Možda se već završio štrajk učiteljica, a možda i nije. Može svaki čas, a možda može i trajati još tjednima. Mjesecima je teško napisati, kao da onda uz to ide i nasilje. Mogućnosti i nasilje. Prilike i prijetnje. Naša svakodnevica je to već dugo, svakako od proglašenja samostalnosti.Škole nam miru moraju biti okrenute, pripremi za mir, življenju mira, različitosti, življenju drugačijosti, promjenama koje stižu. Migrantima koji nisu ništa drugo nego ljudi, za sada samo najava na kapaljku promjena koje će se sve više dešavati
Jugoslavija je svoju priliku izgubila, no još je uvijek nekima živa prijetnja. Rat je navodno bio samo prijetnja, no ne i prilika, aha. Nije li ovaj bunt sada upravo oko svega toga?
Ukinute su nam Prilike, potjerane, oduzete, nema ih, ne svima, samo nekima. Prijetnje su tu da to ostvare, kako ukinuti išta dobra bez Prijetnji, one su svugdje oko nas, svi nas ugrožavaju, strah kao stalni pratilac u zemlji koja je konačno samostalna i slobodna, bizarno - zar nije.
Ovaj je štrajk preokrenuo taj omjer, otvorio je nove mogućnosti, nije samo stvorio priliku, već je našao način za njihovu proizvodnju, proizvodnja Prilika. Na račun prijetnji, naravno. Poput čarobnog stroja koji od straha radi nadu.
Kad vam se ukaže prilika da odete na koncert Rolling Stonesa ili Due Lipe, ne razmišljate o prijetnjama. Kada vam fejsbuk grupa Podrška roditelja nastavnicima u štrajku naraste preko 87000 onda su tu prilike, mogućnosti, ne strah i prijetnje.
Zavaravamo se još uvijek da je štrajk oko koeficijenata, za povratak dostojanstva učiteljima, za izjednačavanje plaća po složenosti, za radnička prava (samo) i ništa drugo. "Ostanimo fokusirani na to, ne izlazimo van toga", 'dobronamjerni' su savjeti. Naravno, mnogo nas je različiti smo, sagledavamo svatko iz svoje pozicije. Svatko od nas ima svoju istinu.Ukinute su nam Prilike, potjerane, oduzete, nema ih, ne svima, samo nekima. Prijetnje su tu da to ostvare, kako ukinuti išta dobra bez Prijetnji, one su svugdje oko nas, svi nas ugrožavaju, strah kao stalni pratilac u zemlji koja je konačno samostalna i slobodna
Niz sam floskula upravo napisao, svaka od njih razvodnjava očigledno – dešava se nešto čega nije bilo. Podcjenjene učiteljice više nisu pognutih glava, bahati političari su nervozni, mediji su od pljuvanja, ignoriranja, relativiziranja krenuli u analize, informiranje, istraživanje.
Ljudi različitih svjetonazora su zajedno, manipulacije i taktike izazivanja raskola ne uspjevaju kako se očekuje, smotani sindikati se odmotavaju, pokazuju kičmu, a to nismo navikli od njih, u javnosti su odjednom učitelji glasni i artikulirani.
Da, dah nužne promjene se osjeća, nada je tu, neke su granice već pređene, druge više nisu tako daleko kako su se jučer činile. Mjenja li se to, pred našim očima, hrvatsko društvo, konačno nabolje? Možda. Prilike i prijetnje. Možda i ne.
Naći novaca se uvijek može, oteti onima kojima najviše treba, posuditi, odustati od investicija, može se naći novaca za 6,11 %. I tada što?
Idemo kući pjevajući, nazad u učionice, sve je isto samo smo pobijedili pa smo nešto bolje plaćeni. Kako to, pobjedili smo, a sve je isto?
Godina je 2019. ne samo Greta Thunberg nam kaže da će Svijet za 30 godina biti potpuno drugačiji, stotine milijuna, milijarde ljudi će pod uticajem klimatskih promjena napuštati svoje domove, primati izbjeglice u svoje ulice ili se boriti protiv njih, a ta borba neće biti argumentima, u međuvremenu će umjetna inteligencija ukinuti isti broj milijardi radnih mjesta, a otvoriti će i nova. Koja nova radna mjesta, znamo li? Ako ne znamo točno, a i ako znamo, kako današnje učenike pripremamo za te promjene?Da, dah nužne promjene se osjeća, nada je tu, neke su granice već pređene, druge više nisu tako daleko kako su se jučer činile. Mjenja li se to, pred našim očima, hrvatsko društvo, konačno nabolje?
Nalazimo se usred šanse da društvo koje juri u propast jer nema plana za budućnost – preusmjerimo na prave kolosijeke. Oni nisu s oznakom 6,11%. To je tek mala mala staza prema njima. Oni su označeni sa Spremnost za promjene/ Upravljanje rizicima / Nenasilna transformacija sukoba / Empatija / Kreativnost izvan zamislivog / Solidarnost / Zajedništvo svih živih bića i planete, da nabrojimo samo neke.
Vlakovi na tim kolosijecima ne voze s nabubanim definicijama, čak niti s ikakvim definicijama osim onih koje se stalno mjenjaju. Za tu budućnost pripremamo djecu?
Solidarnost koja je na djelu oko ovoga štrajka rijetko je u nas viđena osim u Zlatnim godinama Rata, 1991-a Srce mamino. Da, jesam ciničan, jer su te mračne godine toliko danas beatificirane, iskrivljene, zabetonirane, kao da ne pamtim trenutak kada su mi obe nećakinje nestale, u mom vlastitom Golfu jedinici, na Peščenici.
Najednom ih nije bilo, pucanja su se uplašile, vojnika koji su išli na frontu i opraštali se od svojih, pred uredom za obranu na Peščenici. Nina i Hana su iz Zadra došle, djevojčice, prognanice, u trenu su na pod malog auta zalegle, instinktivno, nitko im nije rekao. To je pravi strah, koji nas stalno mora podsjećati da je rat loš, jako loš, najlošiji.
Škole nam miru moraju biti okrenute, pripremi za mir, življenju mira, različitosti, življenju drugačijosti, promjenama koje stižu. Migrantima koji nisu ništa drugo nego ljudi, za sada samo najava na kapaljku promjena koje će se sve više dešavati.
Novac nam treba za život u miru, za škole koje će pripremati ne samo našu djecu, nego još više i sve nas roditelje, ujake, tete, bake i djedove, susjede. Svima nam treba temeljita priprema za budućnost koja će biti crna budemo li ju samo čekali. Novac je tu samo sredstvo, ništa više od toga, važno, ali ipak sredstvo, nije sadržaj, nije priznanje.Nemalo je gledalište znalačkih komentatora, pljuvača, cinika i šaljivdžija kojima je izlazak iz učionice na ulicu smiješan, nepotreban, bezobrazan. Takvi nisu nikad poučavali, pojma nemaju što je provesti sate i sate s mladim bićima, pa s njihovim roditeljima, pa sa savjetnicima, nažalost ponajviše s administracijom
Znanje nam treba nasušno, svima, treba nam povratak zagrebačkog sveučilišta u naša srca, kada smo bili ponosni na njega jer je bilo sjajno, treba nam više Centara za mir i sukobe kakvih razvijene zemlje imaju odavno a kod nas je prvi tek na riječkom sveučilištu osnovan.
Dijalog nam treba kao voda, jer ne znamo komunicirati, jer nam je Drugi uvijek jedno od dvoga: Prilika ili Prijetnja, prilika za nešto ilegalno, za materijanu korist, za vezu, mito i korupciju, a prijetnja ako ništa od toga s njim ne možemo ostvariti.
Rasplet nam se približava. Nemalo je gledalište znalačkih komentatora, pljuvača, cinika i šaljivdžija kojima je izlazak iz učionice na ulicu smiješan, nepotreban, bezobrazan. Takvi nisu nikad poučavali, pojma nemaju što je provesti sate i sate s mladim bićima, pa s njihovim roditeljima, pa sa savjetnicima, nažalost ponajviše s administracijom. Pojma nemaju koliko je velik korak od učionice do ulice, malo je reći 7 milja, to je za mnoge korak koji u životu nisu napravili.
Možemo reći NE ljudima s kupljenim diplomama, plagijatorima, korumpiranim sveznalicama, bahatim političarima, instaliranim ravnateljicama i arogantnim bogatašima, Crkvi koja se od vjere odvojila i u školi poslušnike stvara, a ne hrabre sljedbenike revolucionara iz Nazareta.
Možemo ukazati da nam je Znanje vjerojatno jedina šansa, no znanje najnovije i ono koje se tek stvara, ne ono iz doba kolonijalizma i industrijske revolucije. Možemo prihvatiti sebe kao one jedine koji su za promjenu odgovorni. Danas sve to možemo. I moramo ako imalo volimo sebe, svoje učenike, ovu zemlju.
A možemo i odustati od svega toga. To je bar lako, tako smo navikli. Drugi su krivi.
