Prvi u nizu, Dan planeta Zemlje, prošao je zbog pandemije tiho, "beskorisno", ali su se druga dva, Dan biodiverziteta i Dan okoliša, pokazali kao sjajna prilika za predizbornu propagandu. Ministarstvo okoliša i zaštite energije provelo je uz Dan biodiverziteta dvodnevnu marketinšku akciju povezanu s proglašenjem Parka prirode Dinara. Prvi dan u Kninu je održano javno izlaganje Zakona o proglašavanju Parka prirode Dinara, a Što se to zbiva s krškim poljima u Hrvatskoj? Ona su miraz HEP-u dan potom ministar okoliša i zaštite energije Tomislav Ćorić predvodio je obilazak prostora budućeg parka.
Press služba je o tome poslala dva priopćenja. U prvom su navedene Ćorićeve riječi da se tim parkom udio kopnenog zaštićenog područja Hrvatske povećava s 12 na 13 posto, što, kaže, zorno pokazuje što će novih 63 tisuće hektara zaštićenog područja značiti za ukupan kapacitet zaštićenih područja u Hrvatskoj i za budućnost bioraznolikosti u Hrvatskoj. U drugom su uglavnom ponovljeni podaci iz prvog i priložene četiri fotografije obilaska Dinare od kojih je na tri ministar okoliša i zaštite energije Ćorić.
Zaštita Dinare do sada se nije mnogo javno spominjala, a ona je bez sumnje zaslužuje, ali se, naravno, i ovaj put postavlja pitanje što je hrvatskoj administraciji presudno da pokrene zaštitu nekog područja i zašto baš njega. To se iz njezinih stavova ne može baš jasno razabrati, jer osim što navodi pomalo zbunjujuće termine, pokazuje kardinalni nesklad između proklamiranih vrijednosti i njihove zaštite.
Tako, kaže se da je Dinara tipski lokalitet po kojem je krš dobio ime. Nije jasno što bi ovdje značio tipski lokalitet, jer je to inače oznaka mjesta na kojem je neka pojava prvi put znanstveno opisana, a Dinarski krš je prvi put opisan na svom sjevernom dijelu, u slovensko-talijanskom Krasu. Poistovjećivati u tom pogledu Kras s Dinarskim kršem značilo bi previdjeti aktualnu razliku u prevladavajućoj percepciji prema kojoj je taj dio krša u Sloveniji prvenstveno prirodna vrijednost, dok je u južnijem dijelu Dinarskog krša, u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, on više negativna sociološka pojava pasivne zemlje, zaostalosti, izvorišta političkog nasilja, itd. To što je ta jedinstvena geoekološka cjelina dobila ime po Dinari sasvim je druga povijesno-znanstvena priča, koju naša administracija ni na koji način ne može prisvajati. Naziv Dinarski krš znanstvena je novokovanica čija poznatost tek u zadnje vrijeme pomalo izlazi izvan granica literature, a koja se čak i u dobrom dijelu literature piše malim slovom.
Što su najveće vrijednosti krša?
Također, priopćenje navodi da će u granice parka, pored masiva Dinare, Troglava i Kamešnice, ući i tri krška polja: Bitelićko, Hrvatačko i Vrličko polje. U Stručnoj podlozi, koja se poziva na rad Ive Baučića iz 1967., međutim, navodi se pet krških polja, među kojima nije Bitelićko, ali jesu još Paško, Koljansko i Ribaričko.
Priopćenje krška polja ističe kao iznimnu i izrazito razvijenu pojavu Dinarskog krša - koja objedinjava sve krške pojave - a Dinarski krš ocjenjuje najvrjednijom prirodnom cjelinom krša u svijetu. Međutim suprotno od deklaratornih izjava, Hrvatska nema zaštićeno ni jedno krško polje. Jedino polje koje je zaštićeno nekom od zakonskih kategorija u Hrvatskoj je Lonjsko polje, koje je meandarska poplavna ravnica Save, dakle, okoliš sasvim suprotan kršu i daleko izvan krša.
Istina, nedavno je Imotsko-bekijsko polje ušlo u UNESCO-ov sustav geoparkova, ali, osim što to nije nikakav izravan oblik zaštite nego više U većini javnosti postoji sljepilo za okoliš čiji je ishodište zajedničko sljepilu koje je dovelo do aktualne duboke krize okoliša stvaranje nekog prirodnog branda, i njegov naziv "Biokovo - Imotska jezera" pokazuje zazor od polja, čak i kad je njegovo isticanje posve neizbježno. To polje koje Hrvatska dijeli s Bosnom i Hercegovinom doista je pravo veliko krško polje, zatvorena zavala s uravnjenim dnom, izvorima na jednoj strani, rijekom ponornicom i ponorima na drugoj strani, gdje se nalazi i sezonski plavljena površina. Njegovu opisivanju i slavljenju doprinijeli su najbolji od najboljih autora: od geografa i karstologa Josipa Roglića (1906-1987) do pjesnika Petra Gudelja.
Ali ni to ne znači mnogo hrvatskoj administraciji. Da ona ima neku vrstu inhibicije na najveće prirodne vrijednosti krša može se vidjeti iz teksta prijedloga kandidature Velebita na UNESCO-v Popis svjetske baštine. Velebit je ondje prijavljen sredinom desetih, i na njegovu opisu se odavno uhvatila paučina. Od tada je Hrvatska odigrala žalosnu ulogu opstruiranja serijske kandidature Dinarskog krša na Popis svjetske baštine, u čemu bi Velebit, s još tri-četiri krške pojave u Hrvatskoj i s petnaestak u Dinarskom kršu, zasluženo dobio ogromno međunarodno priznanje. Umjesto toga, UNESCO je odustao od podrške projektu i sve je završilo time da je Slovenija nastavila s kandidaturom svog kompleksa Krasa, iskorištavajući pravo svih država koje su trebale sudjelovati u serijskom upisu, a one - Hrvatska, BiH, Crna Gora i Srbija - nastavile zimski san međunarodne zaštite krša.
Niz polje idu babo…
U tekstu najave kandidature Velebita argumentira se njegov krški diverzitet i kaže da se na Velebitu "mogu primijetiti sve vrste krških pojava kao i njihove prijelazne faze, kako na površini tako i u podzemlju. Među površinske krške pojave spadaju: škrape, ponikve, krške zaravni, uvale, doline, bogazi, kukovi, stupovi [stapovi], ledene jame, kanjoni, krške rijeke s travertinom (Zrmanja, Krupa), krški izvori, jezera i ponori".
Eto, čak i u pomno nabrojanim "svim vrstama krških pojava" ni jednom se ne spominje njegov najistaknutiji pojam polja, za koja su na Dinari tako puni hvale. A najveće krško polje u svijetu nalazi se baš u Velebitu: Ličko polje! Velebit mu čini padine s tri strane svijeta, a malo, divno Lipovo U svijetu postoji snažan val okolišne humanistike, koji povezuje brojne društvene i humanističke discipline u bavljenju odnosom čovjeka prema okolišu. Za to vrijeme, naša povijest se bavi ključnim pojmovima 19. stoljeća polje, nizvodno na istoj rijeci Lici, čak sa sve četiri. Ona za hrvatsku administraciju očigledno nisu krška polja. Ta ista administracija u krška polja nečuveno promiče obična dolinska proširenja rijeke Cetine: Vrličko, Hrvatačko, Paško, Koljansko i Ribaričko polje. Jedina pojava iz Stručne podloge koja nije dolinsko proširenje jest "Bitelićko polje", ali njega domaća čeljad nazivom Ponikva kvalificira drukčije, pa bi trebalo istražiti njegovu pravu prirodu prije nego se točno ocijeni. Isto tako Hrvatski statistički ljetopis u popis krških polja godinama uvrštava dolinska proširenja Kninsko, Kosovo i Petrovo polje na Krki. Ona jesu narodskim rječnikom polja jer imaju tu koreografsku i ekonomsku funkciju za narodnu tradiciju, kao što je ima Lonjsko polje, Lijevče polje itd. Ali, suvremena karstologija ih ne smatra poljima niti su kao zrela i razvijena polja ikada pobudila ozbiljnu pažnju geografa.
Što se to onda zbiva s pravim poljima u Hrvatskoj? Ona su miraz HEP-u. On je davno stavio šapu na Ličko polje, u kojem rijeka Lika podiže svoju razinu od jezera Kruščica do samog Gospića. No, HEP-u je i to malo. Pola stoljeća Kosinjsko polje i Lipovo polje nalaze se u stanju hibernacije. Tamošnjim ljudima je zavičaj otet, zabranjeno im je graditi i razvijati svoja sela u Velebitu, inače planini punoj nacionalne mitomanije. Njihova sudbina se savršeno uklapa u sudbinu antropocena: gubitak staništa i zakloništa koji biljke, ljude i životinje ostavlja bez domova i čini izbjeglicama. Svaku jesenju i proljetnu poplavu, najprirodniju činjenicu u nastanku i razvoju polja, pozovu neuke novinare da raspizde javnost o smaku svijeta i kako te grozne pojave treba konačno zaustaviti i sve potaracati. Niti jednom ih Ministarstvo okoliša i zaštite energije nije pozvalo da im kaže da griješe, jer je to "najsloženija pojava u kršu".
Imotsko-bekijsko polje ja također dijelom pretvoreno u hidroakumulaciju i u leno HEP-u sestrinske tvrtke u BiH, koja je glavni bankomat sestrinskoj stranci u Herceg-Bosni. I time je jasnija pozadina prazne priče o surogat-poljima.
Šest posto ostvarenog je uspjeh?
Ministarstvo nas za Dan okoliša, u sklopu predizborne kampanje, planira razveseliti još jednim projektom zaštite prirode. Taj dan počinje javna rasprava o posebnim rezervatima prirode Ušće Neretve, Modro oko i Jezero Desne te Jezero Kuti u Delti Neretve. Ukupna površina svih rezervata je 1700 ha. To je reliquiae reliquiarum, precizno tek šest posto ukupne površine prijedloga Parka prirode Delta Neretva (24.845 ha) kojeg je država predlagala 2007. pa neobjašnjivo odustala. Kad se uzme u obzir prirodna raznolikost Delte Neretve s brdsko-planinskim okvirom, takav raspon staništa teško je naći stotinama kilometara uokolo. Tim više što su ona zbog agresivne upotrebe i podizanja razine mora Ozbiljno okolišno novinarstvo potrebnije je nego ikada hrvatskoj javnosti s obzirom na klimatsko zagrijavanje planeta i globalističko uništavanje lokalnih zajednica i njihovih resursa vjerojatno najugroženija u Hrvatskoj. No, Ministarstvo okoliša i zaštite energije nije u stanju o tome podučiti javnost i tamošnje žitelje, te im dati jasno računicu da bi uz povećanje vlastite koristi štitili okoliš, pozitivne zakone i podupirali opće dobro. Jedno vrijeme su preteče današnjeg Mosta jačale svoj politički uspon upozoravajući na ekološke opasnosti Donje Neretve - uglavnom preusmjeravajući krivnju na Gornje horizonte. Vjerojatno će ministar okoliša i zaštite energije Ćorić naći opet neku veliku rečenicu na otvaranju javne rasprave, ali ovako zamišljeni prirodni rezervati ostat će samo znak cinizam poretka, jer tamošnje prirodne ekosisteme ima smisla štititi ako im se omogući da se mogu slobodno reproducirati, a ovaj surogat zaštite je daleko od toga.
Isti dan će zaštitu okoliša uzveličati proglašenje novinarske nagrade Velebitska degenija. Nagrada za "najbolje radove o zaštiti okoliša" se gotovo 20 godina dodjeljivala na Dan planeta Zemlje (22. travnja), pa se u svom slobodnom padu zadnjih nekoliko godine dodjeljivala na Dan biodiverziteta (22. svibnja), a sada je, eto, prispjela na Dan okoliša iako je svih ovih zadnjih godina to bila jedina aktivnost HND-ova Zbora novinara za okoliš (ZNO).
Nagrada nosi naziv po velebitskom endemu, donekle se može reći da je doprinijela njegovoj popularizaciji i na prvi pogled zaključiti da je bila oslonac zaštite prirode u Hrvatskoj. No, dublje čitanje odnosa ne vodi do drukčijeg zaključka nego da taj odraz velebitske usamljenice u nagradi dobio repliku plastičnog nadgrobnog cvijetka.
Sedam neveselih činjenica o okolišu u medijima
Rečena nagrada održava složen i težak položaj okolišnog novinarstva u Hrvatskoj i nipošto nije sama kriva za svoju sudbinu. Evo nekoliko aspekata toga položaja:
1. U hrvatskim medijima postoje ugrubo dvije slike okoliša, a njihova zastupljenost je obrnuta njihovoj vjerodostojnosti. Najzastupljenija je slika katastrofa, o kojoj i ne pišu nužno okolišni novinari nego je više u nadležnosti vijesti, crne kronika i sl. Ona je nerijetko podložna manipulacijama strahom kod publike, do te mjere da se ponekad i obične vremenske nepogode pokušavaju prikazati kao mali smak svijeta. U tom prednjače privatni mediji. Edukacija javnosti je skromna, humanistička reinterpretacija svijeta još skromnija, a rizik od ćerdanja povjerenja javnosti izgledan.
Druga slika nastaje u specijaliziranim dijelovima programa posvećenima okolišu i ponekad znanosti u javnim medijima te na nekomercijalnima portalima udruga. U javnim medijima je slika često nekonfliktna i fokusirana na tehnološka rješenja, a udruge koja stoje iza portala pretrpjele su brutalan udar Karamarkove vlade, čiji je pristup nastavila i aktualna vlada na odlasku, od kojeg se većina nije oporavila. Govor o okolišu koji dolazi iz prostora namijenjena znanosti, nerijetko je nadahnut snagom znanstvenog napretka, pri čemu podržava sva biotehnološka otkrića i njihove primjene, poput GMO-a, i sl.
Jedna skromnija analiza sadržaja zastupljenosti okoliša u dva dnevna lista pokazala je da su najozbiljnije okoliš interpretirali i branili intelektualci i umjetnici koji su imali ondje svoje kolumne, a ne novinari koji se bave okolišem.
2. U većini javnosti postoji sljepilo za okoliš čiji je ishodište zajedničko sljepilu koje je dovelo do aktualne duboke krize okoliša, a ZNO se ne razlikuje puno od te javnosti. Jednostavno, okoliš se ne doživljava kao samostalni i punopravni entitet, nego uvijek kao funkcija naših potreba, od bazičnih egzistencijalnih do onih duhovnijih. Ovdje se radi o velikom svjetonazorskom problemu u kojem je od mitološkog / iracionalnog svjetonazora, preko njegove mješavine s racionalnim / mehanicističkim svjetonazorom, do ekološkog svjetonazora - dug put.
3 Ni hrvatska društvena i humanistička znanost nije osobito inspirirana istraživanjem okoliša, nego se ono uglavnom odvija u okviru prirodnih i tehničkih znanosti. U svijetu postoji snažan val okolišne humanistike, koji povezuje brojne društvene i humanističke discipline u bavljenju odnosom čovjeka prema okolišu. Za to vrijeme, naša povijest se bavi ključnim pojmovima 19. stoljeća, smatrajući to najvećim doprinosom zajednici.
4. Novinari nemaju gdje naučiti o okolišu. Koliko sam mogao zapaziti, u cijeloj Hrvatskoj samo na jednom privatnom učilištu za novinare i piarovce postoji kolegij koji ih upućuje u održivi razvoj. Većina studija u Hrvatskoj dobila je ponudu za uvođenje kolegija o odnosu medija i okoliša, ali nije na nju ni odgovorila.
5. Uprava HND-a se u zadnjih desetak godina skoro nikada nije miješala u svoj posao oko rada ZNO-a, što zbog činjenice da se njezini članovi ne smatraju kompetentnim za ta pitanja, što zbog činjenica da im se okoliš zbog gore navedenih objašnjenja ne čini drukčijim i važnijim od skupljanja papirića po školskom dvorištu. Izuzetak je rasprava na Zboru kojoj su bili prisutni tadašnji predsjednik HND-a Saša Leković i glavni tajnik Vladimir Lulić, kad je odlučeno da se promijeni sponzor nagrade, ali se opet sve vratilo na staro. Kad sam prošle godine upozorio HND na probleme koji se prelamaju preko nagrade Velebitska degenija, nisu ni odgovorili, ali su nekoliko tjedana nakon mog pisma oštro prosvjedovali protiv činjenice da je Fakultet političkih znanosti iz programa studija novinarstva izbacio kolegij istraživačkog novinarstva. Oko istraživačkog novinarstva, koje obično povezuju s bavljenjem kriminalom i korupcijom, postoji konsenzus opće važnosti, a okoliš u medijima ne zaslužuje ni minimum kolegijalnog odnosa i odgovora.
6. U osnivanju i radu Zbora najaktivniji su bili novinari javnog servisa, Radija i Televizije. To je značajno dvojako odredilo njegovu fizionomiju. S jedne strane, okoliš je dobio u javnim medijima najizdašniji prostor, a njihovi novinari utjecaj u Zboru, a s druge strane, javni servis se ne ističe kritičnošću angažmana njegovih novinara, nego je više u funkciji potpore političkom poretku.
7. Sve ovo gore je ozbiljno opterećenje za funkcioniranje Zbora, ali se incestuozan odnos zaštite okoliša i energetike u Zboru tek pokazao fatalnim. Zbor se nikada, barem ne zadnjih desetak godina, nije uspio izboriti za svoje ključno deontološko načelo, naime da je to novinarska djelatnost kojoj je osnovni posao pisati o okolišu kako bi jačao njegovu zaštitu i snažio očuvanja prirodnih vrijednosti. Nasuprot njemu, energetici kao gospodarskoj djelatnosti cilj je više proizvodnje energije, i zaštita okoliša joj se nerijetko pojavljuje kao smetalo. Politička moć energetskog sektora je neusporedivo veća i on raspolaže različitim polugama koje mu pomažu da osigura svoje ciljeve. U raspravama oko Velebitske degenije zadnjih godina, neki od novinara koji su željeli zadržati postojeće stanje navodili su ustrojstvo državnog sektora (npr. Ministarstvo okoliša i energetike) kao opravdanje energetske dimenzije zbora. Iako novinari koji prate energetiku nisu najbrojniji u Zboru, oni su najutjecajniji u žiriju za dodjelu nagrade, a pored njih je u žiriju povremeno bio predstavnik HEP-a i nekada glasnogovornik kakve energetske institucije. Stoga je vjerojatno točan jedan odgovor Zbora u kojem se kaže se nitko iz HEP-a na njih nikada nije vršio pritisak za koga da glasaju - jer i nema potrebe. S druge strane, (ne)vjerodostojnost navedenog deontološkog načela Zbora se ogleda u činjenici da čuvari ekoloških vrijednosti, udruge i dokazani intelektualci nisu imali takav status u orijentaciji prema vrijednostima Zbora.
Godinama sam kao član izvršnih odbora ZNO-a i HND-a pokušao zametnuti diskusije koje bi trebale rezultirati većim stupnjem svjesnosti. Bez uspjeha. Nakon što sam prestao biti član tih tijela, slao sam pisma. Prošle godine, nakon što nisam dobio ni običan odgovor, prosvjedovao sam na Kosinjskom mostu, na sljedećem polju koje će HEP uništiti, bez ikakve reakcije u HND-u.
Ove sam godine dobio odgovor Zbora - napisan prošle godine! U njemu se zagovara da je HEP dobar, i da se "bavi upravo zelenom energijom" i "utemeljuje solarne elektrane", a da su oni koju su protiv HEP-a loši. Što, međutim, o hrvatskoj solarizaciji misli utemeljitelj i donedavno voditelj Kad netko od tvrtke koja provodi ponajgoru solarizaciju u Europi želi stvoriti pozitivan dojam, to nije pitanje ni okoliša ni novinarstva, nego je beznadežno lošeg PR-a Hrvatske udrugu za solarnu energiju Ljubomir Majdandžić, govori njegova izjava iz srpnja prošle godine: "Bog je Hrvatima dao sunce, a oduzeo pamet!"
Kad netko od tvrtke koja provodi ponajgoru solarizaciju u Europi želi stvoriti pozitivan dojam, to nije pitanje ni okoliša ni novinarstva, nego je beznadežno lošeg PR-a. Zbor se nažalost profilirao u čuvara poretka kojeg HEP najbolje utjelovljuje: bezobzirno uništava prirodu koja je najveća komparativna prednost Hrvatske, bankomat je političkim strankama i jedan od najvećih financijera sporta o čijoj transparentnosti svatko dosta zna - sve skupa jednog uzornog klijentelističkog sustava.
Ozbiljno okolišno novinarstvo potrebnije je nego ikada hrvatskoj javnosti s obzirom na klimatsko zagrijavanje planeta i globalističko uništavanje lokalnih zajednica i njihovih resursa. U svijetu se sve više polaže nada u pokretačku ulogu mladih u toj tranziciji, i to mlađih od studenata. Zbor u tome nije i ne može biti nikakav faktor. Ne samo zato što u njemu vodeću ulogu igraju umirovljene kolege, nego zato što je taj zbor u zadnjih 6-7 godina napravio manje nego za jednu godinu dok ga je vodila Tanja Devčić (1946-2017). Zbor samo stvara privid da na njegovu mjestu postoji nešto. Velebitska degenija bi, u izopačenosti odnosa prema prirodi, mogla postati sinonim za medijsko svodništvo prirode i okoliša.
Okolišno novinarstvo ne treba braniti poredak
Ta izopačenost, u kojoj iznimna priroda dobiva sliku negativnih društvenih pojava, pojavljuje se svuda gdje je pravo prirode nemoćno spram političkog poretka. Negativna slika Dinarskog krša ili negativna slika Balkana, oba u istraživanju biodiverziteta pojam najvišeg reda, posljedica je toga.
U Hrvatskoj je neučtivo izgovarati sam pojam Balkana, čak i kad se radi o biodiverzitetu. U uvodu knjizi Balkan Biodiversity - Pattern and Process in the European Hotspot urednika Huwa I. Griffithsa i Borisa Kryštufeka (2004) kaže se da je to prostor izuzetne raznolikosti i endemizma špiljskih i drevnih jezerskih okoliša, te visoke kopnene i riječne biološka raznolikost koja barem dijelom odražava važnost poluotoka kao glacijalnog utočišta biljnih i životinjskih vrsta i kao raskrižja faunističke i biljne razmjene sa Srednjom Europom s jedne, i Malom Azijom s druge strane. Umjesto toga, Balkan je otrcana fraza o sukobima carstava, nedozrelih naroda, kultura, ideologija i religija, čiji je rezultat vidljiv u svom političkom razvoju.
Okolišno novinarstvo ne doprinosi mnogo izmjeni te slike, a nagrada Velebitska degenija, umjesto da se kritički bori za prirodne vrijednosti, zapravo služi obrani poretka. Je li to opravdano? Ja mislim da nije i da ne može biti. Nipošto.
