Splitska javnost nedavno se zgrozila nad izjavom gradonačelnika Ive Baldasara koji je, komentirajući postavljanje političkih suradnika u nadzorne odbore gradskih tvrtki, istaknuo da to nije ništa neobično, ništa novo i da je to (regularan?) način iskazivanja zahvalnosti suradnicima. Baldasar je u pravu. I narod se doista nije zgrozio jer bi to bilo nešto novo ili neobično: ta već odavno svjedočimo političkom postavljanju i smjenama osoba u nadzornim i upravnim odborima sukladno promjenama političke vlasti.
Ono što nas zaprepaštava je pak pokušaj normalizacije takvog stanja: to što se ovo ponašanje pokušava progurati kao samorazumljivo i kao takvo izmaknuti ispod lupe moralnosti. Smeta nam, dakle, ovaj dio "iskazivanja zahvalnosti suradnicima". A kako i ne bi, kada nas šamaraju stavljanjem primata na ekspertnost na svim nivoima: od obrazovnog do ekonomskog i političkog (pogledajmo samo reforme obrazovnog sustava, načine regulacije rada i proizvodnje i konačno Teama na čelu buduće Vlade!). Dakle, dijelom se vrijeđamo zato što je Baldasar javno priznao da ekspertnost nije odlučujući faktor u pozicioniranju osoba na upravljačka i nadzorna mjesta, a dijelom jer je priznao irelevatnost spomenutih odbora za funkcioniranje poduzeća. Ta irelevatnost, govoreći rječnikom koji se uglavnom primenjuje na nas, znači da je priznao postojanje fiktivnih mjesta koja fino figuraju i u životopisu i na bankovnom izvatku, a nemaju baš nikakvog smisla. Tu se strahovito vrijeđamo jer su naša radna mjesta rezana zbog optimalizacije ljudskih resursa i rezanja nepotrebnih radnih mjesta.
A ako tome ipak nije tako i ovi odbori imaju realnu ulogu i utjecaj, onda nam ostaje – treće. To da ga, zbog paušalnog imenovanja u spomenute, naprosto ne zanima budućnost gradskih poduzeća. Vrijeđamo se i dalje.
Ova praksa političkog raspolaganja gospodarskim foteljama nije samo naša. I u Bosni i Hercegovini se odvija slična višedesetljetna agenda normalizacije pefidnih manipulacija upravljanjem društvenom svojinom i državnim vlasništvom. U najnovijem slučaju, foteljaški interesi Sebije Izetbegović i paušalnost političkih upravljanja državnim vlasništvom stavili su pod upitnik sudbinu Opće bolnice u Sarajevu. Problem državnog vlasništva je što se i dalje imaginarni vlasnik apostrofira iznad naroda pa se ono što je zajedničko percipira kao – ničije. I samovolja upravljačkih struktura sve manje mari za održavanje tog vlasništva. Sve do onog trenutka kada se narod pobuni i kaže: "To nije ničije, nego naše."
Nakon neuspjeha u sjedanju na stolicu najvećeg kliničkog bolničkog centra u BIH, Sebija Izetbegović je prije tri godine sjela na čelo Opće bolnice Prim. dr. Abdulah Nakaš. Demokratskom procedurom, a sve uz pomoć glasova iz Upravnog odbora kojem je čas ranije izmijenjen sastav, Izetbegović je sjela na direktorsku stolicu. Ni 18 000 potpisa građana ni najava pravne borbe ranijeg direktora dr. Bakira Nakaša nisu uspjeli promijeniti ovu odluku. Vrijeme je odmicalo, a narod se umirio sve do neki dan kada je procurio plan o spajanju Opće bolnice s Univerzitetskim kliničkim centrom, a što de facto znači njeno zatvaranje i stavljanje objekta na raspolaganje federalnim vlastima.
Grupa građana je organizirala svakodnevna dežuranja pred bolnicom,
potpisivanje podrške njezinim radnicima i ispisivanje poruka odgovornima
u vladajućim strukturama.
Opća bolnica Prim. dr Abdulah Nakaš je namjenski izgrađena bolnička zgrada koja se nalazi u funkciji već 150 godina. Jedina je bolnička zgrada koja ispunjava uvjete opskrbljenosti svake sobe kisikom, opskrbljenosti načinima transporta težih bolesnika dizalicom i sadrži vrijednu opremu čije se olako premještanje ne preporuča. S druge strane, Univerzitetski kompleks koji doduše raspolaže s nekoliko puta više kreveta nalazi se u oronulim zgradama i nije prilagođen potrebama. Ovim spajanjem bi se dakle namjenski izgrađena bolnica pridružila Koševskom kompleksu, a što bi stajalo građane i bolnice i proračunskih novaca jer bi se dodatna sredstva trebala utrošiti u obnovu i prilagodbu kompleksa, kao i u prenamjenu zgrade bolnice. Da ne spominjemo ulogu koju Bolnica ima u kulturi sjećanja grada.
Radi toga, narod Sarajevskog kantona se još jednom dignuo na noge: grupa građana je organizirala svakodnevna dežuranja pred bolnicom, potpisivanje podrške njezinim radnicima i ispisivanje poruka odgovornima u vladajućim strukturama.
U jeku pritiska, tri godine nakon imenovanja i godinu dana prije isteka mandata, Izetbegović je podnijela ostavku. Odnosno, kako je objavljeno 7. siječnja na stranicama Opće bolnice, "na lični zahtjev" je razriješena dužnosti. Možda bi narod trebao biti sretan. No, iako se ovo na prvi pogled može činiti kao pobjeda pravde ili kojeg drugog vehementnog izraza s kojim nas gledaju s plakata, ova "ostavka" je rezultat pomno isplaniranog vlastitog karijernog zaokreta, a ne uzmicanja pred voljom i glasom naroda. Sebija Izetbegović je, naime, 6. siječnja konačno imenovana direktoricom Univerzitetskog kliničkog centra Sarajevo, ponovno po demokratskoj recepturi i uz prikladno imenovanje novih članova upravnog odbora.
Možda će pažljivog čitatelja zabrinuti to što je osoba koja drži jednu direktorsku poziciju dala ostavku dan nakon što je već imenovana na drugu, no neka se ne sekira zbog paušalnog shvaćanja vremena. Nije to nikakva omaška nego taktički potez: da je došlo do tihog spajanja Opće bolnice s Univerzitetskom klinikom, ostavka ne bi bila ni potrebna jer bi bila jedna stolica. Zato nije trebalo žuriti. No, hvala narodu, stolice su još uvijek dvije. A poznato je da ne može jedna guzica na dvije stolice, ma kolika bila.
Kako ne bi institucije pravne države ostale šutke na narodne i oporbene žalopojke o popularizaciji bliskoistočnih sistema obiteljske vladavine na teritoriju Federacije, pozvan je Kanton Sarajevo na očitovanje o slučaju. Ono bi se trebalo dogoditi najranije krajem mjeseca, budući da skupština još uvijek nije sazvana (vrijeme saziva je 12 dana prije održavanja). Kome je u interesu to fiktivno transferiranje odluke na kantonalnu razinu kada kanton Sarajevo nema nikakvu moć raspolaganja sudbinom Opće bolnice nije poznato. Naime, bolnica je u sukcesiji i još uvijek se vodi pod SSNO FNRJ-om, a Kanton Sarajevo ima samo ulogu titulara ovlaštenog za reguliranje tekućih pravnih i tehničkih pitanja nužnih za funkcioniranje institucije.
Osim toga, SDA je (s SBB-om i BPS-om) na vlasti i na kantonalnoj razini, pa je teško očekivati da bi mogli donijeti odluku suprotnu od one koja je na duši federalnih vlasti – radije će poslužiti tek kao legalizacija odluka donesenih u političkim kabinetima.
Da bi tome doista bilo tako, a i da bi se još malo zbunio narod, 23. decembra osnovana je i Radna grupu za analizu, procjenu i ekonomsku opravdanost spajanja Opće bolnice Prim. dr. Abdulah Nakaš i Kliničkog univerzitetskog centra. U njoj su prema pisanju lokalnih medija tek dvoje doktora i to bivša v.d. direktorica UKCS-a Enra Suljić i – Sebija Izetbegović osobno. Takav sastav ostavlja malo nade, kao i činjenica da se radna grupa još uvijek nije očitovala, a možda niti sastala. No, to nije važno ako na umu imamo devizu: Ako ne želiš da se problem riješi, osnuj radnu grupu. Ne samo da se ovaj problem neće riješiti, nego problema ni nema: riječ je samo o formalnoj proceduri legitimacije odluke koja je, čini se, već odavno donosena. Stoga ne čudi što je i radna grupa u konfliktu s kalendarom: tako Sebija Izetbegović u današnjoj izjavi za medije kaže sljedeće: "Radna grupa prezentirala je do sada trenutno stanje u zdravstvu. Vršiteljica dužnosti direktora zavoda zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo Safeta Borovac 21. decembra 2015. godine konstatirala je (...)". Kako je moguće da je radnoj grupi prezentirano ili da je prezentirala nešto prije nego li je osnovana i zašto postoji ako je već ranije konstatirano stanje u zdravstvu, nije poznato. Linearnost fabule očito pripada samo književnim vrstama.
Dana 29. maja 2015. godine portal Bosnian National Network je izvjestio o odluci Skupštine Kantona Sarajevo da odbije izvješće o radu Zavoda zdravstvenog osiguranja (ZZO) jer se među ostalim pokazalo i sljedeće: da je ZZO Kantona Sarajevo prebacio milijun konvertabilnih maraka na račun Opće bolnice kojoj je na čelu Sebija Izetbegović radi usluge patohistologije, od čega je 780 000 KM prebačeno privatnim poliklinikama dok se za ostatak od 220 000 KM ne zna gdje je završio; da su plaće uvećane za 16 posto, a troškovi za 760 000 KM iako je broj zaposlenika ostao isti te da je 3 500 000 KM utošeno na aparate koji nisu stavljeni u funkciju. U junu 2015. godine ministrica DF-a koja je smijenila Izetbegović s čela Komisije za koordinaciju BOARD, ustvrdila je da ista u dvije godine nije uradila – ništa. Osim što je koštala porezne obveznike 1000 KM mjesečno. Prema riječima bivšeg direktora bolnice dr. Bakira Nakaša, objavljenima u njegovom osvrtu na Radiju Slobodna Evropa (15. januara 2016.) od dolaska Sebije Izetbegović na čelo bolnice, "kontinuirano se smanjuje broj laboratorijskih i drugih analiza, gasi se odjel za patologiju i analize se povjeravaju privatnoj ustanovi u okviru bolnice, mijenjaju se ugovori o radu, zabranjuje se prijem "teških” bolesnika, do tada uobičajena saradnja u procesu dijagnostike i liječenja sa Kliničkim centrom se ne podržava, a procenat iskorištenosti posteljnog fonda sa 70 posto u 2011. godini pada na 50 posto."
Ukoliko je rasprava o rentabilnosti, efikasnosti i nužnoj racionalizaciji rada Opće bolnice na dnevnom redu, ne bi li onda za nju trebala, prije nego se krene u bajanja oko rješenja ukidanjem nužno potrebne institucije KS-a, odgovarati uprava koja je do te situacije i dovela?
Dok se čeka razrješenje ove paradoksalne situacije, građani Sarajeva ne posustaju: čak i nakon što je prestalo potpisivanje svojevoljnih prelazaka bolničkog kadra na KCUS i nakon što je više puta izrečeno da bolnica ponovno funkcionira normalno, grupa građana nastavlja svakodnevna dežuranja pred ulazom u bolnicu. Tamo se od 11 do 16 sati svakog radnog dana potpisuju pisma podrške bolničarima, kao i poruke kritike i savjeta vlastima. Ne žele dozvoliti da se netko igra sa 150 godina starom bolnicom koja je ne samo simbol grada i zdravstvene zaštite tokom 1425 dana opsade, nego i jedina namjenski izgrađena bolnička ustanova s čijom se infrastrukturom i kvalitetom nikako ne može mjeriti oronuli KCUS.
