnju, što je jedan od najregresivnijih poreza jer najviše pogađa siromašne. Kada putem svoje potrošnje 25 posto toga dajete državi, nije svejedno oduzima li se iznos od 4 000 kuna mjesečne plaće ili 40 tisuća kuna.

Mi želimo smanjiti poreznu presiju na rad i potrošnju i prebaciti je na kapital i imovinu, odnosno napraviti sustav u kojem se više oporezuje Moramo početi upravljati poljoprivredom koju smo prepustili tržištu, što gotovo nijedna država nije napravilabogatstvo, a manje rad i svakodnevne potrebe građana. Kako bismo u tome uspjeli, smatramo da porez na dohodak mora biti izraženije progresivan. Također, mora obuhvaćati sve dohotke kumulativno, što znači da ako netko radi u državnoj upravi i ima prosječnu godišnju plaću 75 tisuća kuna neto, ali je vlasnik dva hotela i nekoliko apartmanskih kuća od kojih zarađuje milijun kuna godišnje, taj se iznos zbraja kumulativno. Zatim, ovisno o tome koliki je njegov ukupni godišnji dohodak, spada u određeni porezni razred i po toj stopi plaća porez. Tada bismo imali pravedniji sustav koji puno više oporezuje bogatstvo, a puno manje rad i bazičnu potrošnju i tek bismo zatim, nakon nekoliko godina, mogli ići na smanjenje ovisnosti proračuna o PDV-u.

Sindikati se obično zalažu za jačanje kolektivnog ugovora, što vi mislite o tome?

Zalažemo se za to. Smatramo da se mora ojačati sindikalna scena i kolektivno pregovaranje na razini pojedinih sektora te da bi se upravo kroz taj proces trebali početi stvarati nadstandardi. Pokazalo se da je položaj radnika najbolji tamo gdje imate kolektivne ugovore. U Austriji i Njemačkoj ZOR nije osobito snažan jer tradicionalno imaju jaki sustav kolektivnog pregovaranja. Budući da u Njemačkoj postoje velike industrije, unutar tih sektora postoje jaki sindikati koji pregovaraju. Pa mislim, svi znamo primjere poput Lufthanse i njihovog organiziranja kao i borbe putem štrajkova kada zakažu pregovori - pa si ti priušti da ti Lufthansa ne leti.