Mnogo vremena tokom posljednja tri desetljeća svog znanstvenog rada posvetio sam znanstvenom ispitivanju primarnih izvora poput dnevnika, autobiografija, liječničkih i etnografskih izveštaja, kao i drugih dokumenata koji otkrivaju kakav je to osjećaj - biti dijete: nekad i sad, na Istoku i na Zapadu, u kulturama koje su poznavale pismo, i onima bez pisanih tragova.
U nekoliko stotina studija koje smo moji suradnici i ja objavili u The Journal of Psychohistory detaljno smo dokazali da je povijest djetinjstva bila noćna mora iz koje smo se tek nedavno počeli buditi. Što se ide dalje u povijest, i dalje od Zapada, to se nalazi više zanemarivanja i okrutnosti prema djeci, te veću vjerojatnost da oni koji brinu o njima tu djecu ubijaju, odbacuju, tuku, teroriziraju i spolno zlostavljaju.
Baš kao što su suvremeni obiteljski psihoterapeuti otkrili da zlostavljanje djece često ima funkciju održavanja zajedništva obitelji putem rješavanja njenih emocionalnih problema, tako je i rutinsko zlostavljanje djece jedan o najdjelotvornijih načina kojima društvo održava svoju kolektivnu emotivnu homeostazu
Zapravo, moj zaključak nakon dugogodišnjeg psihohistoričarskog istraživanja jest da je povijest čovječanstva utemeljena na zlostavljanju djece. Baš kao što su suvremeni obiteljski psihoterapeuti otkrili da zlostavljanje djece često ima funkciju održavanja zajedništva obitelji putem rješavanja njenih emocionalnih problema, tako je i rutinsko zlostavljanje djece jedan o najdjelotvornijih načina kojima društvo održava svoju kolektivnu emotivnu homeostazu. Većina obitelji kroz povijest u neko doba je prakticirala čedomorstvo, erotsko bijenje i incest. Većina država žrtvovala je i osakaćivala svoju djecu kako bi kod odraslih smanjila osjećaj krivnje. Pa čak i danas, mi i dalje omogućavamo svakodnevno ubijanje, sakaćenje, zlostavljanje i izgladnjivanje djece kroz naše društvene, vojne i ekonomske aktivnosti. Htio bih ovdje sažeti neke od dokaza koji pojašnjavaju zašto je zlostavljanje djece najmoćniji i najuspješniji ritual čovječanstva, zašto je ono uzrokovalo ratove i društveno nasilje, te zašto je iskorjenjivanje zlostavljanja i zanemarivanja djece najvažniji društveni zadatak s kojim smo danas suočeni.
Dijete kao spremnik za otrov
Glavni psihološki mehanizam koji djeluje u svakom zlostavljanju djeteta jest korištenje djece kao ono što sam nazvao "spremnik za otrov": kontejner u kojega odrasli projiciraju dijelove svoje psihe kojih su se odrekli kako bi bez opasnosti po sebe mogli kontrolirati svoje osjećaje u drugom tijelu. U dobrom roditeljstvu dijete koristi njegovatelja kao spremnik za otrov, veoma slično onome kako je ranije koristilo majčinu posteljicu kao mehanizam za pročiščišćavanje svoje zagađene krvi. Dobra majka reagira na djetetov plač umirujućim postupcima i pomaže mu da "detoksicira" svoje opasne emocije. No, kad plače dijete nezrele majke, ona ne može podnijeti vrisku, i nasrće na dijete. Kako je rekla jedna od majki koje tuku svoju djecu:
Nikad u životu nisam osjetila da me itko voli. Kad se rodilo dijete, mislila sam da će me ono voljeti. Kad je plakalo, to je značilo da me ne voli. Zato sam ga udarila.
Umjesto da djetetu omogući korištenje roditelja za detoksiciranje svojih strahova i bijesa, roditelj prebacuje svoje loše osjećaje u dijete i koristi ga da bi sebe pročistio od potištenosti i ljutnje.
Glavni psihološki mehanizam koji djeluje u svakom zlostavljanju djeteta jest korištenje djece kao ono što sam nazvao "spremnik za otrov": kontejner u kojega odrasli projiciraju dijelove svoje psihe kojih su se odrekli kako bi bez opasnosti po sebe mogli kontrolirati svoje osjećaje u drugom tijelu
Razmotrimo tipičnu infanticidnu, incestuoznu kulturu, kulturu Bimin-Kuskusmin s Nove Gvineje. Kao što je to čest slučaj u kulturama bez pisma, majke se dugo poslije porođaja pridržavaju tabua protiv seksa sa svojim muževima, gole spavaju uza svoju djecu do dobi od oko četiri godine, doživljavaju orgazme dok ih doje i redovito im rukom nadražuju spolovilo. Jedan trogodišnji dječak opisuje kako svaki put kad je njegova majka tužna ili ljuta, rukom mu nadražuje spolovilo tako grubo da ga povrijedi, a on se, žaleći se na bol u penisu, bori da joj pobjegne. To boli iznutra,² rekao je etnologu. To ide 'koong, koong, koong' iznutra. Mislim da unutra krvari i smeta me kad ga taknem. Boli me kad piškim... Ponekad, nakon što mu je njegova majka nadraživanjem ozlijedila spolovilo, sam sebe oštrim štapom ranjava u bedro i trbuh dok ne potekne krv, gledajući u svoj penis i govoreći: Sad boli ovdje, izvana, a ne u penisu. Vidi, krv. Ugodno je... Iako je samo tri godine star, on sasvim dobro razumije da ga njegova majka koristi kao spremnik za otrov kako bi se oslobodila potištenosti. On kaže: Majka zavrće pišu, jako... Boli iznutra. ... Majka ljuta, povređuje Buuktiinovog pišu. Majka tužna, povređuje Buuktiinovog pišu. ... Majka ne voli Buuktiinovog pišu, hoće ga odrezati...
Majčinski incest i muška pederastija prilično su uobičajeni u preliterarnim društvenim skupinama, te su bili česti u ranijim povijesnim vremenima. Primjerice, dječaci u mnogim današnjim novogvinejskim skupinama toliko su traumatizirani ranim erotskim iskustvima, zanemarivanjem i napadima na njihova tijela da, kad odrastu i postanu žestoki ratnici i kanibali, te moraju dokazati svoju muškost, trećina njih umire u sukobima i ratovima. Zapravo, ustanovio sam da, umjesto da incest bude univerzalnim tabuom - kao što to antropolozi tvrde - sam incest je univerzalan za većinu djece u većini kultura i većini povijesnih razdoblja. Djetinjstvo više-manje slobodno od spolnog korištenja od strane odraslih zapravo je vrlo kasno povijesno dostignuće, ograničeno na malo sretne djece u malo modernih nacija. Da bih vam dao neku predodžbu o opsežnosti dokaza koje sam prikupio za tako nevjerojatan zaključak, najprije ću sažeti postojeće dokaze o seksualnom zlostavljanju djece širom današnjeg svijeta.
Seksualno zlostavljanje današnje djece
Druge zapadne nacije izvele su manji broj ovako detaljnih studija. Nedavna kanadska studija koju je proveo Gallup na uzorku od 2.000 odraslih pokazala je stope incidencije gotovo posve jednake onima u SAD-u. Smatra se da je spolna aktivnost u latinoameričkim obiteljima još i učestalija, a posebice je česta pederastija kao dio macho seksualnosti. U Engleskoj je nedavno BBC-jev radio-program ChildWatch pitao svoje slušateljice - radilo se velikom, iako, jasno, pristranom uzorku - mogu li se sjetiti spolnog zlostavljanja, i, od 2.530 prikupljenih odgovora, 83 posto ispitanica prisjetilo se da im je netko dirao spolovilo, dok se 62 posto njih prisjetilo pravog spolnog odnosa. U Njemačkoj je Institut für Kindheit (Institut za djetinjstvo) nedavno dovršio istraživanje u kojem je zapadnoberlinsku školsku djecu ispitivao o njihovim seksualnim iskustvima: 80 posto djece izjavilo je da su bila zlostavljana.
Izvan Zapada je seksualno zlostavljanje djece uobičajena praksa u mnogim obiteljima. Djetinjstvo u Indiji počinje, prema promatračima, redovitom ručnom stimulacijom djetetova spolovila, što čini majka: djevojčicama "da bi dobro spavale", dječacima "da bi postali muževni". Dijete spava u obiteljskom krevetu, svjedoči, vjerojatno i sudjeluje u spolnom odnosu roditelja. Često se dijete "posuđuje" da bi spavalo s drugim članovima proširenog kućanstva, pa je tako nastala indijska izreka: "da bi djevojka bila djevica u dobi od deset godina, ne smije imati ni braće, ni bratića, niti oca". Djetinjstvo je tako erotizirano da, kako je to sročio jedan zapadnjački promatrač, malene hinduske djevojčice razdjevičuju maleni dječaci s kojima se igraju i zajedno ponavljaju erotske lekcije koje im roditelji nesvjesno daju na račun općeg promiskuiteta obiteljskog života širom Indije. Kod svih djevojčica mlađih od deset godina himen potpuno nedostaje. ... Incest je češće pravilo negoli izuzetak.
Dječji brak je, naravno, drevan indijski običaj. Kad su 1929. godine doneseni zakoni kojima se taj običaj pokušao staviti izvan zakona, vlada se našla pod ogromnim pritiskom ljudi koji su inzistirali na tome da je rani brak apsolutna nužnost zato što su male djevojčice po prirodi veoma seksualne i moraju se rano udati kako bi ih se obuzdalo da ne zavode odrasle. Kama (hinduistički bog ljubavi, op. prev.) obuzima srca djevojčica već u ranoj dobi, govorili su; ....Njihova žudnja za spolnim odnosom osam je puta veća od one u muškaraca.
Umjesto da incest bude univerzalnim tabuom - kao što to antropolozi tvrde - sam incest je univerzalan za većinu djece u većini kultura i većini povijesnih razdoblja
Indijske majke često podržavaju rani brak, iskreno priznavajući kako je potreban da zaštite svoje djevojčice od silovanja u obitelji, riječima "da se boje ostaviti svoje kćeri same kod kuće čak i na samo jedno popodne, ako im nisu na oku, a dostupne su muškarcima iz obitelji."
Indijski potkontinent, u stvari, još uvijek ima mnogo etničkih grupa kao što je pleme Baiga, gdje se prakticira stvaran incestuozni brak između očeva i kćeri, između majki i sinova, između braće i sestara, pa čak i brak djedova i baka s njihovom unučadi - opovrgavajući tako onaj često ponavljan antropološki truizam da "niti jedno poznato pleme nikad nije dopuštalo incest", jer, kad bi bio dopušten, društvo bi zasigurno prestalo funkcionirati. U mnogim od tih sela djecu u dobi od 5 ili 6 godina maknu od incestuoznih aktivnosti u obiteljskom krevetu da bi ostatak svog djetinjstva proveli u seksualnim spavaonicama, gdje ih pod prijetnjom grupnog silovanja stariji dječaci i odrasli muškarci iniciraju uzastopno s drugom djecom, i nikad dulje od tri dana istovremeno s nekim drugim djetetom.
Djetinjstvo u povijesti Kine imalo je jednaka institucionalizirana ritualna silovanja kao u Indiji, uključujući pederastiju dječaka, dječji konkubinat, kastraciju dječaka koje će se seksualno koristiti kao eunuhe, udaju mladih djevojaka za nekoliko braće, rasprostranjenu prostituciju dječaka i djevojčica, te uobičajenu seksualnu upotrebu dječjih slugu i robova. Silovanje djevojčica bilo je tako rašireno da su zapadni liječnici utvrdili da, baš kao i u Indiji, samo rijetke djevojčice u pubertet uđu netaknutoga himena. Čak i univerzalna praksa savijanja stopala imala je seksualnu svrhu, pri čemu je djevojčica prolazila kroz strahovito bolno višegodišnje lomljenje i deformiranje kostiju stopala kako bi muškarci mogli voditi ljubav s njihovim nožnim palcem kao fetišem, zamjenom za penis.
Djetinjstvo u suvremenom Japanu, iako sličnije zapadnjačkom negoli djetinjstva kod ostalih istočnjačkih naroda, i dalje uključuje ručno nadraživanje djetetova spolovila koje čini majka, "kako bi ga uspavala". Roditelji često spavaju s djecom u istom krevetu, k tome zagrljeni, i ta praktika nerijetko traje sve do djetetove desete ili petnaeste godine. Jedna nedavna japanska studija otkrila je da kćeri nakon dobi od 16 godina spavaju sa svojim ocem preko 20 posto vremena. Nedavno seksološko istraživanje izvještava o uspomenama na seksualno zlostavljanje u postotku čak i višem nego u sličnim američkim istraživanjima, dok "vruće linije" za prijavljivanje seksualnog zlostavljanja izvještavaju o incestu majka-sin u gotovo trećini poziva, gdje majke govore svom sinu tinejdžeru da Nije dobro da to radiš sam. Od toga IQ postaje niži. Ja ću ti pomoći, ili Ne možeš učiti ako se ne seksaš. Možeš koristiti moje tijelo, ili Ne želim da se uvališ u nevolju s nekom djevojkom. Bolje je da to radiš sa mnom.
Japan je u prošlosti bio jedno od najendogamnijih društava u svijetu, incestuozni brakovi u dvorskim krugovima biti su odobravani, a poželjni brakovi između braće i sestara, bratića, stričeva/ujaka i nećakinja, te između tetaka i nećaka, bili su toliko rašireni da genetičari smatraju da je incestuozna srođenost utjecala na zdravlje Japanaca. Čak i danas postoje seoska područja u Japanu gdje se očevi žene svojim kćerima ako je majka umrla ili onesposobljena, "u skladu s tradicijama feudalne obitelji".
Djetinjstvo više-manje slobodno od spolnog korištenja od strane odraslih zapravo je vrlo kasno povijesno dostignuće, ograničeno na malo sretne djece u malo modernih nacija
Seksualno iskorištavanje djece na Bliskom istoku rasprostranjeno je kao i na Dalekom Istoku. Povijesno gledano, svi institucionalizirani oblici pedofilije koji su uobičajeni na Dalekom istoku opširno su dokumentirani i na Bliskom Istoku, uključujući i dječji brak, dječji konkubinat, hramsku prostituciju (kako djevojčica, tako i dječaka), brak roditelja i djece (među Zoroastrijancima), brak sestre i brata (sasvim uobičajen među Egipćanima), seksualno ropstvo, ritualiziranu pederastiju, te dječju prostituciju. Ručno nadraživanje djetetova spolovila smatra se "neophodnim za rast penisa", a ima izvještaja da se starija braća i sestre ponekad i satima igraju spolovilima beba. Uzajamna masturbacija, oralni i analni odnos, navodno su također česti među djecom, a osobito među starijim dječacima koji koriste mlađu djecu kao seksualne objekte. Javna kupališta (hamami) u mnogim područjima su posebno erotizirana, a osobito su ozloglašena kao mjesto homoseksualnih činova, i muških i ženskih.
Djevojčice se incestuozno koriste čak i češće nego dječaci, budući da su žene veoma nisko cijenjene. Jedno istraživanje donijelo je podatak da se 80 posto ispitivanih bliskoistočnih žena prisjetilo kako su ih godine starija braća, rođaci, stričevi i nastavnici prisilili na felacio u dobi između treće i šeste. Djevojčice se rijetko žale zbog toga jer, ako nekoga treba kazniti, uvijek će na kraju biti kažnjena ona sama. Arapske žene znaju da su njihovi muževi pedofili i da radije imaju spolne odnose s djecom nego s njima. Njihova odmazda dolazi na sljedeći način. Kad je djevojčici oko 6 godina, žene iz njene kuće je dograbe, rašire joj bedra i britvicom odsijeku klitoris, a često i male usne, i tako obično dokrajče zauvijek njezinu sposobnost da osjećaju seksualni užitak.
Jedna Egipćanka ovako se prisjeća kako joj se to dogodilo. Nakon što su je u njenom ranom djetinjstvu spolno iskorištavali muškarci u njenoj obitelji, ona kaže:
Bilo mi je šest godina te noći kad sam ležala u svom toplom i mirnom krevetu. ... Osjetila sam da se nešto pomaknulo ispod pokrivača, nešto poput ogromne ruke... druga ruka mi je prekrila usta tako da nisam mogla vrištati.
Odnijeli su me u kupaonicu... Sjećam se... škripavog metalnog zvuka koji me podsjetio na mesara kad oštri nož... Krv mi se smrznula u venama... Široko su mi razmaknuli bedra... Osjećala sam da škripavi nož ili sječivo ide ravno prema mom grlu. Iznenada, oštra metalna ivica kao da je pala između mojih bedara i tamo odsjekla komad mesa s mog tijela.
Vrištala sam od bola iako mi je čvrsta ruka zatvarala usta, jer bol nije bio samo bol, već kao žareći plamen koji je prolazio kroz cijelo moje tijelo. Nakon nekoliko trenutaka vidjela sam crvenu lokvu krvi oko svojih bokova. Nisam znala što su odrezali s mog tijela, niti sam pokušala saznati. Samo sam vrištala, i dozivala svoju majku u pomoć. Ali najgori udar bio je kad sam pogledala naokolo i vidjela da ona stoji uz mene. Da, to je bila ona, nisam mogla pogriješiti, ona glavom i bradom, upravo u sredini među tim strancima, razgovarala je s njima i osmjehivala im se.
Nedavno istraživanje među egipatskim djevojkama i ženama pokazalo je da 97 posto neobrazovanih obitelji i 66 posto obrazovanih obitelji još uvijek prakticira klitoridektomiju. Ta se praktika ne smanjuje: izvještaji UN-a procjenjuju da je više od 74 milijuna spolno osakaćenih žena, i da je "danas više spolno osakaćene ženske djece negoli u cijeloj povijesti".
Vjerujem da je klitoridektomija, kao i svi oblici spolnog sakaćenja, čin incesta. Ako je incest kada otac siluje kćer, incest je također i kad roditelji sijeku, zašivaju, spaljuju, gule ili zasijecaju spolovila svoje djece. U svim tim slučajevima, dijete se koristi za sadističko seksualno zadovoljstvo roditelja. U stvari, nakon ceremonije obrezivanja često slijede veselice na kojima se pije i koje završavaju spolnim odnosima - toliko je cirkumcizija uzbudljiva; u nekim područjima putujuće obrezivače čak prati nekoliko prostitutki, koje znaju kako seksualno uzbuđena postaju sela nakon ceremonije. Dakle, praksa seksualnog sakaćenja dječjih genitalija - jedan od najraširenijih rituala u svijetu - sama po sebi čini incest gotovo univerzalnom pojavom.
Lloyd deMause održao je ovaj govor na Nacionalnoj konferenciji o roditeljstvu u Boulderu, Kolorado, 25. rujna 1997. Tekst je objavljen u časopisu The Journal of Psychohistory, 25 (3) Winter 1998. Za H-alter ga je prevela i pripremila Karmen Lončarek.
Bibliografija:
Ovaj tekst temeljen je na opsežnom primarnom izvornom materijalnu koji je detaljno referenciran u više od 600 fusnota u sljedećim člancima:
1. Lloyd deMause, "The Evolution of Childhood." in his Foundations of Psychohistory. New York: Creative Roots, 1982.
2. Lloyd deMause, "On Writing Childhood History." The Journal of Psychohistory 16 (1988): 135-171.
3. Lloyd deMause, "The History of Child Assault." The Journal of Psychohistory 18(1990): 1-29.
4. Lloyd deMause, "The Universality of Incest." The Journal of Psychohistory 19 (1991):123-164.
Lloyd deMause, Povijest zlostavljanja djece:
