"Država je ta koja nas blokira, stavlja nas sve u isti koš. Recimo, ne želim da me država financira, spreman sam sebi organizirati život u Hrvatskoj, ali ne pruža mi se šansa za to", iskustvo je to koje je s nama jučer u Europskom domu u Zagrebu podjelio Tunižanin Reda Aloun. Povod je bio predstavljanje kampanje za uklanjanje prepreka u integraciji izbjeglica Okus doma, u organizaciji Centra za mirovne studije i Fantastično dobre institucije - Fade In.
Od 2004. godine i stupanja na snagu Zakona o azilu, azil je u Hrvatskoj zatražilo više od 4 400 osoba. Aloun je jedna od njih 133 kojima je pošlo za rukom ostvariti nešto što predstavlja tek prvi korak. Izbjeglice teško ili nikako ne ostvaruju svoja prava na obrazovanje, odnosno, učenje jezika i informiranje o povijesti, kulturi i društvu zemlje u kojoj borave. Nije razvijen sustav priznavanja obrazovnih kvalifikacija izbjeglica koje su obrazovanje stekle u zemljama iz kojih dolaze, a tržište rada nije dovoljno otvoreno za njihovo osposobljavanje i stručno usavršavanje. Od 133 osobe koje su ostvarile pravo azila ili supsidijarne zaštite, samo ih je sedam bilo u prilici raditi.
Nadležna su ministarstva propustila obaviti svoj dio posla, a glavni je teret na ponekom entuzijastičnom pojedincu ili organizaciji. "Ministarstvo obrazovanja tek je u prosincu 2014. donijelo svojevrsne naputke za učenje hrvatskog jezika, uz obećanje da će tečaj hrvatskog jezika za odrasle izbjeglice biti omogućen do siječnja 2015. godine, do čega nije došlo", ističe Emina Bužinkić iz Centra za mirovne studije. Ne provodi se ni nastava za učenike koji nedostatno znaju hrvatski, unatoč postojanju popisa škola u kojima bi to trebalo biti omogućeno.
Država nije osigurala kvalitetna stambena rješenja za izbjeglice u prve dvije integracijske godine. Nakon odobrene zaštite, izbjeglice čekaju mjesecima na stan u prihvatilištu za tražitelje azila. "Bili smo u poziciji da za izbjeglice zovemo različite stanodavce i nerijetko smo se suočili sa ksenofobnim stavovima. Pretprošle nas je godine jedna gospođa pitala je li izbjeglica jako crne boje kože. Nekada se dogodi da se ljudi predomisle i odluče ne iznajmiti stan kada vide uživo osobu", govori Bužinkić. Ona smatra da ni na razini Grada Zagreba ne postoje sustavna rješenja te da je potrebno jačati ulogu lokalnih vlasti u pokušajima rješavanja problema izbjeglica.
Jedna od ideja koju bi neke organizacije civilnog društva željele ostvariti u suradnji s izbjeglicama je osnivanje kulinarsko-jezične zadruge. "Važno nam je stvoriti strukturu koja će podržavati ravnopravnost i solidarnost. To bi bio model koji bi omogućio svim ljudima koji su tamo da jasno i glasno kažu svoje mišljenje, slažu li se ili ne, bez straha da će izgubiti bilo što. Pri svemu tome nas ne zanima ima li netko ili nema azil, vodimo se time da su ljudi ljudi, neovisno o tome što neki papir kaže o njima", kaže Bužinkić.
Namjera je i otvaranje cateringa čiji bi jelovnik sadržavao tradicionalne recepte koje pripremaju izbjeglice. To je istodobno način da ostanu u kontaktu s kulinarskim specifičnostima i tradicijom svojih zemalja ali i da ju približe drugima. Medijska kampanja Okus doma uključuje radijski spot Integracija počinj počinje razumijevanjem, televizijski spot Porijeklo hrane i integracijsko-kulinarsku web stranicu Okus doma. U nastajanju je i dokumentarni film Martine Globočnik Okus doma u kojem se kroz jezik hrane progovara o iskustvima izbjeglica.
