Oko pedesetak sudionika i sudionica aktivno je raspravljalo i promišljalo o navedenim temama koje su prepoznali kao ključne za izgradnju mira. Iako možemo reći da živimo u razdoblju mira, u smislu da trenutno na ovom području nema rata, moramo osvijestiti da politička kriza i rastuća ekonomska nejednakost stvaraju osjećaj nesigurnosti, povlače pitanje radikalizacije te otvaraju prostor za nove manipulacije, ali i za društvenu promjenu kakvu bismo željeli vidjeti. Unatoč tome što se može činiti da se o temama MIRamiDAna može promišljati odvojeno, radionice, predavanja i razgovori potvrdili su da se one itekako isprepliću i promišljaju u cjelini.
Predavanje Razumijevanje anti/fašizma i djelovanje danas otvorilo je niz pitanja poput onih kako se fašizam manifestira danas i manifestira li se antifašizam kao reakcija na njega. Bojan Vujaković iz Mreže antifašistkinja Zagreba ukratko je predstavio rad mreže koja u sklopu svojih aktivnosti promiče antifašističke vrijednosti i borbu protiv svih oblika diskriminacije i netolerancije u suradnji sa srodnim organizacijama. Vesna Teršelič iz Documente istaknula je kako svako nasilje treba usuditi, s koje god strane ono dolazilo, ali da treba raditi na inkluzivnosti i povezati povijest s vlastitim životima. U tom kontekstu spomenula je Spomen-park Dotrščina, lokaciju masovnog zločina na kojoj je nekoliko tisuća građana i građanki Zagreba i okolice strijeljano od strane fašista. Unatoč tomu što se područje Dotrščine uredilo šezdesetih godina, ubrzo pada u zaborav sve do unazad nekoliko godina kada se uz pomoć Documente realizira Virtualni muzej Dortščina, autora Saše Šimprage. Kako navode, cilj je razvoj kulture sjećanja na način da antifašizam postane živo sjećanje i da ga se vrati kroz kulturu u kolektivnu memoriju.
Kroz radionicu Borovo i Vukovar, jučer, danas, sutra sudionici i sudionice imali su priliku upoznati se s dosadašnjim nalazima istraživanja o Borovu u periodu od 1988. do 1991. godine. Naime, 1988. godine krenuo je spontani i samoorganizirani štrajk radnika i radnica Borova zbog neisplaćene plaće te predstavlja samo jedan u nizu štrajkova osamdesetih godina koje možemo smatrati ključnim za kasnije zbivanja. Tada radnici spontano kreću u Beograd i zauzimaju Skupštinu Jugoslavije kako bi se izborili za svoja prava. Nedovršeno istraživanje koje zasada obuhvaća predratno razdoblje daje dobar uvid u industrijsku povijest i radnički pokret ne samo Borova, no i Vukovara koji se danas spominje samo u kontekstu stradavanja i razaranja. Nažalost, Borovo je tek jedan od primjera industrije koja je prije rata zapošljavala veliki broj ljudi (tada je u Borovu radilo oko 20 tisuća ljudi), a danas gotovo da ne postoji zbog različitih procesa poput pretvorbe i privatizacije, lajtmotiva devedesetih godina. Sličnu priču i sudbinu prepoznajemo i u slučaju Siska, tj. Željezare oko koje je izniklo čitavo radničko naselje Caprag koje je danas opustošeno i prepušteno zaboravu.
O radničkim pravima i njihovoj degradaciji sudionici i sudionice razgovarali su nakon uvodnih izlaganja Marija Ivekovića iz Novog sindikata i Jovice Lončara. Iveković je ukratko, iz vlastite perspektive i iskustva, izložio sindikalno djelovanje od devedesetih godina do danas te pokušao objasniti procese koji su doveli do današnjeg stanja radničkih prava. Lončar se osvrnuo na posljednje godine koje karakterizira sve veća suradnja udruga civilnog društva i sindikata. Kao dvije ključne stvari u borbi za prava radnika pokazale su se suradnja i međusobno povjerenje, a potkrijepljene su jednim od primjera - borbom radnica Kamenskog. Uz navedene teme antifašizma i radništva, kao iznimno bitno pokazalo se pitanje slobode izbora u religiji i vjeri. Uz pomoć izlagača Branka Sekulića, okupljeni su razgovarali i promišljali o sekularnosti države, pitanjima Vatikanskih ugovora, ali i o ulozi vjere i institucionalizirane religije danas. Iako su MIRamiDAni završili, rasprave o ovogodišnjim temama zasigurno nisu gotove i čekaju svoj nastavak u nekom drugom obliku. Preostaje nam uz vlastitu edukaciju, kao i edukaciju okoline, neprestano raditi na izgradnji mira, ali i nenasilno društvo koje zaslužujemo.
Goran Božičević: "Radništvo" je potpuna smetnja
Povodom MIRamiDAna razgovarali smo s Goranom Božičevićem, jednim od osnivača Miramida centra. Goran je aktivan u izgradnji mira od 1993. godina, a kao trener nenasilne transformacije konflikta radi u podijeljenim zajednicama i s ljudima različitih vrijednosti. Jedan je od osnivača i koordinatora volonterskog projekta Pakrac, ali i zagrebačkog Centra za mirovne studije u kojem i dalje predaje. Aktivan je i na području suočavanja s prošlošću od 2002. godine, kada je postao predstavnik Quaker Peace & Social Witness programa "Suočavanje s prošlošću" u post-jugoslavenskim zemljama(2002.-2006.).
Ovogodišnji Dani mira bave se, kako navodite, "zanemarenim“ temama, tj. pravima žena i radnika, religioznošću i antifašizmom. Zašto smatrate da su te teme zanemarene iako su dio svakodnevnih rasprava?
Pitanje je kako uopće razmišljati o mogućnostima pomirenja ljudi koji su zgaženi kao osobe zato jer nemaju plaću, posao, uvjete za rad i poštovanja
Te teme nisu zanemarene, ali su zanemarene iz kuta nas koji se bavimo izgradnjom mira. Postoji zajednica ljudi ili cijeli niz ljudi u Hrvatskoj i na prostorima bivše Jugoslavije koji su osvijestili da nakon rata žele graditi društvo u kojem se taj rat neće ponoviti. Shvatili smo da smo previše stavljali naglasak na etničko, branitelje i specifične skupine koje su prepoznate kao dio ratne i postratne priče, ali smo pritom zaboravili na pitanja radničkih prava, pitanja sustavnog ukidanja prava žena za koja smo borili niz godina prije, probleme oko zloupotrebe religije i pitanja antifašizma, odnosno fašizma koji se danas javlja gotovo kao pokret za nacionalno oslobođenje. Te teme su nam izmakle i pitanje je kako uopće razmišljati o mogućnostima pomirenja ljudi koji su zgaženi kao osobe zato jer nemaju plaću, posao, uvjete za rad i poštovanja.
Možemo reći da je riječ o ljudskim pravima i u tom kontekstu se često radi o njihovom "vaganju“u smislu da se npr. prava radnika stavljaju ispred prava LGBT populacije i obrnuto. Je li tu riječ o doista suprotstavljenim interesima ili možemo reći da se radi o nerazumijevanju tematike? Također, u skladu s tim se odvajaju i prava žena od radničkih prava. Radi li se o dva odvojena, nepovezana područja ili…?
Čini mi se da smo mi, kao građani, zanimljivi samo kao potrošači, konzumenti, a da je sama ideja radništva u tom kontekstu potpuna smetnja
U nekoliko navrata ljudi su ovdje rekli da ljudska prava idu u paketu. Ili sve, ili ništa. Čim netko počne birati određena prava, onda cijeli paket pada u vodu. Htjeli smo skrenuti pozornost na neke teme kojima se nismo bavili, ali odvajanje prava i biranje onih koja će se poštovati ili ne opasno je i vodi nas iz demokratske kulture u autokratsku. Ako se nekome sa strane čini da se neka prava možda više ističu, vjerojatno se radi o tome tko je u ovom trenutku glasniji ili gdje je pažnja veća. Ali, ljudska prava su neodvojiva. Opet, ili sve ili ništa.
Konkretno, dosta se raspravljalo o radničkim pravima i njihovoj degradaciji. Je li to samo produkt dominantne ekonomske doktrine ili je problematika dublja? Koliko to ima veze sa stavom da je potrebno u svim segmentima društva "raskinuti“ s prijašnjim sistemom (ekonomija, jezik, obrazovanje, itd.)?
To pitanje nadilazi moje kapacitete promišljanja, ali svakako mogu reći da su problemi iznad Hrvatske. Ti su problemi zahvatili i Hrvatsku te postoje problemi unutarnjeg raskola i poistovjećivanja s Jugoslavijom, ali je meni to u ovom trenutku manje važno. Čini mi se da smo mi, kao građani, zanimljivi samo kao potrošači, konzumenti, a da je sama ideja radništva u tom kontekstu potpuna smetnja. Ako imamo radnike, radnice i radnička prava, postavlja se pitanje gdje je tu profit, koji je danas Bog i zakon. U tom smislu radi se na pronalaženju što jeftinije radne snage koja postaje podcijenjena i namjerno degradirana. Radništvo vjerojatno smeta neoliberalnom sustavu i šalje nam se poruka da smo svi zamjenjivi. Mislim da nam se današnji sustav prikazuje na razne načine, kroz nove hramove (šoping centre) i simbole koji nas privlače i prikazuju se kao jedini, nezamjenjivi, a sve drugo je predstavljeno kao alternativa i margina. Meni se tu postavlja pitanje moramo li prihvatiti taj sustav i je li taj sustav, da kažem nacionalističkim rječnikom, treba jednoj mladoj, suverenoj Hrvatskoj. Čini mi se da je trebalo, grubim rječnikom, Jugoslaviju razbiti, a poslije i Hrvatsku, kako bi se rasprodala. Čak i da to nije točno, ružno je da veliki dio građana Hrvatske ima taj osjećaj.
Trend ukidanja javnih prostora, nije samo vezan za zaradu, već mi se čini da je to neki način kontrole građanstva koje se primarno percipira kao potrošače
Što mislite o prevladavajućem mišljenju da je javno rasipno i lijeno, a privatno uspješno i pošteno?
Javno se pojavljuje kao smetnja jer predstavlja nešto što je zajedničko i jer se u javnom stvaraju ideje. Primjer je Šibenik, gdje je trebalo staviti rampu da ljudi ne idu na Rivu jer je to mjesto susreta, razgovora, razmjene ideja i jer u javnom prostoru urbani identitet donosi najbolje od sebe. To je napravljeno, i ljude se potjeralo u privatne prostore. Nisam protiv privatnih prostora i neka postoji ponuda, ali želim imati slobodu odabira između privatnog i javnog. Taj trend ukidanja javnih prostora, nije samo vezan za zaradu, već mi se čini da je to neki način kontrole građanstva koje se primarno percipira kao potrošače.
Tijekom ovih nekoliko dana dosta se pričalo o radništvu, ali i o suradnji sindikata i udruga. Nedavno je veliki broj sindikata podržao referendum o promjeni izbornog sustava koji je pokrenula udruga U ime obitelji. Čelnik Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja Vilim Ribić izjavio je da je razlog podrške taj što ovaj referendum, za razliku od prošlog, ujedinjuje građane u borbi protiv političkih elita. Kakav je vaš stav oko toga? Smatrate li da takva vrsta podrške otvara prostor potencijalnim manipulacijama radnika?
Izbjegao bih komentirati cijeli taj pokret U ime obitelji jer smatram da mu pridajemo i više pažnje nego što je zaslužio. Fokus bih stavio na sindikate, jer smatram da svakom zdravom društvu trebaju zdravi sindikati u smislu da su nekorumpirani, snažni i da štite najvažniji dio društva - ljude koji nemaju pristup eliti, resurse za zaštitu, a bez kojih društvo neće opstati – radnike. Nemamo više vremena čekati i komentirati sindikate već trebamo vidjeti što možemo ponuditi sindikatima i na koji način razvijati, jačati partnerstvo i podršku.
Kakva je danas uloga sindikata u zaštiti prava radnika? Imaju li sindikati stvarnu moć da promijene/poboljšaju položaj radnika/ca s obzirom na to da su skoro svi amandmani na ZOR odbačeni? A i s obzirom na to da su sindikati prije par godina odustali od referenduma o ZOR-u, tj. dogovorili se s tadašnjom vladom?
Sindikati su relevantni dokle god se radi na njihovom razbijanju i slabljenju. Stvarna moć sindikata je dosad manje-više uspješno bila suzbijana, sakrivana. Volio bih vidjeti nove, mlade ljude u sindikatima, nova razmišljanja, koja bi se povezala sa središnjicama, izašla iz obrazaca 20. stoljeća i stvorila sindikate 21. stoljeće. Ne bih ulazio u to što je bilo već bih stavio naglasak na edukaciju koju možemo pružiti kao i resurse. Ako nam je stalo do nenasilne društvene promjene i do veće društvene pravde, do toga ne može doći bez jakih i nezavisnih sindikata koji bi, na neki način, trebali biti štit od onih koji žele iskoristiti i odbaciti radništvo. Čini mi se da je danas biti radnikom iznimno degradirano i izvrnuto, a i u javnoj sferi sramotno. Netko radnicima mora vratiti izgubljeno dostojanstvo, a čini mi se da bi to trebali biti sindikati.
