Prikazivanjem nagrađivanog estonsko-hrvatskog kratkog animiranog filma Život s Hermanom H. Rottom Chintis Lundgren te dugometražnog igranog njemačkog Velikog finala Christiana Züberta, u Laubi je jučer počeo Motovun u Zagrebu, dvanaestodnevni "pregled najzanimljivijih ostvarenja" s posljednjeg Motovun Film Festivala, koji su organizatori najavili i kao veliko finale dugog toplog filmskog ljeta što je ove godine zahvatilo i Buzet, Novigrad i Šibenik.
Do 31. kolovoza, uz pauzu 28. i 29. kolovoza (a s po dva filma u subotu, 22. i nedjelju, 30. kolovoza), u zagrebačkoj "kući za ljude i umjetnost" bit Znači li najava "Veliko finale" da se najbolji i/li najvažniji dio Motovun Film Festivala nije dogodio na samom Festivalu, u Motovunu, nego bi se trebao dogoditi tek sad, na nekakvoj, da li onda uopće samo - reprizi, u Zagrebu?će prikazano još jedanaest dugometražnih (igranih) naslova: španjolska Magična djevojka Carlosa Vermuta, irska Pjesma mora Tomma Moorea, islandska Djevičanska gora Dagura Kárija, danski Bridgend Jeppea Røndea, rumunjski Zašto baš ja? Tudora Giurgiua, američki dokumentarac Pročišćenje: scijentologija i tamnica vjere Alexa Gibneya, njemačko-kosovski Babai Visara Morine, francuska mini-serija Mali Quinquin Bruna Dumonta, dječji danski Dječak mravac: osveta crvene furije Aska Hasselbalcha, pobjednički francuski Wakhan front Clémenta Cogitoirea te belgijski Najnoviji zavjet Jacoa van Dormaela. Osim toga, na programu je i još osam kratkih ostvarenja, među kojima i španjolski Sanjala sam... Javija Navarra, britanski James Claire Oakley, belgijsko Stajalište taksija Marie Enthoven i drugi.
Prije pet ili deset godina bila bi to odlična, možda i izvrsna vijest: mogućnost da pogledaju izabrane motovunske naslove potkraj kolovoza, nakon odmora, dobro bi došla čak i onima koji su bili na Festivalu (no nisu stigli pogledati štošta u njegovu prebogatu programu, ili to žele učiniti ponovno), a oduševila bi i ostale filmoljupce koji u jeku ljeta nisu mogli ili nisu htjeli u unutrašnjost Istre te nikada nisu bili u Zagrebu na početku mjeseca, za nekadašnjeg termina reprize.
Sam po sebi, pokušaj da se magično-mistična atmosfera s "brda filmova" preseli u sve profaniji glavni hrvatski grad i danas je na neki način dobra vijest. Zahvaljujući tomu, u Laubi će se moći vidjeti nekoliko vrijednih ostvarenja, poput suptilne i ozbiljne Djevičanske gore (Fúsi) i odlučnog i dirljivog Babaija, filmova koji nepretenciozno, ali i iskreno i bespoštedno tematiziraju dva najveća, samo naizgled nepovezana problema suvremene civilizacije - usamljenost što dolazi od sloma patrijarhata i ("tranzicijske") zbrke u muško-ženskim odnosima, te emigraciju kao kriznu pojavu koja se sve više širi i pretvara u način življenja. U neku ruku, i jednom i drugom temom bavi se i zabavni Najnoviji zavjet, no, za razliku od prethodnih, to je film koji će dobro podnijeti i djeca.
Pored spomenutih, mnogima će se zasigurno svidjeti i motovunskim Propelerom nagrađeni Wakhan front (Ni le ciel ni la terre) - vizualno za Već neko vrijeme na Festivalu je sve manje ostvarenja (budućih) velikih imena sedme umjetnosti kakvi su Lars von Trier, Paul Thomas Anderson, Alfonso Cuarôn, Nuri Bilge Ceylan, Michael Glawogger, Susanne Bier, Carlos Reygadas, braća Derdenne...vodljivo debitantsko dugometražno ostvarenje za koje bi se moglo reći kako iza ratne priče o francuskim vojnicima u Afganistanu krije intrigantan egzistencijalistički, a možda i mistični sloj, no koje na kraju ipak ostavlja dilemu o mogućoj eksploataciji vrućeg političko-religijskog konteksta i pretjerano romantiziranom, viteškom prikazivanju stranih vojnika u izmučenoj zemlji. Slično je i s naslovom nagrađenim od strane žirija kritike - Magičnom djevojkom, koja, među ostalim, precizno razglobljuje mehanizme perverzije i ilustrira neke njezine manifestacije, pokazujući kako u osnovi iskliznuća u nastrano stoji upravo potpuna zatvorenost za (samo)propitivanje o vlastitoj (ne)normalnosti, no djelo izvorno naslovljeno La niña de fuego čini to na tako blaziran i estetiziran način da je to gotovo perverzno.
Za one koji traže nešto manje (stilski) pomaknuto filmsko iskustvo, na programu zagrebačke "reprize" su i na prvi pogled dva posve različita, zanatski solidna filma: već poprilično šablonizirano obeshrabrujuće, korupcijsko istočnoeuropsko Zašto baš ja? (De ce eu?) te još šablonskije, beznadežno reklamersko zapadnoeuropsko Veliko finale (Hin und weg), a svoju publiku zasigurno će naći i ostali naslovi.
U čemu je onda, ako ga uopće ima, problem ovogodišnjeg Motovuna u Zagrebu? Zašto zadrška, zašto skraćeno festivalsko izdanje ne može biti odlična ili izvrsna, nego možda samo dobra vijest?
Odgovor se krije u na samom početku navedenoj sintagmi "veliko finale dugog, toplog filmskog ljeta", odnosno u činjenici da bi ta najava, koliko god da je vjerojatno samo usput smišljena, uobičajeno pompozna mamilica za publiku, mogla biti i prilično precizna slika istinskog stanja u kojemu se (trenutačno) nalazi hrvatski festival svih festivala.
Čak i kada se sasvim zanemari mogućnost dovođenja najavnog "velikog finala" u analogiju sa spomenutim njemačkim filmom, čiji glavni, teško bolesni junak odlazi s prijateljima u Belgiju, gdje će on biti eutanaziran, a oni pročišćeni i osnaženi u zajedništvu, i dalje ostaje pitanje znači li ono Već i ovlašno premotavanje festivalskog programa do 1999. godine otkriva kako su mnoga, pa i najtalentiranija domaća redateljska imena koja su gostovala na prvim festivalima i autorski stasavala zajedno s njim, u posljednje vrijeme nestala s hrvatske kinematografske scene da se najbolji i/li najvažniji dio Motovun Film Festivala nije dogodio na samom Festivalu, u Motovunu, nego bi se trebao dogoditi tek sad, na nekakvoj, da li onda uopće samo - reprizi, u Zagrebu?
To, naizgled pretjerano, cjepidlačko pitanje dobiva na značenju kada se stavi u kontekst ozbiljnih, doduše neformalnih najava od prije nekoliko godina kako bi Festival mogao biti ukinut ili preseljen u neko drugo (istarsko) mjesto, na što je u par navrata tijekom ovogodišnjeg, osamnaestog izdanja (zapravo sedamnaestog: organizatori su praznovjerno ispustili trinaesto) podsjetio i dobitnik motovunske Nagrade 50 godina, jedan od osnivača MFF-a, njegov dugogodišnji umjetnički direktor i sadašnji "zasluženi motovunski umirovljenik", redatelj Rajko Grlić. On je, naime, otkrio kako je prije pet godina, kada je odlazio s čela Festivala, osobno bio skloniji da se motovunska filmska igra odigra i bitlsovski završi, nego da se rolingstonski nastavlja; ovo potonje bio je, pak, koncept Igora Mirkovića, kojemu je Grlić i prepustio vodstvo MFF-a i koji je, kao njegov direktor, zajedno sa dugogodišnjm selektorom Juricom Pavičićem i njegovom mlađom kolegicom Milenom Zajović, najzaslužniji za nastavak "kotrljanja".
Naravno, nikakve pompozne "finalne" najave, pa ni autoritativna podsjećanja osnivača, ne bi mogla pobuditi sumnju i/li bojazan da je MFF u ozbiljnoj krizi, kao ni umanjiti veselje zbog zagrebačke reprize, da ovogodišnji Festival već i sam po sebi nije ostavljao dojam kako nešto na njemu ne štima, ili bolje rečeno - nedostaje: onaj neki, samo motovunski dodatak, koji su mnogi pokušavali objasniti (isključivo) dugotrajnim hrvatskim nedostatkom autorskog filma i slobodarske atmosfere tijekom devedestih, a drugi raspojasanim (no nikada i agresivnim i/li neukusnim) partijanjem koje (je) k Brdu privlači(lo) i one nezainteresirane za film i umjetnost.
Istina, već neko vrijeme na Festivalu je sve manje ostvarenja (budućih) velikih imena sedme umjetnosti kakvi su Lars von Trier, Paul Thomas Anderson, Alfonso Cuarôn, Nuri Bilge Ceylan, Michael Glawogger, Susanne Bier, Carlos Reygadas, braća Derdenne..., koja su redovito Mnogo toga s početaka MFF-a vezanog za suživot festivalaca i mještana bez sumnje je trebalo promijeniti, no, danas se čini kako se u tomu ipak otišlo predaleko, odnosno kako bi uskoro, zajedno s prljavom vodom, moglo biti izbačeno i samo dijetezačinjavala prethodna izdanja, ali to se može objasniti (ako ne i opravdati) činjenicom da se upravo iz Motovuna Hrvatskom proširila neviđena festivalomanija, pa i takvi filmovi, kao i da se većina sličnih naslova danas ipak može pogledati na redovitom kino repertoaru, te nema potrebe njima "opterećivati" ionako zgusnuti raspored MFF-a, rezerviran prvenstveno za male filmove (s velikom dušom).
Također, već i ovlašno premotavanje festivalskog programa do 1999. godine otkriva kako su mnoga, pa i najtalentiranija domaća redateljska imena koja su gostovala na prvim festivalima i autorski stasavala zajedno s njim, u posljednje vrijeme nestala s hrvatske kinematografske scene i/li ih se ne može vidjeti na Motovunu, što je zasigurno i jedan od njegovih ključnih nedostataka i razloga za neuštimanost, no nikako nije problem samo samog Festivala, nego i šireg kinematografskog i kulturnog konteksta te zahtijeva posebnu analizu.
Manje ili više neovisno o gorespomenutom, nemalu ulogu u stišavanju, pa i gušenju festivalske atmosfere na Brdu imali su, i još uvijek imaju, različito (ne)uspješni pokušaji da se prvotna motovunska euforija dovede u nekakav red, odnosno da se nađe kompromis s mnogim (starim) mještanima tog privlačnog utvrđenog gradića, kojima su šestodnevna gužva i buka, a u počecima i ozbiljno zaprljavanje ulica i okolice, bili jedino što su od Festivala primjećivali.
Mnogo toga s početaka MFF-a vezanog za suživot festivalaca i mještana bez sumnje je trebalo promijeniti, no, danas se čini kako se u tomu ipak otišlo predaleko, odnosno kako bi uskoro, zajedno s prljavom vodom, moglo biti izbačeno i samo dijete.
I tako, umjesto da se, kako je bilo logično nakon godina, pa i čitavog desetljeća neviđenih gužvi, počne razlivati niz padine i približavati rijeci Mirni i kampu u podnožju, Festival se prošle godine čak počeo skupljati sam u sebe: zasigurno jedno od najfascinantnijih otvorenih kina u Europi i šire - mistični, dalekohorizontni "Barbacan" s polovice Brda, napušten je i zamijenjen prostorom pri samom vrhu, unutar zidina, koji je još k tomu, iz Vjerojatno najvažniji problem Festivala jeste, sa svime prethodno naznačenim i još mnogočime drugim povezano, postupno ali sigurno osipanje (a možda i nestajanje) prvotne motovunske publikenekih čudnih, privilegijskih, da ne kažemo privatizacijskih razloga, nazvan "Billy", po naslovnom liku filma Stephena Daldryja. (Da je to učinjeno samo jedne godine, odnosno da kino svake godine dobiva naziv po nekom drugom filmskom junaku, možda bi to bila dobra dosjetka.)
Među svim tim, i mnogim drugim temama i dilemama s kojima se Motovun Film Festival susretao i susreće, a koje, baš zbog činjenice da se radi o manifestaciji simptomatičnoj ne samo za hrvatski festivalski život i film nego i za kulturu, nikako ne treba zanemariti, ipak vjerojatno najvažniji problem Festivala jeste, sa svime prethodno naznačenim i još mnogočime drugim povezano postupno, ali sigurno osipanje (a možda i nestajanje) prvotne motovunske publike, čije su jezgro činili domaći i regionalni filmaši te "obični" filmofili i kulturnjaci, kojima nije (bilo) teško usred ljeta ostaviti automobil na dnu (ako ga imaju), penjati se strmom kaldrmom i gužvati sa slavnima i neslavnima, a sve to samo zbog - nezaboravnog (filmskog) iskustva.
Većina tih brojnih posjetitelja, pogotovu u samim počecima, dolazila je upravo iz Zagreba, pa tek onda iz Istre, drugih dijelova Hrvatske i regije, zbog čega se i ovo današnje seljenje skraćenog festivalskog programa u glavni hrvatski grad i može najavljivati kao "velika završnica".
Nekim hrvatskim "čudom", ta začudna motovunska filmska magnetičnost nije, međutim, nastavila privlačiti sve više posjetitelja - najprije iz ostatka zemlje, zatim iz regije, a onda i iz Europe, kako bi također bilo logično, nego se dogodilo suprotno, te je u posljednjih par godina na Festivalu sve dominantnija lokalna i sporadična publika. Nju, naravno, ne treba potcjenjivati, naprotiv; no, ako se najezda o Festivalu neovisnog "autobusnog" turizma - nekakve mini, sjeverne verzije dubrovačke kruzerske okupacije, nastavi ovim tempom, sve brojniji "zalutali" gledatelji za koje su, valjda, organizatori već u programu počeli posebno isticati samo minorne glumce iz masovnih serija, nikako neće biti dovoljni da se Festival (pa i mjesto) ne utopi u svom tom hiperorganiziranom konzumerističkom "redu", ispra(z)nosti i dosadi.
