Boris Fjodorov, bivši ruski ministar financija, znao je reci kako su konfuzija i kaos itekako u interesu moćnih, pružajući im priliku da prigrabe još bogatstva sto legalno, sto nelegalno. U modernoj Rusiji se jedni te isti ljudi neprestano rotiraju između izvršne vlasti, države i upravnih odbora velikih korporacija, naročito financijskog sektora.
Kad dođe do krize, država neće vršiti pritisak na oligarhe: dapače, sve će učiniti da im pomogne, a ako treba odnekuda izvući novac za tu pomoć, pritisnut će raju. Klasična metoda Kremlja u takvoj situaciji je da država preuzme na sebe privatni dug. Ukoliko neki od oligarha nije dio kruga ljudi koji se motaju oko vlasti, kao npr. Hodorkovski, lako može završiti u Sibiru.
Pitam se, zajedno sa Simonom Johnsonom, u njegovom članku za The Atlantic, kakva je zapravo razlika između Rusije i SAD-a? I ovđe se jedni te isti ljudi neprestano rotiraju između državne izvršne vlasti i upravnih odbora velikih korporacija, naročito financijskog sektora. Ekonomsku i financijsku politiku SAD-a dirigiraju ljudi iz Goldman Sachsa. To se nije promijenilo dolaskom Gospodina Promjene na vlast.
Goldman Sachsov fenomenalni profit u prva tri mjeseca 2009. je zapravo novac poreznih obveznika recikliran kroz osiguravajuće društvo AIG. Država je uzela novac od građana, dala ga AIG-u da otplati dugove Goldmanu, tako je Goldman ostvario profit i promptno podijelio milijunske bonuse najzaslužnijima, nije li to klasična metoda Kremlja?
Nakon što su sebe namirili, dečki iz Goldman Sachsa odlučili su politički korektno napasti druge, naročito svoju konkurenciju, kao lopove, dok s druge strane, jako paze na svoj image - kad je Mike Morgan startao blog www.goldmansachs666.com, odmah su tražili od ISP-a da ga skine, a sada Morgan tuži Goldman.
Što bi MMF učinio da se ovo dešava u nekoj drugoj zemlji? Forsirao bi nacionalizaciju i razbijanje prevelikih, a nesolventnih financijskih institucija
Richard Wagoner, generalni direktor General Motorsa, kompanije koja je bila duže prva na Fortune 500 popisu najvećih svjetskih kompanija nego ijedna druga, nije završio u Sibiru, kao Hodorkovski, ali ga je Obamina administracija natjerala da dade ostavku, rušeći mit o nekakvoj autonomiji privatnog sektora od državne intervencije u SAD-u.No, usprkos peticiji MoveOn organizacije, slična sudbina teško da će zadesiti Kena Lewisa, šefa Bank Of America, ili oligarha bilo koje druge financijske institucije.
Između 1973. i 1985. financijski sektor SAD-a je ostvarivao 16 posto profita sveukupne privrede. Tokom 1990-tih ta se brojka kretala između 21 posto i 30 posto. U prvom desetljeću novog milenijuma profiti ostvareni u financijskom sektoru bili su 41 posto profita sveukupne američke privrede. Bankari su jedno pet godina operirali u bankarskom raju, kako piše Daniel Gross u svojoj knjizi Glupavi Novac (Dumb Money).
Od lipnja 2004. prošlo je 952 dana bez bankrota financijske institucije - najduži period u američkoj povijesti (prethodni rekord je 609 dana iz sredine 1940.-tih). Novac je bio jeftin. Banke su davale zajam svakome tko ga je tražio. Podružnice su nicale kao gljive poslije kiše. Između 2004. i 2007. otvoreno je 630 novih banaka da zadovolje sve mušterije.
Taj nezapamćeni rast plutokracija je, međutim, nerazborito, kao da je moguće da traje vječno, umjesto na dokapitalizaciju svojih institucija, podijelila između sebe. Stanley O'Neal, bivši generalni direktor danas nepostojeće institucije Merrill Lynch, jamio si je 2006. godine 14 milijuna dolara, a kad je napustio Merrill, otpremnina mu je bila 162 milijuna (za usporedbu - Wagonerova je 23 miliona). Njegov nasljednik, John Thain reducirao je svoj zahtjev za 30 milijuna dolara na "samo" 10 milijuna prošlog prosinca, kad je Merrill već bio u bankrotu, i tek nakon sto je njegov zahtjev procurio u javnost.
Ova drska pohlepa plutokracije nije uopće posustala uslijed financijske krize. Od 243 milijarde dolara državne pomoći, Wall Street je 18 milijardi podijelio u plaćama i bonusima. U biti ova ekonomska kriza je vrlo slična ekonomskim krizama u banana republikama, gdje elite tako opljačkaju ostatak društva, pa onda mole Međunarodni monetarni fond za pomoć, samo je ova kriza znatno veća, jer je američka ekonomija znatno veća od ekonomija banana republika.
Nažalost, MMF nema dovoljno novaca da može nešto učiniti za spas američke privrede, ukoliko ona krene putem privreda prezaduženih banana republika
Što bi MMF učinio da se ovo dešava u nekoj drugoj zemlji? Forsirao bi nacionalizaciju i razbijanje prevelikih, a nesolventnih financijskih institucija. Nažalost, MMF nema dovoljno novaca da može nešto učiniti za spas američke privrede, ukoliko ona krene putem privreda prezaduženih banana republika. Pitanje je da li cijeli svijet ima dovoljno novca da izvuče Ameriku iz drekića u koji ju je njena plutokracija, radi svojih profita, uvalila.
Nego se očekuje da ceh za neumjereno bogaćenje oligarha s Wall Streeta podmiri američki potrošački narod. Elita se nada da smo svi dovoljno zatupljeni televizijom i hipnotizirani Obaminom retorikom, da nećemo ni primijetiti da novac ide iz naših džepova. Jedan od brojnih primjera je akvizicija Washington Mutual (WAMU) banke od Chase banke.
Chase je kupio WAMU od države za 1.9 milijardi dolara, tj. za budzašto. I to ne svojim novcem, nego novcem koji su dobili od Kongresa. U prvom tromjesečju ove godine Chase banka je ostvarila profit od 2.14 milijardi, zaslugom te akvizicije, koja im se, dakle, isplatila već u prva tri mjeseca. Kako je moguće da je institucija, koja je do jučer proizvodila gubitke, najednom postala profitabilna?
Udarili su po raji. Milijunima ljudi koji posjeduju WAMU kreditne kartice,
Chase je jednostavno preko noći podigao minimalno mjesečno plaćanje sa 2 posto na 3-5 posto od ukupnog duga, i kamatnu stopu sa 11.99 posto na 19.99 posto. Njihov profit, koji će si pretili plutokrati, vjerojatno, između sebe podijeliti, ostvaren je na grbači naroda - ljudi koji imaju WAMU kreditne kartice, koji nisu niti krivi, niti dužni za bankrot WAMU-a, i koji nisu sami ničim prouzrokovali takve punitivne mjere kao podizanje kamatnih stopa na njihov dug za 60 posto.
Takva pljačka je po trenutačnim američkim zakonima posve zakonita. Zakon koji bi ograničio prava banaka da arbitrarno mijenjaju kamatne stope i druge parametre posjednicima kreditnih kartica vuče se već tri godine po Kongresu, i tek ovaj mjesec je prošao kroz komitet, a sad treba još za njega glasati u oba doma, pa predsjednik treba potpisati, uglavnom dok stupi na snagu, ima još dosta vremena za neometanu pljačku.
Nije čudo stoga što američki građani pokazuju manje oduševljenja za Obaminu unutarnju politiku, nego za njegovu vanjsku politiku. Njegovog ekonomskog direktora, Larry Summersa, prosvjednici su prekinuli tokom izlaganja u Ekonomskom klubu u Washingtonu, 9. travnja:
Što političari, naročito desni političari, rade u međuvremenu? Republikanci u Kongresu uglavnom bojkotiraju i sabotiraju Obaminu administraciju. Niti jedan republikanac u Zastupničkom domu nije glasao za Obamin državni proračun. Umjesto toga, zahtijevali su još poreznih olakšica za bogate i još rezanja troškova u svim područjima osim obrane. U Senatu republikanci su uspjeli u proračun ugurati poreznu olakšicu za super-bogatune koji nasljeđuju vise od 7 milijuna dolara. No ipak, nisu na kraju glasali za.
Umjesto toga, desnica priprema revoluciju. U prva tri mjeseca ove godine u SAD-u uloženo je rekordnih 5.5 milijuna novih zahtjeva za kupovinu oružja.
Popularni voditelj sa Fox TV mreže, Glen Beck, već je odigrao svoju verziju revolucije:
Desničarski glumac, Chuck Norris (američka verzija Bate Živojinovića) šeće uokolo kao budući predsjednik Republike Texas Krajine, Michelle Bachman, predstavnica iz Minnesote, doslovce poziva na oružanu revoluciju protiv savezne vlasti, dok komentator New York Timesa, Bob Herbert, piše kako Amerika nije pred građanskim ratom, već u njemu, jer je od tragedije 11. rujna do danas u sukobima unutar SAD-a poginulo 120 tisuća ljudi, 25 puta više nego što je poginulo američkih vojnika u Iraku i Afganistanu zajedno. I nikom ništa. Desnicu nikad nitko ne hapsi za ovakve ispade. Desnica je samorazumljivo patriotska, rodoljubna i domoljubna.
Da završim na vedru notu: Sarah Palin se vratila na Aljasku, gdje je zaključila da nije dovoljno ubijati vukove iz aviona, nego će sada upotrebljavati i bojne otrove. U međuvremenu, Levi i Bristol su se rastali, tako da će Bristol ipak biti samohrana teenage majka, sad kako mamica Sarah nije postala potpredsjednica, pa Levi više ne mora pozirati u odijelu i kravati kao dobar muž, a polusestra Palininog muža je uhapšena dok je obijala jednu kuću. Krasna obitelj. Baš bismo se usrećili da je McCain pobijedio. Važno je, dakle, podsjetiti se da, koliko god Obama bio šagoljav, moglo je biti i gore.
