Umjesto ljubavi i jedinstva, kakve su New Yorku stizale iz cijelog svijeta nakon tragedije 2001., danas je na svakom koraku samo netrpeljivost i nepovjerenje. New York je postao nevoljen. I nije više centar u dvadeset godina starijoj, internetom multipolariziranoj Americi. Centri su Kenosha i Eveleth. Kenosha je, recimo, donijela nešto novo: da se bijelci počnu međusobno ubijati na ulici oko policijskog nasilja nad crncima. Pravi nemiri tek slijede nakon izbora, kad račun dođe na naplatu.

Zdravstveno osiguranje naplaćuje sve više, a doktore plaća sve manje. Visoko obrazovanje je sve skuplje, a profesore plaćaju sve manje. Skijanje je toliko skupo, a zaposlenici su tako slabo plaćeni. Let avionom košta sve više, a pruža sve manje. Lijekovi koštaju sve više, a sve su manje djelotvorni.

Pregovori SAD-a i EU-a oko Transatlantskog trgovinskog i investitorskog partnerstva: Kada se sve globalizuje osim naše saglasnosti, korporacije ispune prazninu. U sistemu za čiju reformu vlade nisu pokazale nikakav interes, globalna sila se često jedva razlikuje od korporativne moći.

Utjecajni američki ekonomist James Galbraith u intervjuu za H-Alter govori o najvećim prijetnjama za opstanak eurozone, upozorava na mogućnost pogoršanja situacije u perifernim zemljama ukoliko najmoćnije države Unije ne promijene trenutnu politiku štednje.

U biti američka ekonomska kriza je vrlo slična ekonomskim krizama u banana republikama, gdje elite tako opljačkaju ostatak društva, pa onda mole Međunarodni monetarni fond za pomoć. Što bi MMF učinio da se ovo dešava u nekoj drugoj zemlji?

Politička konstanta Obamine administracije je jedino neprestana promjena. Stavovi, mišljenja, proglasi se mijenjaju i prilagođavaju svaki tjedan, svaki dan, nekad i po nekoliko puta unutar istog dana, pragmatično i dinamično.

Kako to da su ekonomski pokazatelji - dionice, kamatne stope, inflacija, stopa nezaposlenosti, rast proizvodnje, itd. - fantastično optimistički, a da su ljudi u dugovima (prosječni Amerikanac ima ušteđeno nula i sedam tisuća dolara duga), oduzimaju im domove jer nisu u stanju plaćati hipoteku, nemaju zdravstveno osiguranje, jedva sastavljaju kraj s krajem radeći dva posla, nikud ne putuju, jer nemaju za to para i uopće kvaliteta života im je razočaravajuća u usporedbi čak i s Hrvatskom, a kamoli s razvijenim zemljama Zapadne Europe, kao što je to Michael Moore zaključio u svom monologu dok je tužno šetao Parizom?