Bilo jednom u Anatoliji

Eufrat i Tigris dvije su rijeke koje su mnogima urezane u pamćenje od osnovne škole, svijest o njihovu značaju razvila se vjerojatno prije nego o ijednoj drugoj rijeci, pa čak i u Hrvatskoj. Eufrat i Tigris i njihova magična kuća – Mezopotamija, jedno su od najvažnijih područja u povijesti Zemlje, barem za čovjeka. Čak i prema biblijskoj viziji stvaranja svijeta, u Edenu je izvirala rijeka koja se granala u četiri kraka, među kojima su bili Eufrat i Tigris. Na njihovu izvoru, u Turskoj, posljednjih se desetljeća vodi bitka koju svijet uglavnom ignorira, iako ona direktno ugrožava te dvije rijeke, izvore čovječanstva.

Nuri Bilge Ceylan mogao bi tako dobiti inspiraciju za remake svoga filma Bilo jednom u Anatoliji – ova priča zasigurno bi poslužila za dobru trosatnu dramu. Turski projekt s branama Guneydogu Anadolu Projesi (GAP) u jugoistočnoj Anatoliji, započeo je prije više od dvadeset godina, a uključuje 22 brane duž Eufrata i Tigrisa, od kojih je većina već završena. Turska vlast (standardno) tvrdi da time želi napredovati, socijalno i gospodarski, na slabije razvijenom jugoistoku zemlje. Erdoğan posljednjih godina uporno ističe kako se radi o projektu koji će donijeti tisuće novih radnih mjesta te revitalizirati osiromašene regije.

Pritom se ponavlja kako su brane izvor čiste i zelene energije. Agrumentacija koju koristi turska vlast ne odudara od one koju čujemo diljem svijeta – od Amazone do Brahmaputre - promotori megabrana svoje projekte uvijek predstavljaju kao čistu i zelenu energiju, a mnogi ljudi to toliko često čuju da im s vremenom i povjeruju. Stručnjacima koji objašnjavaju kako je hidroenergija obnovljiv, ali ne i održiv i čist način proizvodnje električne energije i umanjivanja utjecaja klimatskih promjena – malo tko daje (medijskog) prostora.

U posljednjih 150 godina, diljem svijeta je sagrađeno više od pedeset tisuća brana, koje su ugrozile više od pola svjetskih rijeka. Izgradnja brana Kurdi čine gotovo 90 posto stanovništva koje živi na području pogođenom GAP projektom. Mnogi od njih smatraju kako su obećanja o ekonomskom i društvenom progresu tek maska, a GAP zapravo samo još jedan pokušaj da se Ankara okomi na Kurdeobilježila je 20. stoljeće, a najintenzivnija je bila u razdoblju od 1950. do 1990. godine zbog naglog rasta stanovništva i ekonomskog razvoja. Svjetska komisija o branama (WCD) u svom finalnom izvještaju ističe kako su "u središtu debata o branama pitanja jednakosti, vladavine prava i moći – pitanja prisutna u gotovo svim velikim problemima s kojima se čovječanstvo danas suočava. Sukobi oko brana nisu samo sukobi oko vode. To su sukobi oko smjera ljudskog razvoja i poimanja samoga života".

Godišnje se na svijetu ulaže preko 100 milijardi američkih dolara u izgradnju hidroelektrana. Do 2020., protivno međunarodnim standardima, očekuje se izgradnja nekoliko tisuća novih pogona. Pritom se planira izgradnja više od 500 brana na Balkanu, a u Turskoj oko 1500.

GAP projekt u Turskoj pokriva osam provincija, a njime bi se navodnjavalo 1,7 milijuna hektara suhe zemlje kroz 22 brane hranjene vodama Tigrisa i Eufrata. Najspornija je izgradnja brane Ilisu, druge najveće brane na Bliskom istoku, koja bi trebala biti dovršena ove godine.

Dokumentarac Damocracy bavi se upravo izgradnjom brane Ilisu te brane Belo Monte u Brazilu. U filmu se ističe kako su ugrožene najvažnije svjetske rijeke, raznolikost životinjskog i biljnog svijeta koji o njima ovisi, ali i čitave zajednice ljudi s posebnom kulturom, običajima, poviješću – koji su rasli i razvijali se uz rijeke. I njima, kao i životinjama i biljkama, prijeti zaborav i izumiranje.

U zadnjih nekoliko desetljeća postali su vidljivi utjecaji brana na društvo i okoliš. Kilometri zemlje bivaju poplavljeni, a zajednice – ljudske, biljne i životinjske – uništene. Brane su rascjepkale i nepovratno promijenile većinu rijeka svijeta, a smatra se da je globalno oko 40 do 80 milijuna ljudi preseljeno zbog gradnje akumulacija.

Turska je s gradnjom brana u Anatoliji počela prije više od deset godina, a gradnja je jedno vrijeme bila obustavljena zbog povlačenja sredstava iz europskih kreditnih agencija 2009. godine, kada turska vlada nije ispunila sve kriterije za zaštitu okoliša, kulturne baštine i lokalne zajednice. Projekt se naposljetku ipak nastavio – novac je pronađen drugdje, primarno od poreznih obveznika, od koji se mnogi protive njegovoj realizaciji.

Za izgradnju brane Ilisu uopće nije napravljena studija procjene utjecaja na okoliš, na što su upozoravale i ekološke i ljudskopravaške organizacije u Turskoj i diljem svijeta. Amnesty International već je 2006. godine priopćio kako "izgradnja brane Ilisu nije u skladu sa međunarodnim standardima ljudskih prava. Ako do izgradnje dođe bez velikih i obuhvatnih promjena, Turska će prekršiti osnovna ljudska prava i zanemariti svoje obveze prema međunarodnom i europskom pravu".

Do "velikih i obuhvatnih" promjena nije došlo, ali je gradnja brane nastavljena. Europski sud za ljudska prava i sudovi u Turskoj, u posljednjih su U Iraku i Siriji postoji veliki strah da bi Turska mogla nametnuti nova ograničenja na vodu, što bi bilo jednako ubijanju ljudi u tim zemljamanekoliko godina više puta presudili kako je izgradnja brane nedopustiva, ali država ne odustaje i Erdoğan tvrdi da će sve biti dovršeno – s malim zakašnjenjem, ali uspješno.

Teško je u čitavoj priči razumijeti što bi se i kako uopće moglo smatrati uspjehom. Razmjere tragedije koju sa sobom nosi realizacija ovog projekta teško je obuhvatiti – ona uključuje ekološku devastaciju, brisanje svjetski važnog kulturno-povijesnog nasljeđa, kršenje osnovnih ljudskih prava te geopolitičke igre koje bi mogle donijeti dodatne probleme ionako nestabilnoj regiji.

Ako se izgradi, Ilisu će uništiti i poplaviti 12 tisuća godina star drevni grad Hasankeyf, muzej na otvorenom koji zadovoljava devet od deset kriterija UNESCO-ve svjetske kulturne baštine. Poplavljeno će biti više od 80 posto antičkih spomenika, jedinstvena mješavina asirskog, rimskog, osmanskog.

Unatoč tome što je jedino mjesto na svijetu koje bi zadovoljilo devet od deset kriterija, Hasankeyf nije na listi UNESCO-ve kulturne baštine. Turskoj nije u interesu da bude, jer bi se onda morala brinuti o njegovom očuvanju. Umjesto toga, turska vlast bira poslati tisuće godina povijesti i civilizacijskog rukopisa – niz odvod. To je onaj trenutak kad u filmu Damocracy Ömer Güzel, stanovnik Hasankeyfa, kaže: "Što će svijet izgubiti? Pa ovo je glavni grad civilizacije". I sve to, dok se zgražamo nad ISIS-ovim uništavanjem Palmire.

Brana je prijetnja i netaknutim priobalnim staništima i biološkoj raznolikosti područja duž rijeke Tigris koja teče kroz Mezopotamiju sve do močvara kod Basre u Iraku. Njenom izgradnjom više od 50 tisuća ljudi bit će prisiljeno napustiti svoje domove, što su mnogi već i učinili.

U izvještaju turske organizacije za zaštitu okoliša Doğa Derneği (DD), ističe se kako je zbog ovakvih projekata moguće izumiranje svjetski ugroženih životinjskih vrsta karakterističnih za područje Mezopotamije – kao što su egipatski sup, eufratska kornjača i ris. Izgradnja brane Ilisu, kako navodi DD, utjecat će i na četiri međunarodno priznata i zaštićena staništa ptica, gdje postoji značajna populacija rijetkih i ugroženih ptičjih vrsta. Vrste koje će u velikoj mjeri biti pogođene su one koje su ograničene na priobalne ekosustave i kamenita staništa (kao što su stijene). Sa svakom branom i turbinom u riječnom toku stupanj smrtnosti riba se također drastično povećava - smatra se da je globalno 20 posto slatkovodnih vrsta riba izumrlo ili je ozbiljno ugroženo.

Izgradnjom velikih brana i formiranjem akumulacija dolazi do promjene prirodnog riječnog toka u umjetni ili hibridni ekosustav s potpuno drugačijim životnim uvjetima od prvobitnih, ali i od onih u prirodnim jezerima. "Uspostavljanje i održavanje ekološki sličnog zaštićenog područja, odgovarajuće veličine i kvalitete, više nije opcija za rijeku Dícle, ali ni za druge slične riječne ekosustave u Turskoj, jer se lako pretvaraju u velike brane, kao što su brane duž Eufrata", navodi se u izvještaju.

Uz sve ekološke probleme, u ovom slučaju postoje i značajne geopolitičke zavrzlame. O Eufratu i Tigrisu ne ovisi samo Turska, već i Sirija i Irak. Sirija iz Eufrata crpi 90 posto svojih potreba za vodom pa je ta rijeka za nju od presudnog značaja. Turska je sa Sirijom 1987. potpisala sporazum o maksimalnom iskorištavanju vode, a tijekom godina, zbog velikih suša u Iraku i Siriji, protok vode iz Turske bio je postupno povećavan. Prije sedam godina tri su zemlje razgovarale o novoj količini vode – zbog većih potreba Iraka i Sirije, ali razgovori nisu urodili plodom.

U Iraku i Siriji postoji veliki strah da bi Turska mogla nametnuti nova ograničenja na vodu, što bi bilo jednako ubijanju ljudi u tim zemljama. Azzam Alwash, osnivač organizacije Nature Iraq, više je puta istaknuo kako "Turska koristi svoju moć, za nju u pregovorima nema kompromisa, jer nema međunarodne obaveze poštivanja ugovora". Ipak, u nedostatku finalnog sporazuma s Irakom i Sirijom, gradnja brane Ilisu predstavlja povredu međunarodnog prava.

Dio problema je i neučinkovito korištenje vode u regiji, čime se dosta bavi Nature Iraq. Procjenjuje se da se otprilike 30 do 50 posto otpadnih voda na Bliskom istoku ne pročišćava, čime se onečišćavaju i nestaju podzemne vode. Tursko ministarstvo okoliša izračunalo je da su za razdoblje između 2007. i 2023. godine potrebne investicije od oko 18 milijardi eura za izgradnju postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda.

Izgradnja brane u međuvremenu se nastavlja u nasilnom i nesigurnom okruženju. Početkom 2015. godine, PKK (radnička partija Kurdistana) Ako se izgradi, Ilisu će uništiti i poplaviti 12 tisuća godina star drevni grad Hasankeyf, muzej na otvorenom koji zadovoljava devet od deset kriterija UNESCO-ve svjetske kulturne baštineuništila je strojeve i cijevi na jednom gradilištu. Vladin odgovor je bio veća militarizacija – dodano je još 600 vojnika, uz već prisutnih tisuću, koji svakodnevno čuvaju gradilišta. Zbog pojačanog protivljenja projektu od strane lokalnog stanovništva na gradilištima nema lokalnih radnika, svi su dopremljeni iz drugih dijelova Turske ili iz drugih zemalja.

Zašto se PKK upleo u čitavu stvar? Zato što Kurdi čine gotovo 90 posto stanovništva koje živi na području pogođenom GAP projektom. Mnogi od njih smatraju kako su obećanja o ekonomskom i društvenom progresu tek maska, a GAP zapravo samo još jedan pokušaj da se Ankara okomi na Kurde. Izgradnja brana prisiljava tisuće kurdskih seljaka, koji su čitave živote živjeli i radili na selu, da se presele u gradove – u kojima se često nalaze u najgorem položaju, teško se snalaze i rade "najniže" poslove.

Turske organizacije civilnog društva i aktivisti posebno su zabrinuti zbog vrlo visoke prijetnje miru koju brana Ilisu predstavlja. Misli li Turska postati regionalna sila koja vlada vodenim izvorima, pritom "rješavajući" i vlastite probleme s Kurdima? Vodi li se turska vlast primjerom "povijesnog" dogovora Izraela i Jordana, koji je Palestince ostavio na suhom? Teško je nagađati o istinskoj motivaciji, ali sigurno je da su GAP projekt i gradnja Ilisu brane štetni na nebrojeno mnogo razina. Za početak – sve što se dogodi i promijeni u prirodi, svi ćemo s vremenom osjetiti.

Svijet lagano gutaju ovakve priče, ali o njima se van zemalja u kojima se događaju, još uvijek jako malo piše. Otpor ovakvim projektima primarno je lokalan, dok su izrabljivači svijeta dobro povezani i ujedinjeni – pobjeda je, barem zasada, na njihovoj strani.

^{Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).}