POLITIKA OTEŽAVA SUOČAVANJE S ISTINOM

Nedavno je u Zagrebu održan okrugli stol s temom 'Suđenja za ratne zločine u Hrvatskoj – problemi i perspektive'. Na stolu su izneseni ključni nalazi i preporuke organizacija za ljudska prava. Okrugli stol je bio okrenut prema određivanju prioriteta Državnog odvjetništva, Vrhovnog suda i Ministarstva pravosuđa u pogledu suđenja za ratne zločine. Monitoring tim Centra za mir iz Osijeka, Documente, Građanskog odbora za ljudska prava i Hrvatskog helsinškog odbora predstavio je svoj osvrt na zadatke i izazove pred nama uz sažetak nalaza iz godišnjeg izvještaja o suđenjima u 2007. godini te osvrt na suđenja u prijašnjim godinama. Kako ocjenjujete rad sudova po pitanju ratnih zločina na formalno-procesno-pravnoj razini? Zadovoljavaju li regularne standarde? Što je sa standardima poštivanja ljudskih prava? Uz nekoliko vidljivih izuzetaka suđenja nisu bila ispod standarda pravičnog suđenja. Od 2001. godine bilježimo stalan napredak. Sustavno pratimo gotovo sva suđenja od 2005. godine, a do tada smo pratili izdvojena suđenja. No brine nas što još uvijek ima suđenja u odsutnosti. To je po hrvatskim zakonima moguće a i legitimno ako se zadovoljava minimum standarda pravičnog suđenja. Često se kao razlog navodi da svjedoci postaju stariji i da je ipak bitno voditi neka suđenja čak i kada optuženi nisu dostupni, baš da bi svjedoci dali svoje iskaze. Međutim, s poboljšanjem regionalne suradnje to objašnjenje gubi relevantnost jer se suđenja mogu primjerice voditi pred sudom u Srbiji čak i kada optuženi nisu dostupni hrvatskom pravosuđu.

Primjerice, na suđenju u odsutnosti, nepravomoćno osuđenom Predragu Gužviću koje je završilo na županijskom sudu u Požegi bilo je bitnih povreda odredaba kaznenog postupka. Braniteljica po službenoj dužnosti je nastupila u raspravnu dvoranu za vrijeme dokaznog postupka bez odobrenja Predsjednika Vijeća i glavna rasprava je nastavljena. Predsjednik Vijeća je istog časa trebao odgoditi raspravu. Istog je dana donesena i objavljena presuda. Na istom je suđenju napravljena i pogreška u sastavljanju vijeća u kom su bila dva suca i tri suca porotnika mada je već 4 godine na snazi zakon koji izričito navodi da u vijeću trebaju biti tri suca s iskustvom rada u najsloženijim predmetima! To se dogodilo 2007., dakle to nisu stvari koje su se događale samo prije. Zato je važno pratiti svako suđenje i vidjet što se događa. Što organizacije za ljudska prava zamjeraju sudovima? Kako stoji u iznesenom na okruglom stolu, primjerice, otvoreno pitanje je koliko se istražuju i procesuiraju zločini počinjeni od strane pripadnika vojnih i policijskih postrojbi Republike Hrvatske kao i pripadnika srpskih paravojnih snaga te niz drugih argumenata? Naše najveće zamjerke upućujemo političarima, a ne sudovima jer pravo težište problema vidimo u oscilacijama političke volje. Pravosuđe je sve više spremno i sve više u stanju korektno odraditi svoj posao. A poruke koje im stižu iz sfere politike su obeshrabrujuće kako za svjedoke tako i za pravosuđe, posebice suce. Vidjeli smo oscilacije u političkoj volji na djelu kad se novi saziv Sabora sastao prvi put početkom ove godine i kad je Sabor, raspravljajući i odlučujući o imunitetu Branimira Glavaša zadro u ovlasti sudske vlasti. Smatram da je trebalo poštivati odluku izglasanu u prijašnjem sazivu Sabora. Naravno da su takve odluke jasna poruka svjedocima. Posebno kad su do nedavno iz političke sfere stizale i opstrukcije pravosuđa. Sjetimo se postupka tadašnjeg gradonačelnika Osijeka i zastupnika Ante čapića iz studenog 2005. kada je konferenciji za tisak iz istražnog zapisnika čitao imena svjedoka u istražnom postupku u vezi zločina nad civilima u Osijeku što je apsolutno direktni pritisak na svjedoke.

Najviše nas brine što pravosuđe sada koristi sve raspoložive kapacitete, a očekujemo više suđenja. Smatramo da bez razvoja kapaciteta ni policija koja kasni s predistražnim postupcima, ni državno odvjetništvo kome predstoje brojne istrage ni sudovi neće biti spremni na dodatne postupke. Zato nam se najvažnijim čini usmjeriti pozornost na razvoj četiri istražna centra u Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu gdje treba maksimalno pojačati kapacitete za procesuiranje ratnih zločina. Puno je lakše izgraditi kapacitete u 4 grada nego sanjati o ekipiranju pravosudnih timova u svih 21 mjesta gdje se sada pred županijskim sudovima mogu voditi suđenja za ratne zločine. Sadašnji pritisci dijela javnosti, u pravilu jači u manjim mjestima, izbjegli bi se delegiranjem suđenja u odabrana četiri centra. Zakonski preduvjeti osigurani su već zakonom o Međunarodnom kaznenom sudu usvojenom 2004. mada se u praksi mogućnost delegiranja samo iznimno koristi. Potrebna je strateška odluka Ministarstva pravosuđa, županijskih državnih odvjetništva i glavnog državnog odvjetnika te Vrhovnog suda. Pozadinsko je pitanje i da li u Hrvatskoj postoji politička podrška za to. Takva bi odluka omogućila intenzivnije istraživanje ratnih zločina, te stvorila preduvjete za još kvalitetnija suđenja a mislim da još uvijek postoji ambivalencija. Jedno se govori, drugo se čini, iz političkog prostora stalno stižu poruke koje je moguće interpretirati na različite načine, čas za odlučno procesuiranje svih zločina, bez obzira na etničku pripadnost žrtava i počinitelja , a čas ne. Državno odvjetništvo je ušlo u analizu i reviziju i u fazi istrage odbacilo velik broj slučajeva te tako djelomično riješilo nasljeđe rada iz devedesetih. Može se još više, no to iziskuje dodatan rad. Neki županijski sudovi još uvijek nerado izriču nepopularne presude. Vrhovni sud sada ima korektivnu ulogu i prijeporne prvostupanjske presude vrača na suđenje prvostupanjskom sudu. No to znači da se neki postupci ponavljaju više od tri puta, što nije lako ni žrtvama i preživjelima, ni svjedocima ni osumnjičenima.. Jača je i regionalna suradnja koja je počela prvo među državnim odvjetništvom i tužiteljstvima, a sada zapravo funkcionira među sudovima posebno između Hrvatske i Srbije. Još uvijek je otvoreno pitanje suradnje s Bosnom i Hercegovinom koje nije definirano sporazumima. Izrazita etnička pristranost koja je bila karakteristika suđenja u devedesetim godinama više nije na djelu mada kod nekih suđenja zbog velikih pritisaka dijelova javnosti ima razloga za zabrinutost. U principu, pravosuđe funkcionira sve nezavisnije. Istrage se intenziviraju, međutim ne onoliko koliko bi trebalo procesuirati bitan dio ratnih zločina. Još uvijek ima gradova poput Siska i Novske gdje su počinjeni zločini šesnaest godina nakon smrti žrtava u fazi predistražnih radnji.

Bitan zaokret Državno je odvjetništvo baš naznačilo na okruglom stolu, jer sada pripremaju bazu podataka u kojoj će po prvi put unutar pravosuđa prikazati zločine u matrici mjesta počinjenja. Neće više govoriti o suđenju Ademiju i Norcu, već o zločinu u Medačkom džepu ili o suđenju Glavašu i drugima, već o zločinu u Osijeku. Dakle, napravit će mapu na kojoj će se jasno pokazati koji zločini su bili počinjeni tijekom rata, a još uvijek su u predistražnoj fazi - a ima ih previše, koji su zločini ušli u fazu istrage ili podizanja optužnice, a za koje se zapravo vode suđenja. Rekli su zapravo da će prvu bazu podataka moći završiti već ove godine i time na neki način staviti u obavezu procesuiranja cijelo pravosuđe. To može zapravo značiti desetljeća suđenja za ratne zločine. Još je prošle godine u javnim istupima Glavni državni odvjetnik govorio da su suđenja za ratne zločine proces koji se bliži kraju. Vidim da je počeo govoriti drugačije. Ja sam uvjerena da je pred nama dugačak proces suđenja za ratne zločine. On se sastoji od nastavka predistražnih radnji istraga ali je potrebna analiza i prorada presuda iz devedesetih oko kojih ima dvojbi. Koji su problemi najčešće viđeni u sudskim postupcima od devedesetih godina do danas? Riječ je o nekoliko problema. Jedna su suđenja u odsutnosti. Ima više od 400 predmeta u kojima se sudilo u odsutnosti i u više slučajeva je velika grupa ljudi osuđena na najteže zatvorske kazne, a da se njihovi branitelji po službenoj dužnosti uopće nisu žalili. Ta analiza je nešto što bi bilo idealno napraviti u tijeku iduće godine. Organizacije za ljudska prava su spremni ući u tu analizu, mada bi bolje bilo da pravosuđe samo napravi taj važan posao. Naša početna analiza može biti dobar poticaj. Drugi problem iz devedesetih su neke obustave kaznenih postupaka prema Zakonu o općem oprostu kojih je prema raspoloživim podacima bilo više od 22.000. Prema našim saznanjima, u nekoliko slučajeva odluka o obustavi je donesena i kada je bila riječ o ratnom zločinu. Zakon o općem oprostu se ne može primijeniti na taj način. Mislim da je javnosti relativno poznat slučaj ubojstva Josipa Reihl-Kira, Milana Kneževića i Gorana Zobundžije u Osijeku, kojem je u jednoj fazi postupka sutkinja postupila prema Zakonu o općem oprostu što nije smjela. Kasnije je Ustavni sud to doveo u pitanje i suđenje Antunu Gudelju upravo je u tijeku pred Županijskim sudom u Osijeku. Htjeli bismo analizirati barem još nekoliko slučajeva poput ubojstva Rašković Sajke, Rašković Miše, Šeatović Mihajla, Vujić Ljubana, Mileusnić Goranke, Mileusnić Vere i Slabak Blaženke u Novskoj te u slučajevima ubojstva članova obitelji Bulat i Vice u Čepinu gdje je isto donesena odluku o obustavi te naprosto omogućiti rodbini ubijenih da se barem za korak približe pravdi jer je sramotno da su te odluke još uvijek na snazi. Zapravo bi trebalo nastaviti postupak.

Neki među njima su se odlučili tražiti pravdu kroz odštetne postupke. Hrabro su podigli tužbu protiv Hrvatske i zbog toga neki, poput Marice Šeatović iz Novske sada moraju od svoje penzije podmirivati troškove nastale tim tužbama jer su sudovi odbacili njihove tužbe. U slučaju ubojstva Mihajla Šeatovića postupak je obustavljen mada se znalo imena počinitelja i policija je na mjestu zločina utvrdila tko su kao i da su pripadnici Hrvatske vojske. U obrazloženju odbijanja tužbenog zahtjeva cinično je konstatirano da su počinitelji zločina ubili izvan svog radnog vremena što državu ne obavezuje da plaća odštetu. Marica Šeatović ima vrlo malu penziju, a trećinu plaća u ime podmirenja parničnih troškova. Što se tiče kaznenih postupaka za ratni zločin pred županijskim sudovima, mi stvarno nastojimo pratiti sva suđenja. Za odštetne postupke pred općinskim sudovima to ne možemo, ali neke ipak pratimo baš za to jer neki od najbližih rođaka ubijenih ne mogu dočekati kaznenu pravdu i odlučili su se naprosto podignuti naknadu štete protiv Hrvatske. Mi želimo vidjeti što se događa. Nedavno je donesena presuda i rješenja na osnovu tužbe Jovana i Vjere Solar zbog ubojstva njihove kćeri Ljubice Solar u kojoj se isto tako odbacuje tužbeni zahtjev. I odvjetnica se žalila tako da će taj postupak ići dalje. Istraga o ubojstvu Ljubice Solar je još uvijek u fazi predistražnih radnji i da u postupku koji su pokrenuli ne radi novčane nadoknade nego zbog satisfakcije da se nekako primaknu pravdi, isto tako nigdje ne mogu stići i da naprosto nema mogućnosti da dobiju nekakav odgovor od pravosuđa. U godini pred nama htjeli bi pomnije analizirati nekoliko odštetnih postupaka. Koliko je suđenja za ratne zločine do danas održano u Republici Hrvatskoj? Koji je omjer suđenja srpskim, a koji hrvatskim pripadnicima? Podaci Državnog odvjetništva kažu da se do 1.1.2008. vodi postupak protiv 3.811 osoba. Neke istrage su još uvijek u tijeku, neke su prekinute, a neke obustavljene. Optuženih je 1.771 osoba, osuđeno je 628 osoba. 642 osobe su bez presude, dok je 501 osoba oslobođena ili se naprosto odlučilo o obustavi ili prekvalifikaciji nekih osoba. Od tih 628 tek su 1.62% pripadnici hrvatskih oružanih snaga. Je li se do sada utvrdio stvaran broj stvarno počinjenih zločina, koliko je on istražen i procesuiran? Ne, jer u Hrvatskoj nije završen proces dokumentiranja imena i točnih okolnosti pogibije svih ubijenih. Relativno dobro su dokumentirane sudbine žrtava na hrvatskoj strani rata, ali još predstoji detaljno utvrđivanje sudbina ubijenih i nestalih na srpskoj strani rata u Hrvatskoj. Koristeći termine hrvatska i srpska strana rata u Hrvatskoj želim samo ukazati na dvije zaraćene strane uz puno razumijevanje da je na obje strane bilo ljudi različitih nacionalnosti. Kada bismo gledali sudbine ubijenih, uz svaku smrt se može postaviti pitanje je li tu bila riječ o ratnom zločinu. Ženevske konvencije reguliraju rat i dopuštaju samo da u oružanom sukobu jedni vojnici pucaju na druge. Sve ostalo je zabranjeno, vojnici ne smiju pucati u civile, niti smiju pucati u zarobljene vojnike. Ne mogu reći koliko je bilo zločina, ali je prilično jasno da se u vrijeme rata u svakom slučaju ubojstva civila u mjestu gdje taj čas nije bilo vojnih operacija sumnja da je bila riječ o ratnom zločinu.

Naputak Državnog odvjetništva iz rujna 2005. koji govori da se sva neistražena ubojstva u godinama rata tretiraju kao potencijalni, mogući ratni zločini vrlo je bitan. Suđenja se ne primiču kraju jer većina zločina još nije istražena . U Hrvatskoj ima previše mjesta gdje su činjeni zločini i nad Hrvatima i nad Srbima za koje nisu dovršene predistražne radnje niti je podignuta i jedna optužnica. U Hrvatskoj je bilo logora, primjerice logor Bučje u blizini Pakraca gdje su mahom zatvarani, mučeni i nestali Hrvati. Nije podignuta niti jedna optužnica. Za neka druga mjesta mučenja kao što je Pakračka poljana, neki su i osuđeni, ali je jasno da je tu bilo još odgovornih i da je neophodna dodatna istraga. Nije podignuta niti jedna optužnica za zločine nad civilima u Sisku. U nekim suđenjima za ratne zločine vidljivo je da istraga nije išla dovoljno duboko primjerice za zločine u Medačkom džepu gdje državno odvjetništvo treba odlučiti hoće li proširiti postojeću optužnica ili podići novu nakon završetka suđenja u tijeku. U dokaznom postupku otvorila su se nova pitanja i utvrdile činjenice koje bi trebale imati konsekvence u smislu pokretanja kaznenih postupaka. U optužnicu za zločine u Medačkom džepu treba uključiti imena žrtava o kojima su govorili svjedoci u dokaznom postupku a sada ih nema u optužnici što itekako muči njihovu rodbinu koja pažljivo prati suđenje. Jedna od ključnih preporuka koju navodite je poboljšanje podrške i položaja žrtava u kaznenim postupcima i suđenja. Na koji konkretan način se može poboljšati ta podrška? Kroz rad Odjela za podršku svjedocima i sudionicima u postupcima za kaznena djela ratnih zločina pri Ministarstvu pravosuđa koji je u 2007. kontaktirao s 419 svjedoka poboljšala se podrška svjedocima no treba ga dodatno ekipirati jer sada u njemu rade samo 3 djelatnice. Vrlo je koristan i rad Volonterske službe za podršku svjedocima i žrtvama pri Županijskim sudovima u Vukovaru i povremenu u Osijeku i treba ga uvesti i pri drugim sudovima, posebice u Rijeci, Splitu i Zagrebu. Svaki bi sud na kom su u tijeku suđenja za ratne zločine trebao imati dvije sobe stalno namijenjene podršci svjedoka. No za istinsku podršku biti potreban dodatni napor svih pravosudnih institucija te prestanak opstrukcije pravosuđa od strane političara. Kao primjer želim navesti da je se na suđenje za zločine u Medačkom džepu koje izvrsno vodi Predsjednik sudskog vijeća Marin Mrčela od 28 ugroženih svjedoka odazvalo samo sedam. Pitam se koliko će se odazvati na suđenje za zločine u Osijeku. Pritisci su veliki. Dok god će biti političkih opstrukcija pitanje dostatne podrške svjedocima ostat će otvoreno.

Sadašnji položaj preživjelih i neposredne rodbine oštećenih je takav da u većini situacija njih ne treba obavijestiti pisanim putem o nekom bitnom koraku u kaznenom postupku. Članovi obitelji vrlo teško dolaze do informacija. Ove godine predstoje promjena Zakona o kaznenom postupku što je prilika za poboljšanje položaja žrtve. Smatram i da treba raspraviti o promjeni Ustava u članku koji regulira zastupnički imunitet jer sadašnja formulacija nije dovoljno jasna i dopušta vrlo različite interpretacije. Na koji način Documenta – centar za suočavanje s prošlošću, koji vodite, podržava žrtve? Veći dio našeg rada posvećen je dokumentiranju ratnih zločina i produbljivanju javnog dijaloga o njima. Kontaktiramo s žrtvama i njihovim organizacijama, inzistiramo na istragama i ubrzanju pravosudnih postupaka. Uz vidljive javne događaje koje organiziramo i istraživanja koja provodimo mnogim stradalima više znači ljudski kontakt i jednostavno žaljenje zbog nanesenih nepravda. No sve što činimo ne može nadoknaditi dugu nebrigu vladinih institucija kao ni manju ili veću ravnodušnost neposredne okoline i društva u cjelini. Žrtve i njihove obitelji trebaju priznanje njihove patnje i trebaju priliku da govore o svom stradanju. Imaju pravo na utvrđivanje činjenica o stradanju, na pravdu i na odštetu. Vrlo često možemo samo upozoriti na nepravde – gotova sva moć za djelovanje, osim u segmentu dokumentiranja činjenica, je na vladinim institucijama. Značajan posao približavanja pravdi može iznijeti samo pravosuđe – mi ga ne možemo odraditi umjesto institucija. Kada govorimo o kapacitetima sudova, rijetko spomijenjemo suce. Kakvi su njihovi kapaciteti i kako se nose s pritiscima dijela javnosti? Sve više sudaca i sutkinja županijskih sudova usuđuje se izreći nepopularne presude, pritiscima usprkos. Uz visoku profesionalnost za takve presude treba im i hrabrost. Ni uz najbolje edukacije, nije realistično očekivati da se broj sudaca spremnih na takve presude može povećavati bez kraja. Vrlo je važno da u županijskim sudovima u Rijeci, Splitu, Osijeku, Zagrebu, Vukovaru ima sudaca i sutkinja čije bi presude uz obrazloženja mogla poslužiti kao primjeri u priručnicima o međunarodnom humanitarnom pravu. Imajući na umu da će neki od sadašnjih vrsnih sudaca pri županijskim sudovima poželjeti nastaviti karijeru na Vrhovnom sudu, koji već godinama igra vrlo važnu korektivnu ulogu, treba na vrijeme omogućiti kolegijalni prijenos znanja i posvetiti svu pažnju dodatnom ekipiranju već spomenutih kako bi mogli preuzeti dodatne predmete. Kakva je regionalna suradnja pravosudnih organa na predmetima ratnih zločina? Regionalna suradnja među tužiteljstvima i u organiziranju dolaska svjedoka, posebno s Srbijom je sve bolja, dok s Bosnom i Hercegovinom još nisu potpisani neophodni sporazumi. U tijeku je ponovljeni postupak za zločin na Ovčari u Beogradu. Državno odvjetništvo Hrvatske predalo je 7 optužnih predmeta za ratne zločine Tužilaštvu Srbije. U studenom 2007. Tužilaštvo Srbije podiglo je optužnicu protiv 14 osoba za zločin u Lovasu, gdje su mještani natjerani u minsko polje. Nadam se da će slični sporazumi koji omogućavaju razmjenu dokaza i progon osumnjičenih u zemlji sadašnjeg boravka uskoro biti sklopljeni i s Bosnom. Što je sa tzv. nezvaničnim inicijativama za utvrđivanje činjenica. Što se događa u regiji, koji su rezultati takvih aktivnosti? Ma koliko brojna i pravična bila suđenja za ratne zločine kao najpoznatiji oblik suočavanja s prošlošću ne mogu posve odgovoriti na potrebu žrtava i društava u cjelini za istinom i pravdom. Od 2006. u suradnji s našim regionalnim partnerima Fondom za humanitarno pravo iz Beograda koji vodi Nataša Kandić i Istraživačko-dokumentacionim centrom iz Sarajeva koji vodi Mirsad Tokača vodimo proces konzultacija o regionalnom mehanizmu za utvrđivanje činjenica. Održane su konzultacije s umjetnicima, organizacijama za ljudska prava, organizacijama mladih i medijima. Upravo pripremamo regionalne konzultacije s žrtvama i veteranima. Sudionici i sudionice svih dosadašnjih skupova naglasili značaj stvaranja prostora za sagledavanje zločina na regionalnoj razini. U sklopu foruma održanih u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu više su puta predstavljeni rezultati dokumentiranja ljudskih gubitaka u Bosni i Hercegovini te na Kosovu. Objavljujući samo dio svoje velike baze podataka Istraživačko dokumentacioni centar u časopisu je Dani javno prezentirao imena 14.385 poginulih u Sarajevu od 1991. do 1995. svih nacionalnosti. Smatram da je pamćenje imena i utvrđivanje okolnosti smrti najmanje što možemo učiniti za žrtve.

No uz utvrđivanje činjenica važno je stvarati i javni prostor za kazivanje istine. Na nedavnom forumu u Beogradu preživjeli iz Hrvatske, Srbije, Kosova, Bosne sa svih strana ratova govorili su o svom stradanju i sudbini svojih najbližih. Više od dvije stotine ljudi satima je pažljivo slušalo njihove riječi. Slična javna slušanja žrtava bit će središnji dio planiranih foruma u Podgorici i Prištini. U siječnju ove godine izašao je regionalni izvještaj za 2006. godinu pod nazivom Tranziciona pravda u post-jugoslavenskim zemljama. U njemu se govori o razlozima osnivanja Inicijative za uspostavljanje komisije za istinu na regionalnom nivou. Zašto ju osnovati? I najkvalitetnija nezvanična inicijativa ima ograničen domet. Smatram ključnim postići službeno priznanje i preuzimanje odgovornosti vlada zbog kršenja međunarodnog humanitarnog prava te sustavnih povreda ljudskih prava i preuzimanje odgovornosti za moguće reparacije žrtvama. Za prihvaćanje činjenica o zločina na regionalnoj razini neophodna je podrška vlada. Zato raspravljamo o iniciranju Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima kako bi svi zainteresirani dobili priliku za slušanje o sudbinama žrtava na različitim stranama ratova. Osnivanjem nezavisne komisije vlade bi pokazale da imaju političku volju za priznavanjem stradanja žrtava na različitim stranama rata. Komisija koja bi imala podršku vlada katalizirala bi procese suočavanja s prošlošću koji uključuju dokumentiranje zločina i traganje za nestalima te pravosudne procese. Završni izvještaj komisije mogao bi poslužiti kao osnova za program reparacija. Utvrđivanje činjenica izvansudskim mehanizmima u svijetu postoji već više od trideset godina. Dosad je širom svijeta, s različitim uspjehom, osnovano 37 zvaničnih komisija. Prema procjeni preživjelih neke od njih dale su bitan doprinos utvrđivanju činjenica te predložile program reparacija, a druge nisu uspjele. Neke od njih nastale su kao zamjena za kaznena suđenja i kao rezultat kompromisa koje su nove vlade morale napraviti s pripadnicima bivših režima. S vremenom se utvrdilo mišljenje da komisije za utvrđivanje istine nisu suprotstavljena nego komplementarna tijela ostalim mehanizmima tranzicijske pravde kao što su suđenja, reparacije žrtvama ili reforme institucija. Svi primjeri država u kojima su uspješno funkcionirale komisije upozoravaju na značaj utvrđivanja činjenica u procesu suočavanja s prošlošću. Takva tijela imaju mogućnost širega pristupa istini od suđenja, utvrđuju širi društveni i historijski kontekst u kojem su zločini počinjeni i daju preporuke vladama koje su ih osnovale za materijalnu i nematerijalnu nadoknadu štete žrtvama. Iznad svega, takva tijela u središtu svoje pažnje imaju iskustva žrtava i njihovih obitelji i svoje zaključke prvenstveno zasnivaju na njihovim iskazima, čime žrtve, njihova iskustva i njihove potrebe, postaju samo središte procesa.

I konačno, na koji način Vlada RH kao i vlasti drugih zemalja, ponajviše Srbije i Bosne i Hercegovine gledaju na suđenja za ratne zločine? Koliko je ta priča danas otvorena? Ima li u politikama vlade mjesta za suočavanje s prošlošću na razini suđenja za ratne zločine? Suđenja za ratne zločine su u tijeku i u Srbiji i u Bosni i Hercegovini. Ambivalentnost karakteristična za neke političare u Hrvatskoj nije strana ni njihovim kolegama u Srbiji i Bosni. Mada je nastavljen pozitivan trend, naročito u poboljšanju regionalne suradnje, ipak su vidljivi problemi u procesuiranju ratnih zločina, naročito uz nedovoljnu podršku političkih struktura kažnjenom gonjenju osumnjičenih za ratne zločine i nedostatnoj podršci svjedocima. U svim su društvima marginalizirani žrtve i preživjeli. Vladine institucije konkretnim mjerama odšteta favoriziraju sudionike i sudionice ratnih djelovanja a zapostavljaju civilne žrtve i pripadnike manjinskih skupina, posebno ako su stradali na drugoj strani rata.