Za dva tjedna su se u Parizu trebali naći najviši predstavnici 196 zemalja svijeta i donijeti odluke koje bi trebale ublažiti katastrofalne klimatske promjene. Kažem ublažiti jer je promjenu klime nemoguće zaustaviti, sad je već svima jasno. U 2014. emisije su opet dosegle rekordnu razinu, a objavljen je i podatak da je porast temperature globalno u ovom stoljeću već dostigao 1 stupanj. No, i prije se činilo da nema prevelike šanse da se političari svijeta išta konkretno dogovore. Sada se, međutim, čini da više nema šanse čak ni da se okupe na jednom mjestu.
Iako to nijedan medij nije uočio, teroristički napad u Parizu se dogodio kada su u već u tijeku bile pojačane mjere sigurnosti upravo zbog očekivanog dolaska gomile najutjecajnijih ljudi svijeta u Pariz.
Iako to nijedan medij nije uočio, teroristički napad u Parizu se dogodio kada su u već u tijeku bile pojačane mjere sigurnosti upravo zbog očekivanog dolaska gomile najutjecajnijih ljudi svijeta u Pariz. Uvođenje graničnih kontrola je, piše Agence France Press dan prije terorističkog dana, već krenulo i trebalo biti na snazi do 13. prosinca. AFP javlja i kako sigurnosne snage "obraćaju posebnu pozornost na militantne ekologe i određenje radikalno lijeve grupacije". Ministar unutarnjih poslova je izjavio kako se pripremaju i za moguće terorističke napade. Također, uočljiva pojava u Francuskoj, koja meni osobno uvijek izazove nelagodan osjećaj budućnosti koja dolazi, su vojnici koji hodaju željezničkim kolodvorima i drugim javnim mjestima s kalašnjikovima na ramenima. Unatoč svemu tome, teroristički napad se dogodio u Parizu. Vrlo brzo nakon napada na Charlie Hebdo kad je cijeli svijet odjednom želio biti Charlie Hebdo. I sad su društvene medije preplavili vizuali suosjećanja s Francuzima, iako se dan ranije u Libanonu dogodio teroristički napad, a nitko izgleda ne suosjeća previše s njima. Napad na Pariz je napad na čovječanstvo, a napad na Bejrut valjda nije. No, i napad na Bejrut je jednako krvav i bolan za obitelji žrtava, iako mi i dalje rezoniramo kao što povijest tumačimo da je npr. Kolumbo otkrio Ameriku. Otkrio je Ameriku Zapadnoj Europi, a ne onim Amerikancima koje su Europljani kasnije pobili. Od 15. stoljeća se nismo previše pomaknuli u promatranju stvari iz eurocentrične perspektive.
Zatvaranje granica i ograđivanja bez djelovanja na sistemske uzroke sigurno neće riješiti problem terorizma. Što je još jedna veza terorizma i klimatskih promjena. Nikakva kamiličasta rješenja, poput ozelenjivanja kapitalizma, neće riješiti klimatski problem, a ublažiti ga može samo drastična društvena promjena. I to promjena, koja, postaje sve jasnije, više ne cilja za zaustavljanje klimatskih promjena, već na ublažavanje njihovih posljedica i minimaliziranje maksimalnog zagrijavanja. Kao i s terorizmom, od kojeg pate i po Libanonu i Siriju, i Nigeriji i slično, posljedice klimatskih promjena su bumerang koje prvo i najviše pogađa najranjivije i najmanje krive. Zapad je slično kao i terorizam izvozio i zagađenje atmosfere, zajedničkog dobra inače. Dok je industrijska civilizacija cvjetala kroz kolonijalističko otimanje prirodnih resursa, paljenje ugljena i nafte pokrenulo je nezaustavljivi proces ubrzanog zagrijavanja atmosfere. I ta zagrijana atmosfera, umjesto da prvo lupi po Zapadu, lupa prvo opet po onima koji već stoljećima plaćaju svoju podređenu ulogu u geopolitičkom poretku.
Zatvaranje granica i ograđivanja bez djelovanja na sistemske uzroke sigurno neće riješiti problem terorizma. Što je još jedna veza terorizma i klimatskih promjena. Nikakva kamiličasta rješenja, poput ozelenjivanja kapitalizma, neće riješiti klimatski problem, a ublažiti ga može samo drastična društvena promjena.
I zato - ukoliko ovaj teroristički napad doprinese daljnjem urušavanju UN-ovog summita, bit će to još jedna pobjeda terorista, i ovih ISIS-ovih i onih korporativnih. Naime, odlučivati se trebalo i o financijskom transferu zemljama globalnog Juga da se prilagode promjenama klime. Ono što zemlje Juga nazivaju "vraćanjem povijesnog duga", a Zapad vlastitom velikodušnošću. Ukoliko se na ovom pitanju ne postigne napredak, siromašne zemlje tonut će i dalje ubrzano u bijedu, a bijeda proizvodi daljnje ojačavanje izbjegličkog vala koji ćemo valjda zaustavljati trošenjem na kalašnjikove i žičane ograde, umjesto da taj novac ide siromašnima. Tako je to jedna win-win situacija za sve osim siromašne, naravno. Industriji ide dobro, teroristima pogoduje, Zapad održava iluziju da je žrtva.
No, kao i dok teroristi ne počnu ubijati nevine, ali građane države Francuske, koja nije nimalo nevina i odigrala je značajnu ulogu u cijelom začaranom krugu nepravedne povijesti, mi ne primjećujemo da ljudi već žive u teroru i strahu širom svijeta. Kod klimatskih promjena napredovali smo posljednjih godina od poricanja činjenice da se planet ubrzano zagrijava do priznavanja, ali i dalje ne vjerujemo da će se išta drastično promijeniti "dok sam ja živ". Stalno vodim iste razgovore s ljudima, malo i dramatizirajući jer me zanima njihova reakcija, i iako stojimo u sredini studenog u večernjim satima u kratkim rukavima opet se redaju isti odgovori "da, ali ne dok sam ja živ".
Foto: UNFCC.int
Upravo ta želja da sve ostane isto (osjećaj kod šire javnosti koji pogoduje onima koji ovu situaciju proizvode) je vjerojatno ono što onemogućava bilo kakvo učinkovito djelovanje na oba ova fenomena, koja su usput usko povezana, ali o tome kako klimatske promjene već pridonose porastu i intenzitetu sukoba po svijetu i kako će samo ojačati ovu rijeku izbjeglica koja se pokrenula, već se pisalo, pa neću sad ulaziti u to. Bojimo se izbjeglica, jer želimo da Europa ostane ista, da vjerujemo ono što vjerujemo stoljećima, da su nam pogodnosti zagarantirane, da su nam susjedi slični. Bojimo se prihvaćanja realnosti klimatske promjene jer želimo da naš životni stil ostane isti. Bojimo se da će se stvari promijeniti, očito jer nam je i ovako sasvim dobro. Problem je u tome što ostatku svijeta nije dobro, a ni planetu Zemlji nije baš najbolje. Kulminacija oba od navedenog se već počela odvijati bez obzira koliko mi odbijali vjerovati u to, bez obzira koliko mi željeli natovariti našoj djeci sve povijesne dugove.
U novom možda otkrijemo da živjeti staro i nije bilo tako krasno da ga nije valjalo pustiti.
Društvo i klima se mijenjaju, i mijenjaju se dovoljno brzo da ćemo ih mi ljudi u tridesetima i te kako značajno osjetiti u svojim životima. Jer ih već osjećamo. Možemo ili prihvatiti neminovnost promjene i pokušati smisliti strategije za nove realnosti, ili možemo tratiti vrijeme dizanjem ograda od ljudi, a valjda i od sunca, pa se svaki put iznova čuditi kad se ispostavi da nema obrane od zahuktalog kotača povijesti. Samo možda prilagodba, koja ne mora nužno biti neugodna. U novom možda otkrijemo da živjeti staro i nije bilo tako krasno da ga nije valjalo pustiti. Možda otkrijemo da nas suosjećanje ispunjava više od stvari. Možda otkrijemo da suosjećanje koje se ne zaustavlja u smjeru Zapada više ispunjava od onog koje se zaustavlja na nacionalnim, svjetonazorskim, kontinentalnim, pa i specističkim granicama.
Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
