Dvije ste godine uz pomoć Udruge za inkluziju istraživali problem pristupa obrazovanju i zapošljavanju osoba s intelektualnim teškoćama, kakvi su rezultati vašeg izvješća? Djeca i osobe s intelektualnim teškoćama u Hrvatskoj još uvijek prilično diskriminirana. Takav je njihov položaj posljedica percepcije okoline koja je pak zbog jednog općeg socijalno-kulturalno-gospodarskog nasljeđa još uvijek nespremna krenuti u izazove. Istinska inkluzija (uključenje) u sustav habilitacije te školovanja (od predškolskog do strukovnog) se spotiče o niz birokratsko-administrativnih prepreka. Kao posljedica svega su manjkava koordinacija relevantnih službi vrlo isprepletene
mreže i okvira unutar kojih oni trebaju ostvariti dostojanstveno, kvalitetno i punopravno sudjelovanje u društvu.
U izvješću stoji kako još uvijek prilikom ostvarivanja prava osoba s intelektualnim teškoćama uspjeh te borbe dosta ovisi o slučajnostima. Na što ste točno mislili? Civilizirano, pravno uređeno društvo ne smije oslanjati na istinski dobre i kvalitetne pojedinačne slučajeve: medicinskih stručnjaka, socijalnih radnika, rehabilitatora, psihologa i drugih s kojima se na primjer odmah na početku susreću obitelji s djetetom s intelektualnim teškoćama. Naime, doista ima tih lijepih primjera kad je obiteljima u potrebi pristupljeno percipirajući ih ravnopravnima onima koji im trebaju izlaziti u susret. Činjenica je pak, da su to do barem do nedugo bile uglavnom iznimke. U odnosu na uključivanje u predškolski sustav, osnovnoškolsko obrazovanje još uvijek je sustav prilično krut/uniformiran.
Djeca i osobe s intelektualnim teškoćama u Hrvatskoj još uvijek prilično diskriminirana. Takav je njihov položaj posljedica percepcije okoline koja je pak zbog jednog općeg socijalno-kulturalno-gospodarskog nasljeđa još uvijek nespremna krenuti u izazove. Istinska inkluzija (uključenje) u sustav habilitacije te školovanja (od predškolskog do strukovnog) se spotiče o niz birokratsko-administrativnih prepreka. Kao posljedica svega su manjkava koordinacija relevantnih službi vrlo isprepletene mreže i okvira unutar kojih oni trebaju ostvariti dostojanstveno, kvalitetno i punopravno sudjelovanje u društvu. Civilizirano, pravno uređeno društvo ne smije oslanjati na istinski dobre i kvalitetne pojedinačne slučajeve: medicinskih stručnjaka, socijalnih radnika, rehabilitatora, psihologa i drugih s kojima se na primjer odmah na početku susreću obitelji s djetetom s intelektualnim teškoćama. Naime, doista ima tih lijepih primjera kad je obiteljima u potrebi pristupljeno percipirajući ih ravnopravnima onima koji im trebaju izlaziti u susret. Činjenica je pak, da su to do barem do nedugo bile uglavnom iznimke. U odnosu na uključivanje u predškolski sustav, osnovnoškolsko obrazovanje još uvijek je sustav prilično krut/uniformiran.
Roditelji djece s teškoćama u razvoju često se žale kako prilikom procjene intelektualnih sposobnosti njihova djeca lako gube radnu sposobnost te ispada da se država olako odriče njihovih preostalih sposobnosti. Je li to pravilo?
Pitanje radne sposobnosti kod mladeži i osoba s intektualnim teškoćama, odnosno procjenu radnih sposobnosti ja vidim kao najkritičnije pitanje za njihovu mogućnost zapošljavanja. Naime, ono je toliko izravno posljedica složenih sustava uključenih u regulaciju tog pitanja. Ja sam potpuno uvjerena da ono kreće od trenutka rođenja djeteta s teškoćama u razvoju. Od pokušaja olakšavanja položaja obitelji da se nosi s objektivno većim potrebama podrške od strane društva kad ima člana s intelektualnim teškoćama kreće bitka s ostvarivanjem prava. Da bi se ta prava u relativno značajnijim kvantitativnim i kvalitativnim razmjerima ostvarila (prava iz socijalne skrbi – na osobnu invalidninu, na pomoć i njegu..i dr. ) na vještačenju treba biti zaključak – mišljenje da se radi o «težem oštećenju zdravlja».
Dakle, procjena je bazirana na oštećenju zdravlja; nepostajanju mogućnosti da se «nikakvim rehabilitacijskim postupcima i metodama postigne poboljšaje stanja» i sve u tom stilu.. To je potom vezano i uz psihologisjko testiranje intelektualne razine – IQ (kvocijenta inteligencije), potom je to vezano s određivanjem oblika školovanja; ako nije «lakše oštećenje» ( a pravi razlozi za teškoće učenja su vrlo diskutabilni) komisije za vještačenje iz obrazovnog sustava, službe za profesionalno usmjeravanje, roditelji ili centri za socijalnu skrb vođeni su različitim motivima, ponekad najmanje stvarnim sposobnostima pojedinca. Nisam naravno, spomenula «poslovnu sposobnost»; tj. njenim lišavanjem (što je kompetentnost pak općinskih sudova – dakle, još jednog sustava u toj kompleksnoj problematici) sve službe «iza tog trenutka, a on se događa u 18 g., dakle na pragu potencijalnog ulaska u razdoblje «neovisnosti», sve se te službe oslanjaju ipak na to da li je i u kojoj mjeri osoba lišena «poslovne sposobnosti» i time joj se značajno ograničava mogućnost «stvarne procjene radnih sposobnosti».
Koliko država prilikom rješavanja problema školovanja i obrazovanja prepoznaje organizacije civilnog društva (NGO) kao partnere te zašto ta suradnja nije razvijenija?
Zahvaljujući upravo različitim mogućnostima monitoringa, pa sad i screeninga, odnosno od trenutka pripreme za ulazak u EU ili procesa globalizacije, razvoja informatičkog društva, dostupnosti informacija (i brzine kojom one dopiru do građana) državni aparat pomalo shvaća da ne može centralizirano niti kreirati politiku, strategije pa onda i sam nadzirati ili ne daj bože i evaluirati (što je do unazad nekoliko godina ipak bila činjenica) učinke tih strategija. Dijelom Zavod za školstvo npr. surađuje s nevladinim udrugama verificirjaući eksperimentalne oblike rada. Ministarstvo obrazovanja je održalo nedugo jednodnevno savjetovanje s predstavnicima Saveza udruga osoba s različitim teškoćama..neke inicijative postoje, međutim treba još učinkovitije, spremnije ići ka tome. Nažalost ogroman problem je što su u sasvim nedostatnom broju predstavnici struke prisutni u tim nadležnim ministarstvima, zavodu i dr..a potom i na lokalnoj razini..Ne znam doista da li n.pr. u gradskom Uredu za zdravstvo, socijalnu skrb i branitelje i gradskom uredu za obrazovanje ima uopće zaposlenih stručnjaka s područja inkluzivne rehabilitacije i inkluzivne edukacije..
Nadalje postoji značajan broj tih inicijativa koje su «kozmetičkog karaktera»; interdisciplinarno, relativno široko se i obuhvate predstavnici roditelja, udruga i stručnjaka, ali onda se oni opet ostavljaju po strani kad se stvari zbilja «kuhaju» u finišu.. i ne ostavlja se zadovoljavajuća razina «monitoringa», praćenja provedbe, već se opet ti isti «socijalni partneri» još eventualno iskoriste u fazi podnošenja izvješća (npr. Nacionalna strategija i izvješće o njenoj provedbi za Vladu ili Sabor, rokovi i nositelji su bili jasni , ali bilo je mnogo zastoja i sl. tijekom provedbe.
Koje su glavne prepreke prilikom pokušaja uključivanja djece s intelektualnim teškoćama u redovite škole po posebnim programima?
Glavne prepreke su objašnjene velikim dijelom u prva tri odgovora. Neznanje, naravno, generira strah, povlačenje, isključivanje što nas vraća stalno u taj začarani krug. Moramo istraživati što se pozitivno događa uključivanjem različitosti i shvatiti da dugoročno će nas to oplemeniti – možda ćemo onda u budućnosti imati ministra gospodarstva i financija širih obzora. Ta priča mora biti jasna na najvišoj razini – pri odlučivanju o proračunu. Ne možemo uspješno raditi samo prema Hrvatskom nacionalnom obrazovnom standardu, osim za obrazovne ciljeve moramo razvijati standarde i za kadar, od stručnih suradnika do odgajatelja, do edukacija za ravnatelje. No, bez odgovarajućih resursa; kadrovskih (uključujući njihovo cjeloživotno obrazovanje), materijalnih, prostornih i dr.. ne možemo se skrivati opet iza samo «kozmetičkih zahvata» Imamo Zakon o školstvu, imamo obuhvaćanje svih razina teškoća školovanjem i dr.., a u praksi imamo 10-tak aspekata vođenja statističkih podataka, birokratske zavrzlame o tome tko zbilja može biti u redovnom školovanju, itd.. da li je osoba pod kompetentnošću »socijale ili obrazovanja»…
Kuda idu novci za reforme?
Ja znam da je potpisan zajam iz obrazovanja (nekoliko desetaka milijuna eura za poboljšanje obrazovanja). Vraćat će ga vaši i moji unuci i njihovi unuci pa mislim da moramo znati – imamo tu odgovornost pitati za što, tko i gdje troši taj novac. Moramo preuzeti i odgovornost obaveze – svatko mora napraviti zadatak u sklopu te cjelokupne reforme – pa tako i nadležna lokalna samouprava, gospodarstvenici, matematičari,..porezna uprava..
Zašto se Zakon o zapošljavanju osoba s invaliditetom ne primjenjuje već četiri godine te što država može učiniti da se osobe s intelektualnim teškoćama zaposle i na slobodnom tržištu?
Vjerojatno nisam najsretnija osoba kojoj možete postaviti to pitanje; poznata je svima kronologija (pitanje je opet da li svima koji možda misle da s tim nemaju veze, ali opet je to sve povezano, npr. istraživanje potreba tržišta; slabi smo u izračunavanju/istraživanju onoga što bi eventualno donijelo profit u gospodarstvu, «dokvalificiranje i sl..» u strukama koje imaju veze s potencijalnim zapošljavanjem i dr.). Određene su kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom no pitanje je da li svi doista izdvajaju propisane doprinose te kad će zaživjeti Fond i njegovi programi .. Ne znam da li sam u krivu no i tu je priča predugo vremena trajala oko «izbora» ravnatelja Fonda za zapošljavanje osoba s invaliditetom te podjeli nadležnosti među ministarstvima i dr.. Možda se moglo uložiti napora u promotivne aktivnosti i potencijalni doprinos projekata koje provodi nevladin sektor, malo «osluhnuti» dobre primjere koji govore u prilog napretku vezanom uz oslobađanje potencijala onih koji mogu doprinositi, a ne samo bit na teret.
Koliko ce pristupanje EU i usklagjivanje hrvatskih zakona pomoći poboljšanju školovanja i zapošljavanja osoba s invaliditetom ili ce veća prepreka u budućnosti biti primjena tih zakona?
Prepreka je u primjeni zakona mnogo veća, to pokazuje i današnja praksa; no neke stvari možda će potencijalno utjecati na svijest i standarde koje će sami građani «propisati». Ja u to najviše vjerujem …Izvješća iz 14 zemalja pokazala su da i u starijim i novijim članicama Europske unije položaj osoba s intelektualnim teškoćama je još uvijek jako podložan predrasudama, stigmi. Naprednije zakonodavstvo daje rezultat u bazičnoj sigurnosti, onaj pomak od «pasivnog korisnika» prema aktivnom kreatoru svoje sudbine je ipak još dugotrajan proces koji je pred nama.
