Napuklo ogledalo
Situaciju čini još složenijom multikonfesionalni sastav sirijske populacije (ukupno 23 milijuna 2010). Prema nepreciznim procjenama - sunita ima 74 posto; alauita oko devet posto; šijita i ismailita ukupno tri posto; druza također tri posto; pripadnika raznih kršćanskih denominacija oko devet posto. Uz to se procjenjuje da možda nekih pet posto stanovništva pripada arapskim beduinskim nomadskim plemenima koja održavaju samo marginalne veze sa urbanim življem pa samim tim i sa državom.
Sirija osim toga udomljuju značajnu kurdsku manjinu - devet posto stanovništva - čiji su preci izbjegli iz Turske pred progonima kojima su tamo bili izloženi dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća. Kurdi su u Iraku stekli regionalnu autonomiju, pet milijuna ih živi u Iranu, dok su sa nekih osam milijuna pripadnika još uvijek diskriminirana manjina u Turskoj. U Siriji su utočište našli i Palestinci, koji su u dva vala, u vrijeme ratova u 1948-1949. i 1967. bježali pred izraelskim ofenzivama - nekih 400 000 je pristiglo još sa prvim valom, a 125 000 sa drugim. Konačno, što nitko ne spominje, sirijska je vlada prihvatila 2003-2004. godine i zbrinula oko milijun i pol iračkih izbjeglica, od kojih je jedan milijun bio registriran pri biroima UN-ove agencije za izbjeglice.
Tekst koji slijedi je primarno fokusiran na sirijske unutrašnje diobe, s tim što su one dobrim dijelom potaknute iz inozemstva. Sirija je zapravo samo jedna karika u spletu različitih i suprotstavljenih interesa arapskih i drugih bliskoistočnih susjeda, i velikih izvanregionalnih sila, koji preko nje pokušavaju redefinirati svoje međusobne odnose.
Kako je počelo
A problemi su počeli sa petogodišnjom sušom, presahlim izvorima vode i nefunkcionirajućim sustavima navodnjavanja, koji su najviše pogodili južne i centralne oblasti zemlje naseljene većinskim sunitskim življem. Nezadovoljstvo seljaštva tih oblasti, kojemu je sa agrarnim reformama bila raspodijeljena zemlja bivših veleposjednika i koje je zbog toga ranije podržavalo Baasistički režim - izazvano je nedostatnim mjerama vlasti za saniranje toga problema. Prvi su protesti izbili u gradiću Deri (ili Daraa) na Huranskoj visoravni, inače siromašnijom oblašću čije su se žitelji pretežno bavili uzgojem sitne stoke, kultiviranjem voćnjaka i povrtlarstvom. Stočni fond je desetkovan, voćke se osušile, a usjevi uvenuli. Tvrdi se da se gradsko stanovništvo udvostručilo sa priljevom osiromašenih obitelji iz okolnih ruralnih oblasti - povećalo se sa 50 000 na 100 000. Tim pridošlicama očito nije bila pružena adekvatna pomoć. Uz to valja naglasiti kako su cijene prehrambenih artikala u posljednje dvije godine jako porasle, što je uz inflaciju pogodilo i srednje slojeve urbanog stanovništva. Porasli su i troškovi prijevoza jer su vlasti ukinule subvencije na gorivo.
Prvi demonstranti su izašli na ulice u petak 18/03/2011. poslije tjedne molitve u lokalnoj Omarovoj džamiji uzvikujući parole protiv korupcije Bašarove obitelji koju su krivili za nedaće što su ih pogodile. Vlasti su presjekle sve telefonske veze sa gradom, ali nisu mogle zaustaviti mobilnu komunikaciju sa nedalekim Jordanom. Odatle se već prvoga dana tvrdilo da su trojica demonstranata ubijena, trećega dana desetorica, a tjedan dana kasnije preko stotinu. Državna novinska agencija SANA je pak javila kako su "infiltratori" iskoristili gužvu poslije molitve kako bi izazvali kaos, "paleći susjedne dućane i parkirane automobile što je izazvalo intervenciju snaga sigurnosti.".
Kasnije se saznalo da je na demonstrante u Deri upućena elitna jedinica Republikanske garde kojom je komandirao Bašarov brat Maher Al-Asad. Te su jedinice poznate po brutalnosti s kojom se obračunavaju sa protivnicima baasističke vlasti. Još kasnije je novinarka francuskog Nouvel Observateura u Libanonu intervjuirala izvjesnog Luaja Al-Zuabija. Bio je jedan od imama Dere prije nego što se sklonio u susjednu državu. Pohvalio joj se da je osobno objavio fetvu (vjersko uputstvo) kojom je pozvao vjernike Dere na pobunu. Predstavio joj se kao "umjereni salafista" (Prorokov sljedbenik) koji se prethodno borio u Afganistanu i Bosni, a poslije proveo par godina u sirijskom zatvoru. Tvrdi kako je kroz ta iskustva evoluirao i kako se sada zalaže za "slobodnu zemlju u kojoj će svi Sirijci imati svoje mjesto". Čak priziva pomoć Zapada kako bi se "zaustavila klaonica" za koju krivi Bašarov režim. Uz Bašara Iran mu je glavni neprijatelj.
Džebel Druz, planinski lanac naseljen druzima nedaleko od Dere, ostao je u ožujku miran. Dok su se protesti širili iz Dere prema oblastima pretežno naseljenim sunitima njima se nisu pridružili ni Kurdi što naseljavaju sjever i sjeveroistok zemlje. Vjerojatno je odluka vlasti da konačno dodijele sirijsko državljanstvo Kurdima, njih nekih 200 000 koji su do tada bili tretirani kao izbjeglice, smirila njihovo nezadovoljstvo. Pripadnici kršćanskih zajednica su se pritajili iz straha da se nezadovoljstvo sunita ne okrene protiv njih kao što se dogodilo kršćanima u susjednom Iraku. Sunitska buržoazija Damaska, koja se okoristila ekonomskom liberalizacijom uvedenoj sa Bašarovim reformama, nije do sada okrenula leđa režimu. Isti su stav iščekivanja zauzeli trgovci i poduzetnici multikonfesionalnoga Alepa (arapski: Halab), drugoga grada po broju stanovnika lociranoga blizu turske granice.
Par dana poslije nemira u Deri došlo je do sukoba sunita i alautia u priobalnom pojasu Latakije. Navodno su neidentificirani snajperisti pucali po stanovnicima alauitskog kvarta. Iz krugova opozicije u inozemstvu se tvrdilo da je sirijska mornarica tukla neke četvrti ove najveće sirijske luke, uključujući dio naseljen palestinskim izbjeglicama, te da je bilo mrtvih i ranjenih. Ni jedno ni drugo se nije moglo provjeriti.
Sukobi što su se kasnije ponavljali u oblastima naseljenim sunitima bi obično izbili nekoga petka poslije molitve u lokalnim džamijama, tako da su od početka poprimili vjersko obilježje. Razne su poznate i manje poznate sunitske grupe, čiju je stvarnu prisutnost u zemlji teško procijeniti, preko svojih glasnogovornika i releja u inozemstvu počele zasipati svjetske medije sa vijestima o mirnim prosvjedima građana koje režimske snage sigurnosti guše u krvi, o zločinima nad nevinim civilima, masovnim hapšenjima i torturama. Vodstvo Muslimanskog bratstva u inozemstvu je pozvalo Sirijce da se suprotstave režimu. Na istoj se liniji aktiviralo nekih desetak do tada nepoznatih "sirijskih" organizacija za ljudska prava.
Pokrenuta je međunarodna kampanja protiv sirijskoga režime. U priopćenju američkog State Departmenta je gušenje "mirnih demonstracija" nazvano "barbarskim". Oglasio se i generalni sekretar UN-a Ban Kći-moon, koji je preko svoga glasnogovornika pozvao sirijske vlasti da se "uzdrže od nasilja", "dozvole mirne proteste" i "poslušaju legitimne zahtjeve naroda". Navy Pillay, UN-ova visoka komesarka za ljudska prava, počela je redovito objavljivati brojke navodno ubijenih opozicionara, nikada ne spomenuvši da ginu i oni sa druge strane barikada.
Režimske iluzije
Istupajući kao šampion arapskoga nacionalizma u suprotstavljanju cionističkoj agresiji, baasistički režim još uvijek uživa podršku većine Sirijaca
A samo nekih mjeseca dana prije događaja u Deri, Bašar je odgovarajući na pitanja novinara Wall Street Journala tvrdio kako "Sirija nije slična Tunisu i Egiptu" gdje su masovni protesti doveli do pada Ben Alija i Mubaraka. I novinar se složio sa tom tvrdnjom, ističući kako je u te dvije zemlje vojska odbila pucati na prosvjednike, dok su sirijske službe sigurnosti pod komandom alauitskih oficira lojalne Bašaru jer im je sudbina vezana za njega. Braniti će se ga do kraja zbog vlastitog opstanka. Druga je razlika u vanjskoj politici - dok su režimi Ben Alija i Mubaraka usko surađivali sa Zapadom, to nije bio slučaj sa Damaskom. Doduše, pokušavao je pregovarati sa Izraelom o povratku okupirane Golanske visoravni, ali je od toga odustao. Američki novinar podsjeća da je Damask domaćin vanjskom predstavništvu palestinskoga Hamasa, te da odatle ordinira njegov generalni sekretar Kaled Mešal. Iako su se sirijske snage morale povući iz susjednoga Libanona, preko Damaska i dalje ide glavna iranska linija snabdijevanja Hizbulaha, libanonske šijitske milicije. Amerikanci i Izraelci ove organizacije smatraju "terorističkim".
Ja bih dodao da istupajući kao šampion arapskoga nacionalizma u suprotstavljanju cionističkoj agresiji, baasistički režim još uvijek uživa podršku većine Sirijaca. Bilo bi pretjerano tvrditi da vole Bašara, ali sigurno im je mrskiji Izrael sa njegovom ekspanzionističkom politikom i ugnjetavanjem Palestinaca, kao uostalom i masi Arapa drugih zemalja. Pa i u samom Izraelu, postoje "refuznici" koji se protive politici koju provodi Netanayhuova vlada. U SAD djeluje pokret:"Židovi protiv cionizma", čiji se predstavnik, rabin Yisrael David Weiss, nedavno oglasio sa optužbom da je "cionizam odgovoran za prolijevanje rijeka krvi", te negirao "legimitet" izraelske države.
Klan Al-Asadovih
Kraljevske i republikanske dinastije nisu izuzetak u ovom dijelu svijeta. Preskačem monarhije gdje se kruna nasljeđuje unutar iste obitelji. No i predsjednici Iraka, Egipta, Libije i Jemena - Sadam Husein, Mubarak, Gadafi i Saleh - su pripremali svoje sinove za preuzimanje predsjedničke palice.
Njegov brat Maher, komandant je Četvrte oklopne divizije, elitne postrojbe od nekih 10.000-15.000 vojnika Republikanske garde. Maher je i član Regionlne komande BAAS-a, vodstva vladajuće stranke, i po toj je liniji zadužen za stranačku miliciju, t.zv. šahibu (shahiba). Navodno se protivio politici liberalizacije koju je Bašar počeo provoditi kada je izabran za predsjednika republike. Osumnjičen je 2005. godine u istrazi UN-ova tribunala za umiješanost o ubojstvo bivšega libanonskog premijera Haririja.
Asef Šaukat (Shawkat), suprug Bašarove jedine sestre Bušre (Bushre), zamjenik je ministra obrane. Navodno ga je 1999. godine u nekakvoj obiteljskoj svađi Maher ranio, ali su odonda njih dvojica izgladili spor. I on je bio osumnjičen u istrazi o ubojstvu Haririja. Bušra je neko vrijeme bila bratova sekretarica.
General Du Al-Hima Šališ (Shalish), sin je sestre Bašarova oca. Taj je šef Bašarova osobnog osiguranja.
Sinovi Bašarova strica Džamila - Favaz i Munzir Al-Asad - sa reputacijom nasilnika i krijumčara, koji su dugo bili u nemilosti familije, navodno su nedavno aktivirani i sada na području Latakije predvode milicionare šahibe u obračunima sa opozicionarima.
Ovdje spominjem još lijepu i obrazovanu Bašarovu suprugu Asmu s kojom ima tri sina. S njom je išao u inozemne posjete, a nedavno je s njim glasala u Damasku.
Demonizacija režima
Svi su oni, sa izuzetkom Asme, alauiti, pripadnici islamske heterodoksne sekte što se izdvojila iz šijitskog korpusa. Kao i šijit, i alauiti su sljedbenici Alija, Prorokova rođaka. Odatle im i ime. Ali za ortodoksne šijte alauiti su otpadnici od prave vjere. U Turskoj, gdje ih nazivaju alevima, ima ih mnogo više. Uobičajena je tvrdnja kako ta manjinska vjerska zajednica "vlada Sirijom", čime se implicira da se nametnula većinskom sunitskom življu. U jednom sam članku naišao na teološku diskvalifikaciju te zajednice kao "dvolične", koja navodno "skriva svoja prava uvjerenja", "ne moli se kako to čine muslimani", i "nema džamija". Ukratko - "devijantna" je po svim (sunitskim) osnovama jednako kao i ostali šijiti. Istina je da se ne mole ni kao suniti ni kao šijiti. U svojim se vjerskim ritualima koriste pjesmom i plesom. Žene sudjeluju u tim molitvama ravnopravno sa muškarcima. Njihove se bogomolje zovu cemevi i nemaju minarete. Sami sebe smatraju muslimanima i irelevantno je što im to drugi odriču. Zašto bi zbog svoje religije bili lošiji od pripadnika drugih vjeroispovijesti? Posebno je to irelevantno u politici.
I Sirijom ne "vlada" kolektivno čitava alauitska zajednica - ogromna većina članova te manjinske grupe nije u ništa boljem položaju nego i ostali podanici autokratske baasističke vlasti. Većina alauita je siromašna. Istina je da obiteljski klan Al-Asada, rodom iz Kardahe, nekada siromašnoga sela na uzvisini iznad Latakije, odakle se uz tursku granicu prema unutrašnjosti protežu Alauitsko gorje, dominira sirijskom politikom od kada je Hafez Al-Asad daleke 1970. godine državnim udarom smijenio svoje stranačke prethodnike. No to nije bio "alauitski puč", jer su i u prethodnom državno-partijskom vrhu bili brojni alauti, uključujući i Salah Žadid (Jadid), diktator koji je tada svrgnut sa vlasti. Tvrdnja da je "mala Al-Asadova vjerska skupina (...) desetljećima terorizirala sve ostale", kao što je napisao jedan naš komentator, iskrivljuje sliku sadašnjih sirijskih sukoba koji nisu vjerski, ali se mnogi iz sirijske opozicije jako trude da to postanu.
