Da razjasnimo odmah na početku, nisam udana. Ponavljam odgovor na to pitanje beskonačno u Siriji, zemlji u kojoj ne razumiju zašto nisam udana. Eto, nije mi još palo na pamet razmišljati o tome, kažem. Ali to nije dosta. Zanima ih je li moja sestra udana. Ne, ni ona nije udana. E, pa sad su stvarno zaprepašteni. Da ne prepričavam taj razgovor uvijek ispočetka dodajte ga jednostavno svakom razgovoru spomenutom u nastavku teksta.
Jedne zimske noći u Damasku
U Siriju ulazim u turskom autobusu. Prati me Arnold Schwarzenegger koji govori turski s televizijskog ekrana. Nisam očekivala snijeg. Ali svijet mi odmah pokazuje da je bolje zaboraviti sva očekivanja. Snježna mećava prijeti u zemlji bez zimske službe, ali ipak propušta me do Damaska i onda zatvara cestu za sljedećih dvadeset sati.
Već na autobusnom kolodvoru u Damasku dobivam odgovor na nepostavljeno pitanje što ja tu radim uostalom, u noći sama, u ovom metežu ljudi, zapravo uglavnom muškaraca, u ovoj zemlji na lošem glasu. Sirija je vrlo sigurna. Don't worry, kažu Lina i Halud, dvije sestre nepokrivene kose i lijepog osmijeha.
Samostan s nomadskom gerilom
Jasno mi je da teško da ću naći puteve nomadske gerile u hotelu koji preporučuje Lonely Planet. Ali jedan takav gerilac je Francuz Francois. On hoda oko Mediterana. Tako je prohodao i cijelu hrvatsku obalu putem do Sirije. Nalazim ga u Mar Musi. U Siriji čovjek stvarno može kao što piše u Bibliji: uzmi štap i hodaj, kaže inače nereligiozni Francois opisujući kako ga svi pozivaju na ručak.
Teško je naći riječi za Mar Musu. Talijanski svećenik Paolo Dall'Oglio je osamdesetih godina otkrio napuštene samostane u brdima usred sirijske kamene pustinje i osjetio poziv da upravo na tom mjestu razvija suživot muslimana i kršćana. I tako na ovom mjestu talijanski svećenik prakticira kršćansku meditaciju, drži mise na arapskom dok se na terasi muslimani klanjaju prema istoku, a poneki i sudjeluju u meditacijama.
Fra Paolo je prosijedi nasmijani lik ogromne energije. Odlazi čestitati muslimanski blagdan u najbliže selo. Vraća se s kolačima koje šalju iz sela, solidarno uzrujan pogubljenjem Sadama Huseina na najsvetiji islamski dan u godini. Slijedeći beduinsku tradiciju u Mar Musu je svatko dobrodošao. Nalazim tu skupinu žena iz Iraka koje američka fotografkinja uči kako bilježiti život fotoaparatom. Tu su i Jurgen i Monika, Nijemci u mirovini koji su odlučili, umjesto da kupe kuću na Jadranu i broje ovce, studirati arapski na sveučilištu u Damasku.
Tu je i Samir iz sela Seidnayya, ćalavi, bucmasti Sirijac u četrdesetim koji traži visoku i lijepu ženu. Misliš da bih mogao naći neku Jugoslavenku? I Youssuf, liječnik iz Damaska koji mi kaže da je u Siriji 7 posto kršćana. To je katastrofa. Svi žele otići. I ja želim u Kanadu ili Ameriku. Imamo puno problema, žali se, ali ne želi objasniti kakve su prirode problemi.
Damask je bio poput udžbenika religijske kulture. Džamije i crkve. Grčka pravoslavna, grkokatolička, armenska, latinska, maronitska... Sinagoga. A Mar Musa je ljudski udžbenik. Između Damaska i Mar Muse skriva se i selo Maalula, gdje još uvijek govore gotovo izumrli drevni aramejski, jezik kojim je govorio i Isus.
Homo turisticus među ruševinama
Palmyra je nešto drugo, oaza u pustinji. U knjigama koje sam čitala u djetinjstvu oaza je uvijek značila hrpu zelenih palmi usred gomile pijeska. Palmyra je kao što rekoh oaza. Oaza u kojoj je teško naći palme. Kad sam napokon pronašla nekoliko skrivenih iza zida bile su prašnjave i izgledale kao da su na samrti. Prljavi, prašnjavi gradić u pustinji sa pokojom palmom na samrti. To je Palmyra, perjanica sirijskog turizma, također na izdahu. Zato što osim pustinje tu ima i nekoliko četvornih kilometara raznih iskopina. Mnoštvo kolonada, ostataka hramova i groblja. Perzijanci, Križari, otomanski Turci, Mongoli, i još mnogi drugi pregazili su, pokoravali ili samo prolazili ovim dijelom zemaljske kugle, ostavili tragove i učinili Siriju turističkom zemljom. Ruševine, ruševine... Sirija je raj, rekla mi je mlada švicarska arheologinja Sophie još u Mar Musi.
Ipak, moj novi poznanik Lee iz Koreje doma nema rimskih ruševina pa se uzbuđeno izgubio. Sjedim na jednom kamenu koji su obrađivali stari majstori i čavrljam s vodičima deva.
Do Palmyre sam došla minibusom u kojem su sjedala bila zamotana u najlon kao da nisu nikad raspakirana. Između sjedala su postavili plastične stolice na kojima posjednu putnike. Sjedala kao da čekaju neka bolja vremena.
Kada će doći bolja vremena?, pita me Muhammed, vlasnik deve Casanove. Do prije dvije godine Palmyra je vrvila turistima, a sada ima više deva nego stranaca. Nema turista. Boje se zbog rata u Iraku, kaže Casanovin vlasnik. Netrenirana deva može se kupiti za tisuću dolara, ali Casanova je istreniran pa sada vrijedi između 3 i 5 tisuća. Casanova je u boljim vremenima na svojim grbavim leđima nosio turiste u razgledavanje ruševina.
Muhammed ima svega 21 godinu, ali već je godinama u obiteljskom biznisu. Ima pet sestara. Ovdje žene ne rade. Ni u trgovini ni u pošti nigdje nećeš vidjeti ženu da radi. Samo u Damasku. Zato ljudi odlaze u Damask. Kažu da imaju nekog posla, ali zapravo odlaze gledati žene, kaže Muhammed. A što kada žena ostane bez muža ili ako nema brata? Rade. Kao kurve. Ima ih puno ovdje, tvrdi beduinski sin.
Vodiči deva me slijede po ruševinama. I svaki put dolaze s istim pitanjem. Nije mi jasno zašto su tako dosadni. Zar ne čuju odgovor? Turisti su takvi. Predomisle se. Pa mi pitamo ponovno i ponovno, objašnjava Muhammed. Djeca viču "Kako si?" na hrvatskom. U Palmyri imam puno prijatelja Hrvata, pohvalio se vlasnik deve Bjelke. Rade za jednu hrvatsku tvrtku na bušotinama.
Abdullah nikad ne spava
Hama je grad s krvavom prošlošću, ali i najboljim i najjeftinijim hotelom u Siriji. Hotel Riad ima centralno grijanje u svim sobama. I sve to za dva i pol eura po danu. I menadžera Abdullaha koji nikada ne spava. Nisam spavao kod kuće godinama. Stalno sam u hotelu, tvrdi. U Riadu još nije bilo Hrvata, čini se. U hotel dolaze čak i Izraelci, ali s drugim putovnicama. It's not a problem for me. Ljudi su jedno, a vlade drugo, smatra Abdullah, iako mu je otac Palestinac, i poziva me na obiteljski ručak.
U Hami je zadnji put palo nekome na pamet buniti se protiv režima Hafeza Al-Assada još davne '82. godine. To je završilo s oko 25 000 mrtvih i zauvijek razorenim dijelom starog grada Hame. Hafez je umro 2000., ali na vlasti ga je naslijedio sin Bashar koji se smiješi s uličnih lampi, haubi automobila, visi na svakom zidu i prozoru. Big Brother je svugdje. Tu me nalazi opet snježna mećava. Prekopavam zaboravljene knjige u hotelu. Između mnoštva vodiča na korejskom dobri stari Dickens i to ne na korejskom nego na engleskom. Srećom je bio skriboman pa je knjiga potrajala neko vrijeme.
Velikog vođu zameo snijeg
Snijeg briše sve, pokriva i plakate sa slikom velikog vođe koji vise sa svih mogućih i nemogućih mjesta. U potrazi za lijepim vremenom završila sam u snježnoj mećavi u pustinjskoj zemlji dok u Zagrebu proljeće. Kako se to dogodilo?
Ipak sam bolje sreće od Michala, profesora geografije iz Poljske, koji je došao iz Jordana nakon što je dvadeset sati proveo zarobljen u autobusu bez grijanja u Jordanu gdje snijeg nije padao desetljećima. U Aleppu, velikom gradu blizu turske granice, s Michalom odlazim u sirijsku verziju birtije. U birtiji puše nargile, piju čaj i igraju backgammon. U birtiju ni jedna sirijska žena ne bi kročila, naravno, ali na mene nitko ne obraća pozornost.
Do Zagreba i boljih vremena samo je tridesetak sati u autobusu do Istanbula pa još tridesetak u vlaku. U turskom autobusu imaju stjuarde s leptir mašnama i parfimiraju putnike, a u vlaku imaju bezbrojne konduktere, carinike i policajce. Turske koji su sretni jer odlazimo, bugarske koji su mnogo finiji otkad uđoše u EU, i ne razvaljuju više vrata, ali ipak pitaju nisam li ja to neki terorist jer 'ko još ide u te arapske zemlje. Srpske koji žicaju Klik magazin koji nemam pa onda pitaju gdje mi je droga jer 'ko još ide u Istanbul i još takva sumnjiva frizura, pa mi prekopavaju ruksak. I na kraju hrvatske koji su izvikali Makedonca u mom kupeu a Turka odveli u nepoznato, ali meni nisu nikakav grijeh prišili. Sad znam da sam na poznatom tlu, samo još ne znam je li to ono gdje želim biti. I u Zagreb dok ovo pišem stigao je snijeg.
