H-Alter
Foto: PixabayFoto: PixabayKvaka 22 - rad na uključivanju branitelja u izgradnju mira uvijek je dvosmjeran proces.

Studeni je 2015. godine. Dolazim u Klinički bolnički centar Rebro u Zagrebu, no ne zbog bolesti. Edukacija je u pitanju. Ministarstvo branitelja zajedno s Razvojnim programom UN-a organiziraju trodnevni seminar za socijalne radnike iz cijele Hrvatske. Povod je priprema zakona o civilnim žrtvama rata, pogotovo o priznanju silovanja kao ratnog zločina.Ipak, malo po malo progovara. "Prva sam se vratila. Nemam ni telefon ni auto, samo bicikl. Ljudi samo mene zovu, preko komšije, ima ih koji imaju telefone. Pitaju? Jel' sigurno, ja ima kažem 'Ako se ja ovakva mala ne bojim, čega bi se ti bojao?' Tri sela su se tako vratila

Prijateljica Jasmina Papa ponudila mi je da vodim jedan blok od 45 minuta, da predstavim rad s braniteljima na izgradnji mira u Hrvatskoj. U sali je tridesetak ljudi, Dalmacija, Slavonija, Primorje, Međimurje... Ne znam kako će me prihvatiti, no znatiželjan sam, nisam zabrinut. Vrijeme brzo prolazi i ističe, shvaćam da ljudi žele još, zanima ih.

Uskače Mladen Lončar, pomoćnik ministra i velikodušno mi daje cijelu svoju sesiju. "Samo nastavi Gorane. Mene su već slušali. Ovo je jako zanimljivo." Gledamo fotografije, radimo vježbe, pričam im o Andreji, Ljiljani, Bruni, Veljku, no ne samo o njima. Pažljivo slušaju, zdušno sudjeluju, to im je sve novo.

"Idete li vi po Hrvatskoj i držite predavanja? Dođite kod nas. Kako vas se može pozvati?". Ljudi iz ministarstva nam objašnjavaju da će izaći knjiga sa svim tekstovima nakon ovog seminara, biti će prilike za daljnja povezivanja. Nije bilo.

Došla su neka mračnija vremena za izgradnju mira u Hrvatskoj, Vlada do jučer nepoznatog Tihomira Oreškovića, period kojeg se ne volim prisjećati. Bili smo tako blizu, onome što moj prijatelj psihoterapeut Vladan Beara naziva "od dva minusa do dva plusa", kako od problema sebi i drugima postati dobitak sebi i drugima. Ratni veterani kao graditelji mira, zajednice koja osuđuje nasilje, koja njeguje dobre, kvalitetne odnose, brigu jednih za druge.Svemu sam se mogao nadati, ali ne ovako izravnom odobravanju. Pun sam predrasuda bio i ostao, zato se i nasmijem svaki put kada mi netko kaže 'Ja ih nemam'". "Blago vama, ja ih imam na stotine. Pokušavam da ne utječu na moje rasuđivanje."

Andreju posebno pamtim, ostali smo prijatelji, ponosan sam na to. Bila bi ona možda na tom seminaru da nije 1991. otišla u rat, ostavila jednogodišnjeg sina i dobrovoljno se javila. Dragovoljno je tada (valjda i sada) korektniji termin. Kako god. Nije se javila jer nije voljela sina, baš suprotno, strepila je da neće odrastati u miru ako ona ostane po strani. A mogla je.

Socijalna radnica, danas gotovo pa omražen termin, kao da su ti ljudi krivi što im je sav gnoj tranzicije, lopovluka, urušavanja morala, ukidanja zdravstva, kriminala svih vrsta pao na njih, da ga saniraju, počiste, maknu sa svjetla reflektora. Na prvu radionicu s braniteljima u proljeće 2005. godine na Klari u Zagrebu došla je s puno pitanja.

"Koja je razlika između pristojnosti i nenasilja?". Sjedi, pet, rekao bih u nekom vicu, pitanje samo govori o pažljivom slušanju. "Kod pristojnosti je naglasak na potrebama drugih, pristojni smo kako bi se oni bolje osjećali, kod nenasilja uključujemo i svoje potrebe. Pristojnost nalaže da kažemo nešto poput: "Nema problema što ručak kasni, poštovana gospođo". Dok ćemo, kod nenasilja dodati:"„No ja sam jako gladan, možda imate nešto za prigristi dok ručak ne stigne?"

Andreja je, poput Brune i Siniše, svojih suboraca, s mnogo podozrenja ušla u komunikaciju s nama, s mirovnjacima, mirovnim i ljudskopravaškim aktivstima. Kada ti je oružje do jučer bila svakodnevica, sama borba ti nije strana, niti stalna smrt oko tebe - mora da čudno, jako čudno zvuče oni koji zagovaraju mir. I obrnuto."Idete li vi po Hrvatskoj i držite predavanja? Dođite kod nas. Kako vas se može pozvati?". Ljudi iz ministarstva nam objašnjavaju da će izaći knjiga sa svim tekstovima nakon ovog seminara, biti će prilike za daljnja povezivanja. Nije bilo

Tu je Kvaka 22, rad na uključivanju branitelja u izgradnju mira je, kao i uvijek, dvosmjeran proces. Jedni smo učili od drugih, upoznavali ljude, otkrivali vlastite predrasude. Otkrivali sebe u drugome.

U tom periodu od 2005. do 2015. bio je intenzivan proces suradnje civilnih mirovnjaka i branitelja. Dosta je branitelja završilo Mirovne studije, zajedno smo putovali i na regionalne sastanke u Novi Sad, Sarajevo, Ulcinj, Skopje. U Skopju mi je prišao, po završetku radne sesije, Veljko. Ne, prišao sam ja njemu, točnije trebali smo jedan drugoga.

Velika konferencija, tema je uloga ratnih veterana u procesima pomirenja. Nadanja, strahovi, očekivanja, adrenalin. Ipak, teško je poreći naše uzbuđenje i – trenutak otrežnjenja. Onaj dojam da smo nekima samo kulisa, da smo sredstvo, a ne cilj. Taj trenutak nema cijene, nema ikakve veze sa socijalnim ulogama, tko je mirovni aktivist, a tko umirovljeni pukovnik. Dvije osobe koje razmišljaju, kojima je stalo, kojima su ljudi uvijek cilj, nikad sredstvo. Odgovor na vječitu krivu dilemu, podjelu, mit o malim i velikim ljudima. Mali su ljudi oni koji su daleko od samih sebe, a veliki oni koji su ono što jesu.

"Ne znam kako će me prihvatiti, no znatiželjan sam, nisam zabrinut. Vrijeme brzo prolazi i ističe, shvaćam da ljudi žele još, zanima ih". (Foto: G.B.) "Ne znam kako će me prihvatiti, no znatiželjan sam, nisam zabrinut. Vrijeme brzo prolazi i ističe, shvaćam da ljudi žele još, zanima ih". (Foto: G.B.)

Rad s braniteljima bio je izuzetno vrijedan zbog tog zajedničkog putovanja – prema sebi samome. Mnogo je bilo prilika da se u to uvjerim. Radionica s voditeljima ogranaka HVIDRA-e Grada Zagreba, tema je Nenasilno rješavanje sukoba, tridesetak ratnih veterana, muških, ali i žena, srećom, jako je važna rodna zastupljenost na takvim radionicama.Tu je Kvaka 22, rad na uključivanju branitelja u izgradnju mira je, kao i uvijek, dvosmjeran proces. Jedni smo učili od drugih, upoznavali ljude, otkrivali vlastite predrasude. Otkrivali sebe u drugome

Bučno je na početku, to nisu ljudi navikli na sastanke, poznaju se, ima i nervoze jer sjedimo u krugu. Ulazimo u radni proces, svatko je aktivan, nema predavanja, Iva i ja smo prihvaćeni, vodimo proces no svi smo zajedno u njemu, nas dvoje nismo izvan. Nakon četiri sata završetak, tajac. "Ovo je odlično. Svi moraju proći kroz ovo."

U krivu je onaj tko misli da smo mi učili njih, učili smo jedni od drugih. Tada sam shvatio zašto je ratnim veteranima teško u svakodnevnim sukobima - jedan od razloga na koji nisam obraćao pažnju.

Oni dolaze s iskustvom rata, najvećeg od svih sukoba, u rat se ne ide da se razgovara, ide se pucati, ubijati i preživjeti. Povratak doma, u mir, je sve samo ne lagan. Svaki je dan prepun sukoba, kupovina, donošenje odluka, potrebe, želje, mogućnosti, čak i bez politike, bez pritisaka, bez ratnog nasiljeđa, samo običan život. Ne shvaćamo da su ovo drugačiji sukobi, ne s neprijateljem (ostavimo za drugi put analizu tko je pravi neprijatelj), već sa svojima bližnjima, obitelji, prijateljima, suborcima, kolegama, susjedima.

U ratu moraš pobjeđivati, u miru taj obrazac ne vrijedi. Ako stalno pobjeđujem, tada su moji bližnji stalni gubitnici, tu nešto ne valja. Otkrivali smo snagu dogovaranja, razgovaranja, slušanja jedni drugih, i to nam se sviđalo. Otkriti da ti kći/sin u pubertetu nije neprijatelj u sukobu, nego osoba čije potrebe tek moraš otkriti, razumjeti, pomoći joj da ih ostvari.Oni dolaze s iskustvom rata, najvećeg od svih sukoba, u rat se ne ide da se razgovara, ide se pucati, ubijati i preživjeti. Povratak doma, u mir, je sve samo ne lagan. Svaki je dan prepun sukoba, kupovina, donošenje odluka, potrebe, želje, mogućnosti, čak i bez politike, bez pritisaka, bez ratnog nasiljeđa, samo običan život. Ne shvaćamo da su ovo drugačiji sukobi

Moja najvažnija radionica s vojnicima to uopće nije bila, trebao je biti samo razgovor, s policajcima točnije. Njih dvadesetak, pod punom ratnom spremom na samoj granici s tadašnjom "Republikom Srpskom Krajinom" u Pakracu 1994. Pročuo se glas da Međunarodni volonteri kopaju neki tunel ispod umjetne granice s RSK, kao u stripovima kada Daltoni bježe iz zatvora. Najbolje je bilo otići i popričati do susjeda, u pustoj ulici, na liniji razgraničenja, s policajcima.

Počeo sam govoriti o Međunarodnom volonterskom Kampu, o izgradnji mira, nenasilju, rješavanju sukoba bez nasilja, o Gandhiju i Martinu Lutheru Kingu, ponijelo me, pričao sam skoro jedan sat, na terasi oštećene kuće, cijelom vodu policajaca s kalašnjikovima i pancirkama. Kada sam ušutio osjećao sam se jako glupo. Što mi je bilo? Otkud mi pravo govoriti im o stvarima koji s ratovanjem nemaju veze? Što oni misle o meni sada?

Tajac nije dugo trajao. Podrška je stigla odmah, uz ispriku. "Ne zamjerite ako mi nismo sve baš točno shvatili, ali ovo je jako važno što vi radite. Nastavite svakako. Mi ne želimo da naša djeca ratuju". "Svemu sam se mogao nadati, ali ne ovako izravnom odobravanju. Pun sam predrasuda bio i ostao, zato se i nasmijem svaki put kada mi netko kaže 'Ja ih nemam'". "Blago vama, ja ih imam na stotine. Pokušavam da ne utječu na moje rasuđivanje."

Mali i veliki ljudi. Najveća od njih je žena iz okolice Dervente. Ne pamtim joj ime, ali ju često spominjem. Miramida u Derventi, BiH, 1999., zima. Povratak raseljenih lica je tema i sve teškoće vezane uz njega. Ne ide lako. Mnogo je vođa raznih udruga za povratak, ljudi od funcije, no nisu svi. U pauzi mi prilazi jedna sitna žena, pričamo lako, kao da se cijeli život znamo. Osjećam da mi hoće nešto reći, no pristojnost joj ne dopušta.U ratu moraš pobjeđivati, u miru taj obrazac ne vrijedi. Ako stalno pobjeđujem, tada su moji bližnji stalni gubitnici, tu nešto ne valja. Otkrivali smo snagu dogovaranja, razgovaranja, slušanja jedni drugih, i to nam se sviđalo

Ipak, malo po malo progovara. "Prva sam se vratila. Nemam ni telefon ni auto, samo bicikl. Ljudi samo mene zovu, preko komšije, ima ih koji imaju telefone. Pitaju? Jel' sigurno, ja ima kažem 'Ako se ja ovakva mala ne bojim, čega bi se ti bojao?' Tri sela su se tako vratila. Može se, nije lako, ali se može. Kod nas u Bosni kažemo – Ako hoćeš zaustaviti povratak, osnuj udrugu za povratak."

Mala žena. Sve samo ne mala. 'Mali' ljudi trebaju masu, kolektiv, da se u njemu utope, da tuđe misli prihvate kao svoje. Ne vide da ih taj kolektiv sputava, da su zato mali. Zato i ne vidim taj termin 'mali' kao trajno stanje, više kao znak za uzbunu, nužnost za oslobađanjem, promjenom. Trenutak progledavanja, to je to. Mnoge tek čeka, neki su ga već odradili.

Poput mog cimera na Miramidi Plus u Poreču 1998, iz Republike Spske. Novinar je bio i veliki Srbin početkom 90ih, sam mi se tako predstavio. Pravi nacionalist, šovinist. Do jednog dana kada mu je u kancelariju stigao fax s 'viših instanci', naređenje: "Od danas se svi službeni dopisi u RS moraju pisati ćirilicom. Latinica je zabranjena u službenoj komunikaciji."

"Čitam i ne vjerujem. Napisano latinicom." Tada sam progledao.

 

rsz_1rsz_1rekom_cso_activism_for_reconsiliation_mne_copy92423.jpg
Ovaj je tekst objavljen u sklopu projekta "Razgovarajmo o ratu da bismo živjeli u miru" koji je dio projekta "Aktivizam civilnog sektora za pomirenje u regionu bivše Jugoslavije - podrška REKOM-u" sufinanciranog sredstvima Europske unije.
<
Vezane vijesti