Jedan od vodećih svjetskih ekonomista i profesor na sveučilišta Harvard, Dani Rodrik, još prije jednog desetljeća postavio je naoko jednostavno pitanje. Zašto relativno malen broj zemalja održava ekonomski rast kroz dulje vremensko razdoblje?
Ekonomska objašnjenja poput investicija ne nude odgovor jer su investicije poprilično stabilne u dugom roku. Rodrik tvrdi da odgovor leži u sposobnostima zemalja da prevladaju krize. Ovaj odgovor postaje vrlo zanimljiv u uvjetima današnje krize. Rodrika je zanimalo zašto su neke zemlje uspješno prebrodile turbulentne sedamdesete, prvenstveno naftne šokove, dok su se druge zemlje ekonomski „raspale". U prvu skupinu zemalja spadaju bogate zemlje Europe i Sjeverne Amerike te tada još uvijek siromašne zemlje istočne Azije, tzv. Azijski tigrovi, dok u drugu spadaju prvenstveno zemlje Latinske Amerike i Afrike.
Suprotno mišljenju mnogih kritičara kapitalizma, razvijeni kapitalizam se pokazao kao vrlo dobar način smanjenja nejednakosti
Naftni šokovi bacili su svjetsko gospodarstvo u recesiju, a recesija nije ništa drugo nego smanjenje nacionalnog bogatstva. No, pitanje koje različite interesne grupe unutar zemlje moraju odlučiti jest koja će grupa snositi troškove krize. Dotične interesne grupe imaju dvije mogućnosti. Prvo, mogu se brzo dogovoriti da podijele troškove i odmah krenu u nužne reforme. Drugo, mogu se prepirati i pokušati svaliti sve troškove na drugu grupu. No, u tom slučaju reforme se neće provoditi, a troškovi recesije će se samo povećavati. Slijedeće pitanje je zašto su se istočnoazijske i bogate zemlje uspjele dogovoriti oko reformi, dok druge zemlje nisu u tome uspjele. Odgovor treba tražiti u „manjku" solidarnosti i „višku" nepovjerenja prema drugim društvenim grupama. Naime, ono što je zajedničko „uspješnim" zemljama je to što su to zemlje s relativno niskim ekonomskim nejednakostima. Prema najčešćoj mjeri nejednakosti, Ginijevom koeficijentu, zemlje istočne i jugoistočne Azije imaju najniže stope nejednakosti među zemljama u razvoju. Isto tako, suprotno mišljenju mnogih kritičara kapitalizma, razvijeni kapitalizam se pokazao kao vrlo dobar način smanjenja nejednakosti. Najniže nejednakosti u svijetu imaju Skandinavske zemlje, Japan i neke tranzicijske zemlje poput Mađarske i Češke. Istina, postoje velike razlike među zemljama razvijenog kapitalizma. Sjedinjene Države imaju znatno veće nejednakosti nego Švedska ili Japan. Međutim, isto tako imaju i vrlo niske nejednakosti kada se uspoređuju sa semi-feudalnim zemljama Bliskog Istoka, Latinske Amerike ili sub-saharske Afrike. Osim niskih ekonomskih nejednakosti, važan faktor koji doprinosi solidarnosti i lakšem provođenju reformi je i etnička homogenost, a osobito nepostojanje među-etničkih tenzija. Osim nejednakosti, volju za suradnju narušavaju i neefikasne institucije te nepoštivanje vladavine prava.
Obje zemlje su etnički homogene, te etničke nejednakosti sigurno nisu razlog manjka povjerenja u Grčkoj. Stoga razlog treba tražiti u ekonomskim, odnosno, klasnim nejednakostima. Grčka spada u skupinu zemalja sa najvećim nejednakostima u Eurozoni, zajedno s Portugalom, Španjolskom i Francuskom. S druge strane, Island spada u skupinu zemalja koje se uopće ne zamaraju mjerenjem nejednakosti. Iako podaci ne postoje, za vjerovati je da Island ima niske nejednakosti poput ostalih nordijskih zemalja. Islanđani, za razliku od Grka, imaju svakog razloga da vjeruju svojoj vladi. Blagodati ekonomskog razvoja su puno ravnomjernije raspoređene u Islandu nego u Grčkoj, u kojoj su grupe insidera kroz raširenu korupciju sebi osiguravali veći dio kolača. Vrlo važna lekcija je da se povjerenje i solidarnost stvara u godinama ekonomskog rasta. Grčki političari toga očito nisu bili svjesni ili nisu za to marili. Stoga „običan" Grk ima dobrog razloga da sumnja u volju političkih elita da teret krize pravedno rasporede na različite društvene slojeve. Ako nisu ravnomjerno raspodijelili koristi rasta, zašto bi ravnomjerno rasporedili troškove krize?
Blagodati ekonomskog razvoja su puno ravnomjernije raspoređene u Islandu nego u Grčkoj, u kojoj su grupe insidera kroz raširenu korupciju sebi osiguravali veći dio kolača. Jasno je da Hrvatska pati od istog problema kao i Grčka
No, gdje je u cijeloj ovoj priči Hrvatska? Hrvatsku kriza nije zaobišla, reforme se ne provode a svaka najava reforme dočekana je na „nož", bilo sindikata, bilo seljaka, bilo braniteljskih udruga. Jasno je da Hrvatska pati od istog problema kao i Grčka. Tko treba snositi troškove neodržive razvojne politike? Premijerka Kosor smatra da bi svi mi solidarno trebali snositi troškove, što je bilo i glavno opravdanje za uvođenje harača. Međutim, zašto različite društvene grupe svim silama pokušavaju te troškove prebaciti na druge? Kao i Island i Grčka, Hrvatska je etnički homogena, stoga razloge nepovjerenju također treba tražiti među različitim ekonomskim, a ne etničkim grupama. Međutim, Hrvatska ima znatno manje nejednakosti od Grčke. Zapravo, Hrvatska je prema nejednakostima na pol puta između Skandinavije i Grčke, i na razini Njemačke i Slovenije. Osnovni problem u Hrvatskoj nisu velike nejednakosti u raspodjeli dohotka, već u tome tko doprinosi ekonomskom razvoju, i tko na njihovom radu parazitira.
Osnovni problem u Hrvatskoj nisu velike nejednakosti u raspodjeli dohotka, već u tome tko doprinosi ekonomskom razvoju, i tko na njihovom radu parazitira
Hrvatska ima izrazito nizak omjer zaposlenog i umirovljenog stanovništva. Trenutno na jednog zaposlenog dolazi oko 1,3 umirovljenika s time da taj omjer pada kako nezaposlenost raste. U razvijenim zemljama je taj omjer često veći od 1:5. Međutim, ni radništvo nije homogena skupina. Naime, plaće u privredi zaostaju za onima u državnom sektoru za dvadeset posto. Međutim, još pogubnija je činjenica da su radnici u javnom sektoru zaštićeni kao da žive pod staklenim zvonom, dok se sve šibe prelamaju preko radnika u privredi. Naime, recesija znači pad potražnje, što znači da bi se i ponuda, odnosno proizvodnja trebale smanjiti. Kompanije na to mogu odgovoriti otpuštanjem, ili rjeđe smanjenjem plaća svima kako bi se izbjegla otpuštanja, a ipak srezali troškovi. U javnom sektoru ne da nema otpuštanja ili smanjenja plaća, nego se radnička gospoda ne žele odreći ni božićnica, uskrsnica i pitaj boga čega sve ne. Umjesto harača mogao se proračun uravnotežiti i smanjivanjem plaća u javnom sektoru, umjesto toga, uveden je porez koji je samo povećao broj otkaza u privredi. Na kraju, tu su branitelji, među kojima se vjerojatno krije šesteroznamenkasti broj parazita ovdje poznatih kao lažnih branitelja, a čije prokazivanje se još uvijek čini kao nemoguća misija. Međutim, i neka prava pravih branitelja više odgovaraju feudalnim povlasticama nego tekovinama suvremenih građanskih demokracija. Naime, nema dvojbe da bi hrvatski branitelji trebali imati rednost pri upisu na fakultet, ili dobivanju smještaja u studentskim dojmovima i državni stipendija. Međutim, otkada se zasluge prenose sa roditelja na djecu? Rat je svakako traumatično iskustvo i država je dužna da braniteljima olakša ponovnu reintegraciju u društvo. Međutim, nisu njihova djeca išla u rat, pa da im treba pomoć pri reintegraciji. Ona jesu bila pogođena ratom, ali to isto vrijedi i za djecu civila. Pa nisu bombe padale samo na kuće vojnika. Osim toga, trebalo bi objasniti po čemu su djeca poginulih branitelja zakinutija u životu od djece čiji su roditelji umrli od bolesti ili poginuli na radu. Ovime zapravo država jasno dijeli djecu na one s „pravim" i „krivim" roditeljima. Preferencijalnim tretmanom država bi trebala smanjivati nejednakost u „startnim pozicijama", npr. između bogatih i siromašnih, zdravih i bolesnih. Umjesto toga, država stvara te nejednakosti, npr. između djece branitelja invalida i djece „običnih" invalida. Postoji razlika između prava i privilegija. Pravo je ono što je netko zaslužio, privilegija je ono što je netko drugi zaslužio umjesto tebe.
Gdje su u cijeloj ovoj priči premijerka Kosor i njezina vlada? Premijerka shvaća da će solidarnost u društvu olakšati izlazak iz krize, zato se i poziva na nju. Međutim, doprinosi li njezina vlada stvaranju pretpostavki za solidarnost. Predsjednik Josipović je, primjerice, predložio objavu registra branitelja i brisanje lažnih branitelja s tog popisa, čime bi se oduzela prava onima koji ih nisu ni zaslužili. Odgovor njezine vlade se sveo na to da izdavanja za branitelje, pa tako i lažne, nisu tako velika kategorija u proračunu pa se s time nema smisla zamarati. Čak ni u doba velike krize paraziti nemaju razloga za brigu! Oni koji bi se trebali brinuti su radnici. Neki su dobili otkaz, drugi nisu bili ni te sreće. Barem ovi nezaposleni sada primaju naknadu za nezaposlene, što se ne može reći za mnogobrojne zaposlene koji plaću nisu vidjeli već mjesecima. SDP je u Saboru predložio da neisplaćivanje plaće postane zakonski kažnjivo, kako bi otežao poslodavcima da sav teret krize prebace na svoje radnike. HDZ je to odbio. Ukratko, solidarnost ne pada s neba, za nju se treba izboriti stvaranjem društva u kojem svi ravnomjerno našim zaslugama sudjelujemo u gospodarskom rastu. Kada treba uvoditi poreze, premijerki Kosor su puna usta solidarnosti. Međutim, kada treba maknuti parazite s popisa hrvatskih branitelja, kada treba zaštiti radnike od samovolje poslodavaca koji ne žele isplaćivati plaće, tada je našoj premijerki solidarnost zadnja rupa na svirali.
