U oba baleta Malakhov se po prvi put okušao kao koreograf, i oba je puta njihovo postavljanje pratio velik medijski interes; prvi put zbog činjenice da u Zagrebu gostuje jedno od najvećih imena svjetske baletne scene, a drugi put zbog pompoznih Kazališnih najava, koje bi bile shvatljive da je u pitanju još nepostavljen klasik ili angažman neke od svjetskih plesačkih zvijezda, no ne i kada je u pitanju naslov koji je već desetljećima uobičajen dio repertoara, te koji se u izvođačkom aspektu oslanja na posljednjih godina također uobičajene, premda ne i najsretnije podjele.
S obzirom da grandiozne najave stvaraju i grandiozna očekivanja, treba odmah reći da su ona, unatoč velikom trudu svih sudionika, tek djelomično zadovoljena. Najuspjeliji je likovni aspekt predstave – kostimi i scena, koje potpisuje Jordi Roig. Kostimi su raskošnih krojeva i širokog spektra boja, primjereni zbivanjima, karakterima i plesnim brojevima. Tek su u Valceru cvijeća na rubu kiča, a kod Pahuljica na rubu stilski dopuštenog u klasičnom baletu (što iz dječje perspektive ne mora biti ništa loše, dapače). Razočaranje predstavlja jedino kostim Klare u pas de deuxu drugog čina, koji je mogao i trebao biti puno glamurozniji i upečatljiviji.
Scenografija je također mjestimice na rubu kiča (predimenzionirani konj), no i vrlo raskošna te generalno uspjela i funkcionalna, osobito u drugom činu u kojem se izvode Španjolski, Arapski, Kineski, Ruski i Francuski ples, a čije simbole efektno ujedinjuje pozadinski dio scene.
Osvjetljenje Denija Šesnića nijansirano i prirodno prati izmjene dana i noći, interijera i eksterijera te vrsta realnosti, a sličan osjećaj za nijanse i atmosferu pokazalo je i muziciranje orkestra pod ravnanjem Diana Tchobanova.
Malakhov vješto razvija radnju, prirodno povezujući prizore, međutim koreografija u prvom činu nudi premalo plesa, čak i u grupnim dionicama, u kojima nije iskorištena mogućnost raznolikijih formacija i kombinacija. Raznovrsnošću elemenata i figura ne obiluju ni pojedinačne dionice, što je tim upadljivije jer je Malakhov uloge koje tradicionalno tumače djeca dodijelio profesionalnim plesačima, a kojima je unatoč tome namijenio tek minorne zadatke. Sličan tretman u prvom činu imaju svi, pa i Klara (Iva Vitić Gameiro), koja nebrojeno puta izvodi arabesque te poneki jeté, enterlacé i renversé, dok Princ (Guilherme Gameiro Alves) ne izvodi ni to; više pantomimska nego plesna je i uloga Drosselmeyera, no zahvaljujući šarmantnoj i nadahnutoj izvedbi Leonarda Jakovine nije i manje pamtljiva.
Ansambl prizori s Pahuljicama u prvom činu i Valcerom cvijeća u drugom činu solidno su koreografirani i ujednačeno izvedeni, a još bi impresivniji dojam ostavili da uključuju veći broj plesača.
Taj nedostatak osobito dolazi do izražaja u divertissementu drugog čina, u kojem u svakom broju plešu samo po dva ili tri plesača, što bi bilo dovoljno da su u pitanju izvanserijske koreografije i izvođači, no to je slučaj samo s koreografijom Arapskog plesa (Miruna Miciu i Taiguara Goulart), odnosno izvedbom Kornela Palinka (Ruski ples). Španjolski ples koreografski je ostao relativno neiskorišten, s dosta ponavljanja elemenata, a Natalia Kosovac i Andrea Schifano niti su u njemu međusobno bili osobito kompatibilni, niti ponaosob dovoljno iskričavi (izvedba: 2. prosinca 2019.). Ruski ples (Cristiana Rotolo i Kornel Palinko), Francuski ples (Anamarija Marković, Valentina Štrok i Drew Jackson) i Kineski ples (Rieka Suzuki i Takuya Sumitomo) korektno su koreografirani i uredno otplesani, no ne i više od toga (usto je kod posljednjeg para spoj astenične i korpulentne figure stvarao vizualni disparitet koji je narušavao opći dojam).
Najzahtjevnije je postavljen završni pas de deux, koji počinje dugotrajnom pozom Klare u attitude derrière, međutim bez balansa, zbog čega gubi smisao, dok je nastavak ispunjen brojnim podrškama, od kojih su one riskantnije većinom izvedene u grču (Vitić Gameiro) i prilično nesigurno (Gameiro Alves). K tome su mjestimice bile prisutne i neke početničke greške, poput nesinkroniziranih skokova, neujednačenih visina nogu ili previsoko postavljenih ruku u okretima. Vitić Gameiro Klaru je iznijela nepatvoreno radosno, iskreno i glumstveno, osobito u prvom činu, dok je u drugom još jednom pokazala vrlo sigurnu tehniku, kao i dosad rijetko prisutan sasvim mekan rad ruku te suptilno povezano gibanje glave, vrata i gornjeg dijela leđa. Međutim, transformacija iz djevojčice u djevojku slabije je uspjela, s obzirom da plesna dionica tog lika (koju tradicionalno izvodi Vila šećera, a u Malakhovljevoj produkciji odrasla Klara) podrazumijeva i karizmu, ili barem osmjeh, lakoću i šarm, kojih je kod Vitić Gameiro – kao i kod Gameira Alvesa – uglavnom nedostajalo. Iako solidni, oboje su bili bez kapaciteta da gledatelja uvuku u čaroliju, naprosto stoga što su ostavljali dojam da ju kao takvu ne proživljavaju ni sâmi.
Novi Orašar, ukratko, nije opravdao još jedno svoje postavljanje, s obzirom da ono ni po čemu bitnom ne odskače od kritičarski donekle precijenjene Orlykowskijeve produkcije, koju se uvriježeno smatra najboljom od postavljenih na zagrebačkoj sceni, kao ni donekle podcijenjene Deaneove, koja je ovoj prethodila.
Međutim, uzme li se u obzir da se premijera naslova koji je na repertoaru zagrebačkog HNK-a – uz veće ili manje pauze – još od 1923., u medijima uspjela plasirati kao gotovo neviđena senzacija, koja je gledatelje (pa čak i neke od nositeljica glavnih uloga) uspjela mobilizirati da u vrijeme sveopće internetizacije radi kupnje ulaznica pristanu satima čekati u redu na blagajni, kao i stariju populaciju uvjeriti da je višesatno čekanje na hladnoći, kiši i vjetru hvalevrijedan ustupak i odgovarajuće rješenje za njihovu informatičku nepismenost(?), a zatim dio onih pragmatičnijih ponukati da ulaznice putem oglasnih prostora preprodaje po višestruko umnoženim iznosima, možda se doista može zaključiti kako se radi o fenomenu. A možda samo o – praznoj predstavi.
