H-Alter
 "H-Alter" završava feljton o posttuđmanovskoj Hrvatskoj, iz novog izdanja knjige Marinka Čulića "Tuđman: Anatomija neprosvijećenog apsolutizma": "Uoči petnaeste godišnjice smrti svog 'stvoritelja', hrvatska država ima toliko teških deformacija kao da će sutra propasti, ali ima i toliku unutrašnju, nešto manje i vanjsku podršku kao da će još tisuću godina opstati. Tko želi otkriti matematičku formulu životarenja, ne treba dalje tražiti."

Račan je iskoristio reduciranje Mesićevih predsjedničkih ovlasti i oduzeo mu Tzđmanove stenograme. Spremljeni su u državni arhiv, saočitom namjerom da radije skupljaju prašinu, nego da se po njima prčka i da se otkrivaju stidna mjesta hrvatske ratne politike

Nedavno je objavljeno da u Hrvatskoj postoji tristotinjak spomenika prvom hrvatskom predsjedniku, što mora značiti da se ulice i trgovi nazvani po njemu broje na tisuće, i to ne malo tisuća. Doduše, iza inicijative o imenovanju i podizanju spomenika u najvećem broju slučajeva stoje ne središnje nego lokalne vlasti, pretežno iz Karamarkove stranke, iako se nađu i poneke iz SDP-a, ali tu bitne razlike između desnih i lijevih nema. Nekontrolirana naplavina Tuđmanovih spomenika samo pokazuje da je HDZ skloniji estradiziranju politike, što logički proizlazi iz nazdravičarske vrste njegovog patriotizma, u kojem su masovni skupovi, pečeni volovi, zavičajni festivali itd. nezaobilazni rekviziti. Dok su SDP i ostale stranke iz vladajućeg bloka decentnije i suzdržanije, ali ne zato što su na nekoj drugoj strani, nego što tu istu stranu podržavaju na drukčiji, malo školovaniji i "prosvijećeniji" način. Zapravo, kako već rekoh, nema ničega iz Tuđmanove političke ostavštine, ne računajući spomenuti (polu)predsjednički sistem, što je opozicija iz njegovog vremena, današnja vlast, tako ozbiljno problematizirala da se može govoriti o raskidu s njom. Prije su to suptilne proteze koje toj ostavštini omogućuju da sve do danas ostane na nogama. Tako je iz javnog govora uklonjen jezik difamacije i mržnje prema Srbima, Muslimanima, Židovima i Romima (iako su dolaskom Karamarka na čelo HDZ-a Srbi gotovo već sasvim izgubili tu poštedu), ali se ne dovodi u pitanje ono osnovno i puno važnije. To je Tuđmanova ratna politika u kojoj govor mržnje jeste bio važna sastavnica, ali ipak ne toliko važna da se ona i bez toga ne bi realizirala. To se dobro vidi iz nepreglednih stenograma koje je Tuđman ostavio za sobom, u kojima nema nikakvog govora mržnje, naprotiv to su emotivno vrlo uravnoteženi i pristojni razgovori njega i bliskih suradnika. Ali, iz njih se svejedno jasno razaznaje da je Hrvatska bila daleko od toga da bude samo žrtva rata, nego je i sama sistematično proizvodila žrtve, a u Bosni i Hercegovini je bila i nesumnjivi agresor.

Milanovićeva vlada praktički je priznala samo zakletim tuđmanistima da su kvalificirani baviti se Tuđmanovim političkim i ratnim nasljeđem, što opet znači da je dobrovoljno pristala da bude talac tog nasljeđa

Mesić je, rekosmo, te stenograme invazivno pustio u javnost, zbog čega u HDZ-u ni do danas ne prestaju kipjeti, ali bio je uznemiren i Račan, pa je iskoristio reduciranje Mesićevih predsjedničkih ovlasti i oduzeo mu tu "igračku". Stenogrami su spremljeni u državni arhiv, sa očitom namjerom da radije skupljaju prašinu, nego da se po njima prčka i otkrivaju stidna mjesta hrvatske ratne politike, a s vremenom će ionako svi na njih zaboraviti. Ali nedavno se otkrilo da je Milanovićeva vlada itekako svjesna njihovog postojanja. Štoviše, uvela je strogu kontrolu pristupa stenogramima, odobrivši, recimo, da se njima služi jedan patriotski provjereni "povjesničar", koji se bavi okupacijom Vukovara, što će sigurno obaviti na način od kojeg ne boli glava. Ali, odobrenje nije dobila povjesničarka koju zanima tema "razmjene teritorija između Hrvatske, Jugoslavije i Bosne i Hercegovine", što je očito shvaćeno kao povlačenje vraga za rep zbog čega su Tuđmanovi stenogrami i skriveni od javnosti. Ovim je Milanovićeva vlada praktički priznala samo zakletim tuđmanistima da su kvalificirani baviti se Tuđmanovim političkim i ratnim nasljeđem, što opet znači da je dobrovoljno pristala i da bude talac tog nasljeđa. Jer, ovo zapravo znači da je HDZ-u prepušteno da bude glavni arbitar što jest, a što nije patriotski. A zna se da je ta stranka otpočetka smatrala nepatriotskim svako kritičko preispitivanje hrvatske politike u ratu, dok su certifikat patriotizma dobivali i najteži zločini. SDP je ovim sebi namijenio ulogu  poslušnog promatrača, a u krajnjoj liniji i pasivnog suučesnika zločina, koji nema snage ni volje osmisliti neke nove standarde patriotizma, pa samo servisira one Tuđmanove i HDZ-ove, držeći pod ključem, ovdje i doslovno, njegove najmračnije tajne. Srećom, toj jadnoj ulozi suđeni su isto tako jadni rezultati. Jer, većina najvažnijih Tuđmanovih stenograma odavno je iscurila u javnost, pa su od toga 2005. godine Feral i sarajevski Dani složili golemu dvosveščanu knjigu Stenogrami o podjeli Bosne. U njoj se na više od hiljadu stranica, s neokrznutom autentičnošću razgovora koji su direktno i bez redakcijskih intervencija skidani s vrpce, daje slika svega što treba znati o Tuđmanu uoči i u toku ratova u Hrvatskoj i u BiH.

Prije svega i iznad svega tu se transparentno kao na školskoj ploči objelodanjuje da su ti ratovi u tolikoj mjeri bili projektirani, unaprijed zacrtani, da Tuđman već koncem 1991. odnekud zna da će iz Hrvatske otići više od pola srpskog življa (poslije će se pokazati da ih je protjerano ili izbjeglo i više). Bilo je to nešto više od pola godine nakon njegovog dogovora s Miloševićem u Karađorđevu, jedinog ključnog sastanka kojem je prisustvovao, a da o tome nije ostao pisani trag, ali se njegov sadržaj svejedno da precizno rekonstruirati iz  kasnijih događaja. Jer su odmah vidljive neke očigledne činjenice. U vrijeme kada Tuđman najavljuje masovni odlazak Srba iz Hrvatske, on još nema pod komandom ozbiljnu vojnu silu kojom bi to ostvario; ona će rasti i kulminirati tek uoči Oluje, pa je logično zaključiti da se oslanjao na nešto drugo, a što to drugo može biti nego njegovo tajno domunđavanje s Miloševićem po komunističkim lovištima. Kada je poslije došao i do toga što mu je tada nedostajalo - ozbiljno organizirane i naoružane Hrvatske vojske, krug se samo zatvorio na način da je rat završio kako je završio. U BiH stvari su ipak izgledale nešto drukčije. I ovdje su planovi za podjelu zemlje unaprijed rađeni, i to u mjeri da Tuđman 1991. podučava delegaciju HDZ-a BiH kako "ne treba računati s Bosnom i Hercegovinom kao sa nečim što je od Boga dano i treba da ostane. Opstanak BiH kao samostalne i suverene, sve kada bi i bio moguć, ide svakako na štetu hrvatskog naroda, onemogućava normalno teritorijalno ostvarivanje hrvatske države." Pa dalje: "Čak i kada bi se mogla održati, gospodo, Bosna i Hercegovina kao posebna, što to znači? Uspostava granice... Hoćemo li uspostaviti granice između Hrvatske i Hercegovine da Hrvat iz Hercegovine ne može ući u svoju Hrvatsku ili ovaj Hrvat tamo?"

SDP je sebi namijenio ulogu  poslušnog promatrača, a u krajnjoj liniji i pasivnog suučesnika zločina, koji nema snage ni volje osmisliti neke nove standarde patriotizma, pa samo servisira one Tuđmanove i HDZ-ove

Dakle, otpočetka nije bilo dvojbe da Tuđman želi podjelu BiH, koju je smatrao reliktom kolonijalizma, ali tome su - za razliku od planova u Hrvatskoj - na putu stajale dvije prepreke. Prije svega, ondje nije raspolagao dovoljnom vojnom silom kojom bi to ostvario, pogotovo jer nasuprot sebe nije imao rastrojenu srpsku paradržavu, koja se pokoravala Miloševiću čak i kada joj je nametao samoubilačke korake (odbijanje plana Z-4, koji je Srbima u Hrvatskoj davao visoku autonomiju, čak s jakim primjesama države u državi). Naprotiv, imao je vrlo vitalnog i motiviranog bošnjačkog protivnika, koji za razliku od Srba iz Hrvatske nije imao "rezervnu državu". I drugo, Tuđman je bio uvjeren da podjelom BiH ispunjava tajnu želju Zapada, koji navodno nije želio muslimansku državu u Evropi i prešutno je dopustio Hrvatskoj da je kroatizira. Zato je željno očekivao da mu sa Zapada dođu jasniji signali o tome, ali kako toga nije bilo, morao se sam prihvatiti interpretiranja zapadne politike, pa je stvaranje Federacije BiH shvatio kao dopuštenje da Muslimane uvede u Evropu. To, jasno, nije bila istina, a s tim uvođenjem stvari stoje tako da danas u Evropi nema zemlje koja je tako daleko od EU kao BiH. I to zahvaljujući i HDZ-u BiH koji i danas nastavlja s razbijačkom politikom, dok se političke stranke u Hrvatskoj, uključujući danas vladajuće lijevo-liberalne, drže indolentno. To se ne može shvatiti drukčije nego da prešutno prihvaćaju dekomponiranje BiH kakvo već godinama gledamo, a slično se, što je važnije, može reći i za međunarodnu zajednicu. Ovo i jeste jedan od razloga što završno poglavlje ove knjige nosi naslov kakav nosi ("Tuđman poslije Tuđmana" - op. ur.). Jer, iako je kroz osuđujuću prvostupanjsku presudu šestorici političkih i vojnih čelnika Herceg-Bosne presuđeno i Tuđmanovoj agresorskoj i zločinačkoj politici u BiH, ona je sadašnjim ruševnim stanjem ove države zapravo, ako ne rehabilitirana, svakako abolirana.

U vrijeme kada Tuđman najavljuje masovni odlazak Srba iz Hrvatske, on još nema pod komandom ozbiljnu vojnu silu kojom bi to ostvario; ona će rasti i kulminirati tek uoči Oluje, pa je logično zaključiti da se oslanjao na nešto drugo, a što to drugo može biti nego njegovo tajno domunđavanje s Miloševićem

Još više se to dogodilo u samoj Hrvatskoj gdje je, oslobađajućim presudama Gotovini i Markaču, Tuđmanova ratna politika praktički verificirana kao jedina koju je devedesetih bilo moguće voditi. A civilne žrtve su, ispada, neželjena, ali neizbježna posljedica rata. Naravno da to nije točno. O tome neporecivo govori činjenica da za zločine u Oluji, u kojima je pobijeno više stotina srpskih civila, još nitko nije osuđen pred hrvatskim sudovima, što jasno pokazuje da etničko čišćenje Srba nije bilo posljedica rata, nego, naprotiv, njegov isplanirani uzrok. Uostalom, protiv toga da Tuđmanova politika u ratu nije imala alternative, govori i činjenica da je najistočniji dio Hrvatske reintegriran mirnim putem, bez žrtava i zločina, a sama međunarodna zajednica diči se da je to najuspješnija mirovna misija koju je poduzela. Time se nehotice priznaje da u ostatku zemlje tog uspjeha nije bilo, pa bi bilo logično da se to i kaže, ali se ne kaže. Bilo bi logično i da Hrvatska kao ključni događaj u povratku zemlje u priznate granice slavi mirnu reintegraciju Podunavlja, a ne ratnu reintegraciju Krajine. To, uostalom, proizlazi i iz izjave Ive Josipovića na prošlogodišnjoj proslavi godišnjice reintegracije Podunavlja da je "bolje deset godina pregovarati nego jedan dan ratovati". Ali, to je očito rečeno kao prigodna fraza, jer i sam predsjednik prihvatio je obljetnicu Oluje, kojoj svake godine prisustvuje, kao središnju proslavu, iako u pravilu proslava ima jaku trijumfalističku notu pobjede nad Srbima. Tek ove godine Josipović se u Kninu odvažio pozvati na pružanje ruke nekadašnjim srpskim sugrađanima, rekavši da s obzirom na žrtve koje su podnijeli, oni i država Srbija imaju pravo na svoje viđenje Oluje. Zbog toga je, prvi put otkako je predsjednik, doživio zvižduke, koje je mogao poništiti jedino tako da ih je nedvoznačno osudio, ali to ni tada ni poslije nikada nije napravio. Tako je zapravo poništeno ono što je prije kazao.

Ipak, ne može se poreći da je Josipović napravio prvi mali korak u pravcu razumijevanja Oluje kao nečega što legitimno ima dvostruku optiku, jednu, hrvatsku, po kojoj je ona oslobodilačka pobjeda, i drugu, srpsku, po kojoj je tragičan događaj. Hrvatska nacionalistička desnica to smatra svetogrđem - tko je vidio stavljati hrvatske i srpske sentimente u istu ladicu - iako je baš ona promovirala pravo na drugu istinu o Drugom svjetskom ratu, stvorivši od Bleiburga svojevrsni simbolički parnjak Jasenovcu. I to ne Bleiburga u onom dijelu koji obuhvaća nevine žrtve, nego i okorjele zločince, štoviše baš njih, a to znači da se ondje svakog svibnja zapravo obavlja masovna koncelebrirana kuknjava za Pavelićevom državom. Pa ipak, Bleiburg je uglavnom prihvatila i sadašnja vlast i njeni prethodnici (izuzetak je Mesić), koja na taj način ostaje zarobljenik uvijek iste zamke. To je da nakon što pristane na lekcije koje dobiva od desnice, što je prva stepenica samoponiženja,  još prima i ćuške ako tu lekciju nije dobro naučila ili ju je zaboravila (bijesna povika na ovogodišnju Milanovićevu odluku da se država povuče iz pokroviteljstva nad komemoracijom na Bleiburgu). Tako se pokazuje da popuštanje ekstremnom nacionalizmu uvijek ide na vlastitu štetu, jer korist može biti samo njegova. Slično je s Olujom. Čak i kada bi nacionalistička desnica prihvatila kriterij dvostruke istine o njoj i time se unaprijedili odnosi Hrvatske i Srbije koji svakog ljeta zbog toga padaju na dno, ti bi odnosi ostali talac osnovne nacionalističke premise na kojoj je došlo do raspada i rata u Jugoslaviji. Ta premisa glasi da Hrvati i Srbi ne mogu živjeti zajedno (s tim da su Tuđman i Milošević unijeli "amandman" da ipak mogu njihove vođe), pa je Oluja navodno logičan i jedini mogući epilog njihovog zajedničkog života u dvadesetom stoljeću. Naprosto, rat je, kao, bio neizbježan, iako primjer Podunavlja bjelodano pokazuje da  ipak nije (zato je prohadezeovska šovinistička desnica i odabrala Vukovar da ondje u posljednje vrijeme zaziva "drugu Oluju").

Tuđman je bio uvjeren da podjelom BiH ispunjava tajnu želju Zapada, koji navodno nije želio muslimansku državu u Evropi i prešutno je dopustio Hrvatskoj da je kroatizira

Jasno, to onda određuje i današnje hrvatsko-srpske odnose, koji se, očito programirano, naizmjenično kvare i poboljšavaju. Ne smiju se toliko pokvariti da dođe do novog rata, jer njega međunarodna zajednica više ne bi dopustila, ali ne smiju se ni toliko poboljšati da se poništi spomenutu premisu. Ukratko, današnji odnosi dva naroda i dvije države vjerno slijede matricu koju su postavili Milošević i Tuđman, s tim da ni s isticanjem njihove krivice ne treba pretjerivati. Prvi je mrtav već sedam godina, a drugi otprilike dvostruko dulje, pa ako ni toliko nije bilo dovoljno da se stvori nova matrica, to može značiti samo da oni koji su došli poslije njih to nisu ni htjeli. Štoviše, posebno u Miloševićevom slučaju može se reći da je njegovim ponižavajućim hapšenjem i izručenjem u Haag iscrpljena supstanca miloševićizma iz koje bi on samoga sebe obnovio. Trebala mu je, dakle, nova supstanca i on ju je zbilja i dobio od Miloševićeve opozicije, i to ne samo one koja se time otvoreno kompromitirala, nego i od samog cvijeta, ili navodnog cvijeta, srpske opozicije. Danas se sigurno malo tko sjeća da je dan antifašističkog ustanka Srbije 7. jula ukinula Vlada Zorana Đinđića (uz rijetko bijedno obrazloženje Čedomira Jovanovića). I tako je baš ta slavna reprezentacija "druge Srbije" dala zakonski okvir rehabilitaciji četništva, koja je započela u Miloševićevo vrijeme, ali čak ni tada nije tako daleko otišla. S druge strane, svi današnji hrvatski državni čelnici i njihovi lijevo-liberalni prethodnici (Josipović, Milanović, Račan, opet samo bez Mesića) otišli su na Bleiburg, gdje Tuđmana nikada nije bilo. I tako potvrdili da proustaška mitologija sasvim dobro može opstojati i ako nikakvog deklariranog popovskog, hadezeovskog i ostalih ustašonostalgičara nema u blizini.

Ne može se poreći da je Josipović napravio prvi mali korak u pravcu razumijevanja Oluje kao nečega što legitimno ima dvostruku optiku, jednu, hrvatsku, po kojoj je ona oslobodilačka pobjeda, i drugu, srpsku, po kojoj je tragičan događaj

Sve je tu, dakle, isto, a ako netko naivno misli da Hrvatska ipak ima, za razliku od Srbije i Đinđića, svog naj-opozicionara, što se vezuje uz Vladu Gotovca, i tu se ljuto vara. Taj navodno ultimativno moralni i nesalomljivi protivnik tuđmanizma pristao je u drugoj polovici devedesetih uvesti svoj HSLS u koaliciju s HDZ-om, što, doduše, nije realizirano, ali je i bez toga proizvelo dalekosežne posljedice. Tuđmanova stranka tada je bila u dubokoj depresiji, nitko nije htio s njom, već se naslućivao i njen slom, ali joj je onda Gotovac pomogao da izađe iz sanitarne izolacije i promovirao je kao nekog s kime se može i ubuduće surađivati. Eto, to je priča o tome kako je Tuđman (slično i Milošević) preživio svoju smrt. Ovdje je naglasak bio na segmentima koji govore kako su put za to popločavale opozicijske stranke te, nešto manje, međunarodno okruženje, a nema kolektivnog psihološkog profila iz kojeg bi se vidjelo kako su to učinili Hrvatice i Hrvati. No sama činjenica da ni poslije dvadesetak godina još nitko ne postavlja elementarno pitanje je li se samostalna Hrvatska isplatila, dovoljno govori da je Tuđman i tu dobro, jako dobro prošao. Pridobio je sunarodnjake tako što ih je uvjerio da je za Hrvatsku najbolji raspad Jugoslavije, iako je u jednom trenutku sam zagovarao njen opstanak kroz konfederaciju, što je najautoritativnije priznanje da se raspad mogao izbjeći. A zatim ih je uvjerio i da je rat neizbježan, iako primjer Podunavlja govori da ni to nije istina. Dakle, on je lako vladao ne samo djelima nego i mislima svojih podanika, jer obje ove stvari dobro su poznate, ali nitko ni danas ne sumnja da su raspad Jugoslavije i rat bili neizbježni i potrebni.

Nitko onda, jasno, ne sumnja ni u Hrvatsku, iako tu postoji jedan ozbiljan problem. Tuđman je dobro uputio hrvatski puk kako se ruše stare države, ali mu nije ostavio nikakvo uputstvo, jer to ni sam nije znao, kako se prave nove. Pogotovo ne takve koja bi gajila kult proizvodnje i visokog vrednovanja rada kakav je postojao u vrijeme jugoslavenskog socijalizma, a ne samo uslužnih, turističkih i sličnih djelatnosti, kako su je usmjerili zapadni sponzori, s očitim predumišljajem da je učine ekonomski što ovisnijom o sebi. Tom puku jedino je utuvljeno da je nova država Hrvatska idealno ostvarenje "tisućgodišnjeg" državotvornog sna, ali s tim se malo što može početi. Jugoslavija je bila daleko od savršene države, ali, osim u završnici, dovoljno ozbiljna i funkcionirajuća da ju se moglo popravljati. Hrvatska, naprotiv, ne funkcionira, ali je toliko "savršena" da popravci nisu mogući, čak ni dozvoljeni. Zato izgleda kao zemlja bez unutrašnje vitalnosti i dinamike. Politički život joj se sastoji od recikliranja ublaženih starih nacionalističkih formi, bez sposobnosti da stvori nove. Vanjska politika joj je takva da je danas unutar EU i NATO daleko manje suverena nego što je bila u SFRJ, zbog čega se Tuđman sigurno još jednom okreće u grobu (mada je to zapravo, sistemom povratne opruge, posljedica njegovog suverenističkog maksimalizma i autizma, koji je zakonomjerno završio u političkom, gospodarskom i svakom drugom minimalizmu).


Tuđman, poprsje na ulazu u Hrvatski sabor (Foto: T.G.)Hrvatska ekonomska politika potrošila je silnu energiju da ukine i zatre socijalističko gospodarstvo, iako je ono bilo evidentno superiorno sadašnjem, ostavši bez snage da stvori model novog, pa epigonski preuzima tuđe neuspješne kapitalističke uzore koji su "dobri" samo u održavanju permanentne stagnacije. Napokon, hrvatska kultura, koja je devedesetih postala nenaoružana vojna sila za borbu protiv srpstva i Srbije, i danas je zadržala sličnu ulogu, ali sada više u unutrašnjim kulturnim, prvenstveno jezičnim ratovima, a umjetnička, znanstvena i druga produkcija i dalje je osjetno siromašnija od one prije devedesetih.

tudjman.jpg tudjman.jpg

Ukratko, uoči petnaeste godišnjice smrti svog "stvoritelja", hrvatska država ima toliko teških deformacija kao da će sutra propasti, ali ima i toliku unutrašnju, nešto manje i vanjsku podršku kao da će još tisuću godina opstati. Tko želi otkriti matematičku formulu životarenja, ne treba dalje tražiti.

<
Vezane vijesti