Uzaludan i skup posao

Glavna rasprava u sudskom postupku u kojem se Hrvatska i Srbija međusobno tuže za genocid, ušla je u svoj drugi tjedan. Riječ je o procesu kojeg je 1999. godine, neposredno prije smrti predsjednika Franje Tuđmana, pred Međunarodnim sudom pravde u Den Haagu pokrenula Hrvatska protiv tadašnje Savezne Republike Jugoslavije zbog navodnog kršenja Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida tijekom oružanih sukoba od 1991. do 1995. godine. Srbija je uskoro odgovorila kontratužbom koja se zasniva na identičnom činjeničnom i pravnom osnovu.

Iako su se mnogi tijekom godina nadali da će se dvije države mirnim putem nagoditi i odustati od tužbi, za što je najviše bilo izgleda u periodu intenzivne suradnje bivšeg srpskog predsjednika Borisa Tadića i aktualnog hrvatskog predsjednika Ive Josipovića, koji je zajedno s Ivanom Šimonovićem, današnjim pomoćnikom glavnog tajnika Ujedinjenih naroda, 2001. godine sastavio obrazloženje hrvatske tužbe, to se naposljetku nije dogodilo. Kako objašnjava Dubravka Stojanović, profesorica povijesti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, razlog tome krije se u bitnom ideološkom osnovu obiju država, koji je još uvijek obojan nacionalizmom.

Dubravka Stojanović

Dubravka Stojanović: "Političke elite uvijek čuvaju nacionalističke zalihe, pa kad dođe kriza, izvuku ih iz frižidera"

"Kod nas se ne živi od normalizacije odnosa, napretka, tranzicije, suradnje, nego od jačanja negativnih emocija. Političke elite uvijek čuvaju nacionalističke zalihe, pa kad dođe kriza, izvuku ih iz frižidera", objasnila je Stojanović u razgovoru za H-Alter. S druge strane, Marko Sjekavica, pravnik Građanskog odbora za ljudska prava, vjeruje da je na takav ishod neizbježno utjecao i dolazak nacionalističke, navodno reformirane radikalne političke opcije na vlast u Srbiji u osobi Tomislava Nikolića. "U posljednjem periodu, u kojem se približavala javna rasprava pred sudom, bilo je neozbiljno govoriti o bilo kakvom odustanku stranaka od svojih tužbenih zahtjeva jer su stvari i u procesnom smislu otišle predaleko", kaže Sjekavica.

Budući da, kako objašnjava Nemanja Stjepanović, novinar agencije SENSE iz Haaga, Hrvatska i Srbija nisu u stanju bez patrona riješiti svoje probleme, pa zbog toga radije odvajaju ogroman novac tražeći  rešenje do kojeg uz malo dobre volje lako mogu doći i same, prošlog tjedna otpočeo je proces u kojem je glavnu riječ prvo dobila hrvatska strana. Predvođen odvjetnicom Vesnom Crnić-Grotić, hrvatski pravni tim fokusirao se na djelatnosti JNA, koja je, prema njihovim tvrdnjama, imala ključnu ulogu u provedbi genocida putem kampanje uništenja hrvatskih naselja i likvidacije njihovih stanovnika.

S druge strane, srpski tim fokusirao se na zločine počinjene tijekom i nakon vojno-redarstvene akcije Oluja, čije obilježavanje obljetnice, koja se u Hrvatskoj slavi kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, zbog toga osporava. Stjepanović smatra da se u tom slučaju radi o zloupotrebi bolnih tema u politikantske svrhe. "Srbija je, bez prihvaćanja odgovornosti za zločine u okupiranim dijelovima Hrvatske, posljednja koja ima legitimitet dijeliti moralne lekcije. Srbija također sugerira da je Oluja bila isključivo zločinačka operacija, umjesto da prihvati da se radilo o legitimnom oslobađanju okupiranog područja, a onda ukaže da su tijekom i nakon napada počinjeni brojni zločini nad Srbima i da je njihov broj u Krajini značajno smanjen." Da dio građana Srbije ne razumije značenje Oluje za Hrvatsku, smatra i Dubravka Stojanović. "Ljudi ovdje ne shvaćaju kako je izgledala Hrvatska sa srpskim krajinama i ne žele da razumiju da stvari nisu mogle ostati na tome. Zato se Oluja isključivo vidi kao protjerivanje srpskih civila, pa samim tim ta proslava zvuči više nego cinično. S druge strane, hrvatska u tome vidi akt svog oslobođenja i ne vidi srpsku stranu te priče. Samo multiperspektivni pristup sličnim događajima može pomoći i jednoj i drugoj strani da sagledaju cjelinu."

Marko Sjekavica

Marko Sjekavica: "Bilo je neozbiljno govoriti o bilo kakvom odustanku stranaka od svojih tužbenih zahtjeva jer su stvari i u procesnom smislu otišle predaleko"

Kako bi dokazali genocidne namjere s hrvatske strane, odvjetnici koji predstavljaju Srbiju odlučili su posegnuti i za primjerima iz Drugog svjetskog rata, odnosno za periodom postojanja Nezavisne Države Hrvatske. "Usprkos tome što su za vrijeme Drugog svjetskog rata počinjeni užasni zločini nad Srbima, nikad nisam shvaćao na koji način to opravdava zločine nad Hrvatima devedesetih godina. Ono što, međutim, jeste jasno je da se priča o Drugom svjetskom ratu koristila i koristi , se od strane srpskih nacionalista za mobilizaciju svojih sljedbenika, kao i da je pod plaštem priče 'da nam se ne ponove ustaški zločini' počinjen veliki broj zločina nad hrvatskim civilima", objašnjava novinar SENSE.

Situacija u kojoj se jedan tjedan govori o ratnim stradanjima s jedne strane, a drugi tjedan s druge, Vesna Teršelič, voditeljica Documente - Centra za suočavanje s prošlošću, drži izrazito teškom. "Smatram da bi energiju obiju strana bilo korisnije fokusirati na potrebnije stvari. Rado bih vidjela zajednički napor Republike Hrvatske i Republike Srbije na priznanju patnje svih žrtava, traganju za nestalima i pronalaženju način za učinkovitijim procesuiranjem ratnih zločina. Čini mi se važno postaviti pitanje koliko će ovaj postupak koštati i podsjetiti na položaj u kojem se nalaze civilne žrtve rata, a koji je i više nego težak. Njihovo obeštećenje još uvijek nije riješeno, a ishod ovog postupka neće utjecati na njihovu situaciju", objasnila je Teršelič u razgovoru za H-Alter.

Budući da je haaški sud ranijim, kako nepravomoćnim tako i pravomoćnim presudama oslobodio dio osoba povezanih sa zločinima na koje se sada poziva hrvatska strana, poput Jovice Stanišića, Franka Simatovića i Momčila Perišića, ali i srpska, poput Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka, pitanje je hoće li tužbe, bez obzira na njihov ishod, rezultirati satisfakcijom žrtava. "Nije uputno pričati u ime žrtava, ali vjerujem da njima nije toliko bitno kojim će se imenom nazvati zločin, već da se ukaže na odgovornost organizatora, u ovom slučaju državnih rukovodstava Srbije i Hrvatske. Podsjećam da je aktualno suđenje posljednja ili, ako uzmemo da se očekuje žalbena presuda u predmetu Stanišića i Simatovića, jedna od posljednjih prilika da se u presudi jednog međunarodnog suda opiše uloga Srbije u okupaciji i etničkom čišćenju Krajine i Istočne Slavonije, kao i Hrvatske u operaciji Oluja. To je, osim za žrtve, od važnosti i za buduće odnose dvije zemlje. Mislim da svi kojima je stalo do pravde u ovom slučaju navijaju - i za Srbiju i za Hrvatsku", smatra Stjepanović.

Nemanja Stjepanović

Nemanja Stjepanović: "Srbija je, bez prihvaćanja odgovornosti za zločine u okupiranim dijelovima Hrvatske, posljednja koja ima legitimitet dijeliti moralne lekcije"

No, Marko Sjekavica tvrdi da nema opravdanog razloga za nadu u pozitivan ishod tužbi. "Iako nije sporno da su u agresiji Srbije i Crne Gore na Hrvatsku počinjeni zločini velikih razmjera, vezano za koje je nastao i pojam etničkog čišćenja, oni nisu dosegnuli one restriktivne standarde, proizašle iz judikature međunarodnih kaznenih sudova, potrebne za utvrđivanje zločina genocida. Isto se može reći za zločine hrvatske strane nad pripadnicima srpske etničke zajednice u Hrvatskoj nad kojom je također provedeno etničko čišćenje i čiji se broj u odnosu na predratnih 12 posto stanovništva, smanjio na manje od pet posto. Osim kao ratni zločini, zločini obiju strana, počinjeni u ratu na teritoriju Hrvatske, mogli bi se pravno kvalificirati i kao zločini protiv čovječnosti, ali prema postojećoj pravnoj praksi i dominantnoj pravnoj teoriji, nije riječ o genocidu", objašnjava pravnik GOLJP-a, koji unatoč neupitnosti negativnog ishoda tužbi ipak u pozitivnom svjetlu gleda na čitav proces. "Vjerujem da će ozbiljnošću i autoritetom sudske instance pred njom dokazane činjenice o počinjenim zločinima doprinijeti utvrđenju istine i pomirenju nekad zaraćenih strana. U tom kontekstu, tužbe za genocid, neovisno o svom formalno-pravnom ishodu, mogle bi pridonijeti satisfakciji žrtava."

Teršelič je uvjerena da će nakon presude u Haagu, za koju se očekuje da će biti donesena do kraja godine, pripadnicima postjugoslavenskih društava biti jasno da je potrebno utvrditi činjenice o svim zločinima i priznati patnju svih žrtava. "Trebamo iskoračiti iz onog kruga u kojem se obeštećenje i priznanje patnje vezuje uz kazneno procesuiranje zločina jer će ono, s obzirom na činjenicu da je prošlo dvadeset godina od oružanih sukoba, nažalost za neke zločine izostati. Zbog toga smatram da je potrebno obeštećenja žrtava ostvariti na principu društvene solidarnosti", kaže voditeljica Documente.

Vesna Teršelič

Vesna Teršelič: "Rado bih vidjela zajednički napor Republike Hrvatske i Republike Srbije na priznanju patnje svih žrtava, traganju za nestalima i pronalaženju način za učinkovitijim procesuiranjem ratnih zločina"

Nemanja Stjepanović smatra da bi ovdašnjim društvima u procesu pomirenja i suradnje, koja ide dalje od one estradne i ekonomske naravi, u velikoj mjeri mogla pomoći inicijativa REKOM, koja se zalaže za stvaranje međudržavne komisije za utvrđivanje činjenica o svim počinjenim zločinima. Istodobno dok pred sudom u Haagu Hrvatska i Srbija vode spor jedna protiv druge, u tijeku su sastanci predstavnika predsjednika postjugoslavenskih zemalja oko donošenja dopuna i izmjena Statuta Koalicije za REKOM. Unatoč zahlađenim odnosima između pojedinih zemalja, Vesna Teršelič je optimistična oko ishoda ove inicijative. "Zbog nedostatka političke volje, u prošlosti se nedovoljno tragalo za nestalima, neučinkovito su se procesuirali ratni zločini i nije se stvorila vjerodostojna evidencija civilnih žrtava rata. Sada nam preostaje stvoriti popisa gubitaka, pružiti žrtvama psiho-socijalnu podršku, materijalno obeštetiti potrebite i izgraditi sjećanje na stradale", zaključuje Teršelič.