Ustanak koji teče

Početkom svibnja, meksička paramilitarna organizacija izvršila je napad na zapatističku autonomnu zonu La Realidad u kojem su uništene autonomna škola i klinika, a život je izgubio učitelj José Luis Solís López, poznatiji kao Compañero Galeano. Njegova smrt je označila i kraj subcomandantea Marcosa koji je bio jedna od najprepoznatljivijih figura pokreta. "Smatramo da jedan od nas mora umrijeti kako bi Galeano mogao nastaviti živjeti. Da zadovoljimo smrt, na mjesto Galeanovog imena stavljamo drugo tako da Galeano nastavi živjeti. U tom slučaju smrt ne uzima život već samo ime - nekoliko praznih slova bez ikakvog značenja, bez života", izjavio je Marcos u svom posljednjem obraćanju.

Ovaj napad nije bio izolirani slučaj već nastavak kontinuiranih napora paramilitarnih organizacija i meksičkih vlasti da nasilno ukinu škole i autonomne zajednice koje nisu priznate od strane vlasti. Nakon napada, Zapatisti su pokrenuli međunarodnu kampanju za obnovu škole i klinike u kojoj, između ostalog, traže i pravdu za Galeana. Prema posljednjim informacijama, uz pomoć organizacija i pristaša iz cijelog svijeta, novčana pomoć je prikupljena i krenula je obnova uništene škole i klinike jer, kako tvrde, zajedno su jači i nezaustavljivi. Da bi razumjeli važnost zapatističkog pokreta i ono što on predstavlja moramo se vratiti na početke njihove borbe za autonomiju koja je buknula prije dvadeset godina i koja još uvijek traje.

Iako se razine obrazovanja, kao i tehnike učenja, razlikuju u pojedinim autonomnim zonama, princip ostaje isti - podizanje svijesti i izobrazba o politici, ekonomiji i kulturi kroz razvoj analitičkih, kritičkih i kreativnih vještina kako bi djeca i odrasli postali odgovorni i aktivni članovi zajednice kojoj pripadaju

Sredinom devedesetih godina u Chiapasu, jednoj od najsiromašnijih država Meksika, pojavljuje se zapatistički pokret kao odgovor, većinom autohtonog indijanskog stanovništva, na neoliberalnu doktrinu koja svojim djelovanjem još više produbljuje jaz između siromašnih i bogatih, kao i obespravljenih i moćnih. Glavni razlog ustanka bilo je stupanje na snagu Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini (NAFTA) koji je značio daljnje pogoršanje položaja seljaka, zbog čega Zapatisti objavljuju rat meksičkoj vladi i podižu oružani ustanak. Osim NAFTA-e, ukidanje članka 27 meksičkog Ustava, omogućio je daljnje degradiranje meksičkog seljaka jer se time ukinula obveza države na podjelu zemlje na ejidose (područja koja obuhvaćaju pojedinačne parcele i zajedničke posjede, a nisu se mogla prodati ili iznajmiti) koji uz "indijanska zemljišta" čine gotovo 57  posto obradivih zemljišta u Chiapasu.

Unatoč tome što zapatistički ustanak nije polučio neke značajnije vojne rezultate, ostvario je mnogo više prerastavši u socijalni pokret koji se bori za autonomiju autohtonog stanovništva, demokraciju, slobodu organiziranja, kao i za sve siromašne u Meksiku. Uz brojnu potporu raznih organizacija, kako "domaćih" tako i stranih, ustanak u Chipasau prestaje biti "lokalni problem" i zadobiva internacionalnu dimenziju borbe protiv neoliberalne politike. Iako je krajem 1994. godine Zapatistička vojska narodnog oslobođenja (EZLN) uspostavila 38 autonomnih zona (MAREZ), 2003. godine uspostavljaju pet autonomnih područja, tzv. Caracoles, s ciljem lakše koordinacije i upravljanja,: La Realidad, La Carrucha, Roberto Barrios, Oventic i Morelia, koja su pod nadzorom tzv. Vijeća Dobre vlade (Juntas de Buen Gobierno, JBG). Predstavnici JBG-a se biraju od strane autohtonog stanovništva prema principu rotirajućeg sistema (svaka dva tjedna se biraju novi članovi vijeća) i njihov rad se bazira na koordiniranju pitanja zdravstva, obrazovanja i sl. na području koje pojedini Caracol obuhvaća.

^{Foto: TJ Scenes/Cesar Bojorquez}

Nakon što su odbacili ideju o oružanoj revoluciji, Zapatisti su svoje napore i snage usmjerili u izgradnju tih autonomnih zajednica pri čemu su najveći naglasak stavili na obrazovanje i aktivno sudjelovanje svakog člana zajednice, kako u političkom, tako i u kulturnom segmentu. Zašto je zapatistički model obrazovanja tako poseban i u čemu se razlikuje od "klasičnog" modela? Prvo, važno je naglasiti da područje Chipasa bilježi visoku stopu nepismenost, te da je dugo vremena autohtonom stanovništvu pristup obrazovanju bio limitiran, što zbog nepostojanja nacionalne strategije opismenjavanja i očuvanja etničkih identiteta, ali i zbog pokušaja vlasti da integrira autohtono stanovništvo u dominantnu kulturu. U tom kontekstu, zapatistički model se pojavljuje kao alternativa, odnosno novi koncept koji prihvaća sve etničke manjine i njihove forme socijalne organizacije.

Ukazujući povjerenje mladim promotorima, Zapatisti su stvorili neku novu vrstu percepcije gdje se učitelj ne vidi u prvom redu kao figura autoriteta, već kao suradnik čiji rad može biti prihvaćen, ali i kritiziran od strane zajednice

U autonomnim zajednicama se najčešće uspostavljaju škole s dvije razine obrazovanja (osnovno i "srednjoškolsko") gdje djeca uče jezik područja iz kojeg dolaze, ali i španjolski, te uče o vlastitoj povijesti, kulturi, agro-ekologiji, kao i o solidarnosti koju smatraju fundamentalnim principom zajednice. Iako se razine obrazovanja, kao i tehnike učenja, razlikuju u pojedinim autonomnim zonama, princip ostaje isti - podizanje svijesti i izobrazba o politici, ekonomiji i kulturi kroz razvoj analitičkih, kritičkih i kreativnih vještina kako bi djeca i odrasli postali odgovorni i aktivni članovi zajednice kojoj pripadaju. Kako ističu, žele obrazovanje utemeljeno na slobodi, dostojanstvu i ravnopravnosti muškaraca i žena, odnosno žele obrazovanje kreirano od zajednice za zajednicu.

Iako je još uvijek prisutna spolna diskriminacija na zapatističkim teritorijima, osviještenost žena o njihovim pravima raste te sve manje zauzimaju tradicionalne ženske uloge. Naravno, autonomne škole nisu dostupne samo zapatističkoj djeci, već svima koji žele učiti, što uključuje i odrasle. Glavnu ulogu zauzimaju učitelji, odnosno promotori obrazovanja koje odabire zajednica u kojoj djeluju. Sav posao je volonterski, a zauzvrat dobivaju hranu i smještaj te pomoć oko obrade zemlje.

Također, svaki promotor mora znati čitati, pisati, brojati, kao i komunicirati na dva ili više jezika. Posebnost ovakvog modela obrazovanja leži u stalnoj interakciji učitelja i učenika koja dovodi do stalnog učenja jednih od drugih, ali i u dobnoj strukturi učitelja čiji je prosjek 20 godina. Ukazujući povjerenje mladim promotorima, Zapatisti su stvorili neku novu vrstu percepcije gdje se učitelj ne vidi u prvom redu kao figura autoriteta, već kao suradnik čiji rad može biti prihvaćen, ali i kritiziran od strane zajednice.

Aktivnim uključenjem mladih u sve sfere zajednice stvara se generacijska suradnja čime se sprečava stvaranje političkih elita, a mladima se omogućuje stjecanje dodatnih vještina i znanja na području političkog odlučivanja. Put utemeljenja autonomnih škola nije bio lagan zbog nedostatka osnovnih resursa za izgradnju škola i tehničkih za izvođenje nastave, ali zahvaljujući međunarodnoj mreži pomoći i vlastitom ustrajanju, osnovano je više od 120 škola koje pohađa oko 2 tisuće učenika. Ovakav model obrazovanja možda je nezamisliv u modernoj, urbanoj sredini, ali nije ni poanta u preuzimanju jednog modela, već u shvaćanju mogućnosti kreiranja drugačije vrste socijalizacije koja izvire iz različitih ideja i praksi, kao i shvaćanju mogućnosti organiziranja "odozdo" i preuzimanja brige za vlastitu zajednicu koja se temelji na slobodni, autonomiji i jednakosti svih.