H-Alter
Foto: Andrej Milić<br>Foto: Andrej Milić
Viktorija Car, medijska analitičarka: Moramo se pitati – što je to čega u medijima nema? Primjerice, u hrvatskim mainstream medijima nema Todorića i Agrokora. Amaterima u novinarstvu ne bi smjelo biti mjesta, njime bi se smjeli baviti samo oni koji su obrazovani da se bave novinarstvom ili pak oni koji imaju veliko iskustvo u određenom području.

S Viktorijom Car, medijskom analitičarkom, docenticom na Fakultetu političkih znanosti i urednicom nedavno objavljene knjige "Mi i oni kroz medijske naočale – analiza medijskih diskursa u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji", razgovarali smo o analiziranim medijskim diskursima, ali i o stanju novinarske struke u Hrvatskoj i regiji.

Nedavno je objavljena knjiga Mi i oni kroz medijske naočale – analiza medijskih diskursa u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji, čija Ono što je zanimljivo za sve tri zemlje - Srbiju Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku - jest to što postoji potreba medija da identificiraju zajedničkog neprijatelja, što se najbolje pokazalo u slučaju Šešelja ste urednica. Što ste željeli pokazati tim istraživanjem?

To je zapravo prvi zajednički projekt Regionalne mreže za ljudska prava. Predstavnice članica mreže su se na sastanku dogovorile da bi radile analizu medijskog izvještavanja u susjedne tri zemlje o određenim temama. Raspravljale su o mogućim temama i na kraju se usuglasile oko ove tri, koje su na neki način bile prijeporne u sve tri zemlje u 2014. godini. Riječ je o Povorci ponosa u Beogradu, općim izborima u Bosni i Hercegovini te puštanju Vojislava Šešelja na privremenu slobodu. Uzorci za sve tri teme obuhvatili su medijsko izvještavanje tijekom jeseni i zime 2014. godine. Cilj ovog istraživanja bio je pokazati koji su medijski diskursi prisutni u izvještavanju o temama koje se tiču susjednih zemalja. Naime, trajno ukazivanje na korištenje govora mržnje, diskriminirajućeg jezika, stereotipa, mitskih struktura, jezičnih manipulacija i raznoraznih konstrukcija u izvještavanju o drugima, može pomoći u poticanju kritičkog razumijevanja medijskih poruka kod čitatelja. Zanimljivo je što se ovakvim istraživanjem zapravo dobije i šira slika o tome na koji način izvještavamo o drugima, o susjednim nam zemljama, ali i koliko smo uopće zainteresirani jedni za druge te kakva je ta medijski konstruirana stvarnost.

miioni.jpg

Koji su glavni nalazi istraživanja?

Što se tiče zainteresiranosti za druge, prvi generalni zaključak je da zapravo uopće nismo zainteresirani za druge, za ono što se događa u susjednim zemljama, ukoliko to ne utječe na nas u većoj mjeri. Primjerice, kada je bila riječ o općim izborima u Bosni i Hercegovini, mediji i u Srbiji i u Hrvatskoj su vrlo malo izvještavali o njima. U Hrvatskoj su se mediji uglavnom referirali na Hrvate u BiH i njihovu budućnost, a u Srbiji na Srbe u Republici Srpskoj. Dakle, u fokusu je bilo kako će se rezultati izbora odraziti na "naše", a ne na ukupno stanovništvo BiH. Čini se da se fokus uvijek zadržava na onome – gdje smo tu "mi", kako se nešto odražava na "nas". Moram priznati da sam na početku istraživanja očekivala da ćemo pronaći i malo drugačije diskurse, koji nisu vezani isključivo za lokalnu perspektivu – ali nismo ih pronašli. Ono što je zanimljivo za sve tri zemlje jest to što postoji potreba medija da identificiraju zajedničkog neprijatelja, što se najbolje pokazalo u slučaju Šešelja. U tom su se slučaju mediji u sve tri zemlje ujednili na način da su kao zajedničkog neprijatelja identificirali Haški sud. Pritom su najkritičniji bili hrvatski mediji, iz čega bi se dalo zaključiti da su mediji u Hrvatskoj i slobodniji – jer mogu otvoreno kritizirati – ali to bi bio vrlo paušalan zaključak. Što se tiče medijskog diskursa, situacija je najlošija u Bosni i Hercegovini gdje mediji često preuzimaju politički diskurs i ne usuđuju se dati vlastitu kritiku, dok je u Srbiji bio zanimljiv primjer "nezauzimanja strana" – ipak tu nije riječ o profesionalnoj neutralnosti, već prije o površnosti i distanciranju. Mediji su uglavnom prenosili agencijske vijesti iz čega možemo zaključiti koliko su mediji nezainteresirani za ozbiljne društveno-političke teme.

Koliko se pristup određenom događaju razlikovao od medija do medija unutar iste zemlje? Je li tu bilo značajnih odstupanja i razlika u diskursima?

Da, tu je bilo velikih razlika. Razlike su ponekad bile na ideološkoj razini, na razini konzervativnog naspram liberalnog diskursa. Ponekad se Situacija je u pogledu medijskog diskursa najlošija u Bosni i Hercegovini gdje mediji često preuzimaju politički diskurs i ne usuđuju se dati vlastitu kritiku radilo o političkim razlikama, primarno po pitanju političkog diskursa koji uključuje i onaj nacionalni, ali i vjerski. To se najviše vidjelo na primjeru Bosne i Hercegovine. Politički diskurs je u BiH tijekom izbora nadvladao medijski diskurs, točnije – medijski prostor je bio preplavljen citatima političara, koje su novinari samo prenosili – bez novinarske analize i komentara, ali, jasno, birajući čije citate će prenijeti, a čije neće. To znači da je politički diskurs dobio dodatnu platformu za svoju promociju. S druge strane, vezivao se i uz religiju, pa se diskurs na razini "mi" i "oni" mogao pročitati u ujedinjavanju Hrvata katolika i Srba pravoslavaca u "nas“ kršćane naspram "njih" Bošnjaka tj. muslimana.

Ukoliko postoje toliko značajne razlike u izvještavanju o jednom događaju među medijima u istoj zemlji, kako onda možemo govoriti o istini određenog događaja? Radi li se uvijek o medijskim interpretacijama, o medijskim kreacijama?

Apsolutno. U ovom smo istraživanju teorijski krenuli upravo od toga da mediji prenose konstruiranu sliku društva. Tu postoji nekoliko bitnih teorija, a jedna od njih je teorija uokviravanja. Ona je važna zato što medijski sadržaj uvijek ima svoj zadani okvir i veoma je važno prepoznati što je ostalo izvan tog okvira. Moramo se pitati – što je to čega u medijima nema? Primjerice, u hrvatskim mainstream medijima nema Todorića i Agrokora. Mene čak novije generacije studenata pitaju tko je taj Todorić, postoji li on uopće – je li on mit ili stvaran čovjek? Oni ga jednostavno nikad nemaju prilike vidjeti u medijima, a riječ je o najutjecajnijem gospodarstveniku u zemlji. Što se pak tiče tvrdnje da mediji prenose sliku stvarnosti, mora nam biti jasno da se tu uvijek radi o medijskoj konstrukciji stvarnosti. Urednici i novinari odlučuju o izboru sadržaja, kutu izvještaŠto se tiče tvrdnje da mediji prenose sliku stvarnosti, mora nam biti jasno da se tu uvijek radi o medijskoj konstrukciji stvarnosti. Urednici i novinari odlučuju o izboru sadržaja, kutu izvještavanja, diskursu kroz koji je sadržaj prezentiranvanja, diskursu kroz koji je sadržaj prezentiran.

U Hrvatskoj su analizirani Večernji List, Novi List, Jutarnji List, tjednici Globus i Novosti, te Dnevno.hr, Index.hr i H-Alter. Kakvi su nalazi istraživanja što se tiče hrvatske medijske scene? Koja su glavna opažanja?

Što se Hrvatske tiče, hrvatski mediji najviše su pisali o slučaju Šešelj. Nije se pokazalo da postoji bitna razlika u pristupu među medijima, svi su zauzeli jedinstven – negativan stav o ovoj odluci. Ipak, iz medija nije bilo jasno da li je Šešelj monstruozni ratni zločinac ili nekakva dvorska luda željna publiciteta – ta su viđenja bila u potpunosti izmiješana. Slika koja se slala o Šešelju nije bila baš jasna. Ono u čemu su se složili analizirani hrvatski mediji jest loše djelovanje Haškog suda. Kod općih izbora u BiH bila je vidljiva razlika u diskursu portala Dnevno.hr u čijim su tekstovima izričito isticani interesi Hrvata u BiH, a najizraženiji je bio nacionalistički diskurs. Zanimljivo je kako mediji ovakve teme koriste za lokalne obračune. Primjerice, izvještavajući o izborima u BiH, na portalu Dnevno.hr obračunavali su se s HRT-om, pišući o načinu na koji HRT izvještava o tim izborima. Ono što se može generalno zaključiti o hrvatskim medijima jest da ne postoji zainteresiranost za teme iz susjednih zemalja. Posebno se to vidjelo na primjeru Povorke ponosa u Beogradu, gdje nam je uzorak tekstova za analizu diskursa bio minimalan – njih pet. S druge strane, o slučaju Šešelj izdvojeno je šezdest i sedam tekstova.

Koje bi bile vaše smjernice nakon ovog istraživanja, što bi se trebalo mijenjati na regionalnoj medijskoj sceni?

Mislim da je novinarstvo generalno u krizi u sve tri zemlje. Kvalitetnog novinarstva ima izuzetno malo. Ova analiza nam u tom smislu nije otkrila Ono što se može generalno zaključiti o hrvatskim medijima jest da ne postoji zainteresiranost za teme iz susjednih zemaljaništa novo, nego je samo potvrdila ono što već znamo, a to je da se novinarstvu nažalost ne pristupa profesionalno. Novinarstvom se bave medijski djelatnici koji ono što rade nazivaju novinarskim radom, a to je daleko od profesionalnog novinarstva. U Hrvatskoj je veliki problem to što strukovna organizacija, Hrvatsko novinarsko društvo, gotovo ništa ne radi po pitanju zagovaranja i borbe za profesionalno novinarstvo. Novinarstvom se ne bi smio baviti bilo tko, već samo oni koji su obrazovani da se bave novinarstvom ili pak oni koji imaju veliko iskustvo u određenom području. Amaterima u novinarstvu ne bi smjelo biti mjesta. Potrebno je stalno zagovarati profesionalne novinarske standarde i novinarsku etiku, a kod nas se novinarska etika jednostavno ignorira. Imam dojam da se nitko ne usuđuje kritizirati novinare kada napišu netočne, neprovjerene informacije, kada javno linčuju ili osude neku osobu za koju se kasnije ispostavi da nije kriva... Takozvani novinari koji su takvo nešto objavili više se nikada ne bi smjeli baviti novinarstvom, ali kod nas ne postoje ozbiljne sankcije za novinarsku neprofesionalnost. Kako čovjek koji se potpiše pod izmišljeni intervju s premijerom može i dalje pisati tekstove koji bi trebali biti vjerodostojni, koji bi trebali imati neku javnu vrijednost? Mi u Hrvatskoj nekako brzo sve zaboravljamo pa onda i takve ispade. Naposljetku ispada da novinari koji su imali velike gafove u svojoj karijeri kao da ih nisu ni imali, kao da to zapravo nije uopće važno. To bi svakako trebalo mijenjati. Novinarstvo bi trebalo biti prepoznato kao vrijedna profesija, u koju je utkano mnogo iskustva i odgovornosti.

Vezano za obrazovanje novinara – predajete na Fakultetu političkih znanosti, gdje se na studiju novinarstva mnogo toga mijenjalo u posljednjih nekoliko godina. Ukinuti su neki značajni kolegiji, poput Istraživačkog novinarstva. Paralelno smo svjedoci masovne pojave privatnih visokih škola i veleučilišta za PR i marketing, dok kvalitetno novinarsko obrazovanje u potpunosti opada. Kako to komentirate?

Naravno da je velika odgovornost na obrazovnim institucijama, tu se novinarski programi trebaju redovito revidirati i unaprjeđivati. Što se tiče U Hrvatskoj je veliki problem to što strukovna organizacija, Hrvatsko novinarsko društvo, gotovo ništa ne radi po pitanju zagovaranja i borbe za profesionalno novinarstvokolegija Istraživačko novinarstvo, on nije ukinut na FPZG-u, već je privremeno zamrznut zbog nepostojanja financijskih sredstava kojima se mogu platiti vanjski suradnici. Jasno je da nitko od istaknutih istraživačkih novinara, koji su istovremeno i dobri predavači, nisu spremni volontirati u nastavi i to na dulji rok. A "privremena rješenja" su gotovo uvijek loša rješenja. Ministarstvo znanosti svojom politikom prema obrazovanju i razvoju znanosti samo sužava mogućnosti, jer izdvaja minimalna financijska sredstva. Generalno je pristup znanju i obrazovanju u Hrvatskoj veliki problem jer se najmanje novca ulaže u poticanje znanja i obrazovanja. U Hrvatskoj postoji i taj društveni fenomen straha od učenja i od znanja – kao da je bolje pobjeći nego pristati na učenje. Također, postoji i društveno uvriježena praksa o tome da učenje prestaje onog trenutka kada završi formalno, institucionalno obrazovanje. To je veliki problem i kod većine onih koji se bave novinarstvom – misle da je trenutak završetka fakulteta i kraj učenja. Nakon toga ih praksa počinje gutati i brzo ispliva njihov karakter, ili pragmatični koji želi u što kraće vrijeme uz što manji angažman odraditi posao i pobjeći baviti se nečim drugim, ili pak zaraditi što više novca i napisati što više članaka, pa se onda ne provjeravaju činjenice i sve se radi površno. Mnogi znaju i da ih urednici neće puno kuditi jer ne postoje profesionalne sankcije, ne postoji profesionalna sramota – sve se zaboravlja. Intrinzična motivacija za profesionalnošću postoji tek kod rijetkih pojedinaca. U svakom slučaju, odgovornost obrazovnih institucija je velika, ali čitav naš sustav je takav da ne potiče učenje kao vrijednost. U hrvatskom društvu se niti rad ne prepoznaje kao temeljna vrijednost. Kod nas su glavne vrijednosti obitelj, zajedništvo, pomaganje svojima...

Prošle ste godine na H-Alteru iznijeli svoj osvrt o radnim materijalima za raspravu o medijskoj strategiji, koja još uvijek nije donešena. Kolegij Istraživačko novinarstvo na FPZG-u nije ukinut, već je privremeno zamrznut zbog nepostojanja financijskih sredstava kojima se mogu platiti vanjski suradniciTe ste radne materijale opisali kao "tekst iz kojega je jasno da autori ne znaju definicije medijske politike i strategije". Trenutno smo u iščekivanju konačnog nacrta strategije. Jeste li optimistični po tom pitanju?

Budući da nisam uključena u radnu skupinu, pretpostavljam zato što sam kritizirala te radne materijale, teško mi je govoriti o konačnom nacrtu i kako će izgledati. Iščekujem njegovu javnu objavu pa ću ga onda pročitati i komentirati. Ja bih samo voljela da se javno objavi troškovnik za izradu tih radnih materijala i nacrta strategije, da se obznani koliko se platilo vanjske suradnike koji su sudjelovali u pisanju radnih materijala strategije posljednje četiri godine, koliko se potrošilo na sve popratne "aktivnosti". Mislim da je potrebno da javnost dobije informaciju koliko je porezne obveznike koštao taj spektakularni dokument.

Da se nadovežemo na priču o transparentnosti - godinama slušamo o problematičnom poslovanju Agencije za elektroničke medije, a nedavno je bilo mnogo polemike oko neupisivanja portala Fairpress.eu u registar elektroničkih medija Vijeća za elektroničke medije. Kako vi ocjenjujete rad Agencije i što bi se tu moglo i trebalo mijenjati?

Mislim da se u radu Agencije i Vijeća za elektroničke medije ipak dogodio jedan pozitivan pomak u posljednje tri godine. Konačno su postali javno dostupni neki dokumenti, napokon se do barem nekih informacija može lako doći. Dok sam radila neka istraživanja prije nekoliko godina, zaista sam morala tražiti intervenciju iz Europske komisije da mi osiguraju pristup javnim informacijama. Danas to nije više tako problematično, Voljela bih da se javno objavi troškovnik za izradu radnih materijala i nacrta medijske strategije, da se obznani koliko se platilo vanjske suradnike koji su sudjelovali u pisanju radnih materijala strategije posljednje četiri godine, koliko se potrošilo na sve popratne "aktivnosti"barem je ta forma donekle zadovoljena. Ono što i dalje smatram velikim nedostatkom je nepostojanje kvalitetne, ili ikakve, evaluacije rada Vijeća i Agencije, tako da je sve ponovno prepušteno individualnoj motiviranosti, kompetentnosti i individualnoj moralnoj odgovornosti vijećnika. Mislim da je dobar pomak istraživanje televizijskih tržišta koje radi Agencija i mislim da bi Agencija općenito trebala raditi niz kontinuiranih istraživanja medija, koja bi nam osigurala pokazatelje na godišnjoj razini te bi nam kroz određeno vrijeme mogla dati uvid u trendove. Ipak, u usporedbi s nezavisnim medijskim regulatorima u Nizozemskoj ili skandinavskim zemljama, rad hrvatske Agencije za elektroničke medije je dosta skroman.

Vezano uz to – smatrate li da su Zakon o elektroničkim medijima i provedbeni akti koje je donijelo Vijeće za elektroničke medije dostatni i primjereni za internetsko medijsko nakladništvo?

Općenito govoreći, legislativa koja se tiče medija na internetu je staromodna i to nije samo problem u Hrvatskoj. Problem je što je sam postupak donošenja zakona i uvođenja novih pojmova izrazito dugotrajan i spor, a tehnologija se toliko brzo razvija da novinarstvo ulazi u nove sfere – gotovo na razini razvoja aplikacija. Prije svega bismo trebali opisati sve te nove mogućnosti, pitanje je što sve sada nazivamo medijem, na kojim se sve platformama novinarstvo može prakticirati. Internetski mediji dugi niz godina kod nas uopće nisu bili prepoznati kao mediji i tu se radilo o velikoj diskriminaciji na razini mogućnosti financiranja iz javnih fondova. Danas zakon prepoznaje internetske ili online medije, ali ostaje pitanje – što je sve u tim medijima novinarstvo? Mi na Fakultetu također imamo nesuglasica kod definiranja. Naime, neki smatraju da je pisanje bloga novinarstvo. Ukoliko blog piše profesionalni novinar – to može biti novinarstvo (ali i ne mora), ali ako amater piše blog to nije ništa drugo nego napisane osobne refleksije ili čak niti to.

Prije više od tri godine podnijeli ste ostavku na mjesto u Programskom vijeću HRT-a, naglasivši da Vijeće nije kompetentno za nadzor programa. Kako gledate na situaciju na HRT-u danas, kakve promjene vidite i ima li ih uopće?

Mislim da je kvaliteta programa HRT-a dosta pala, ne uspoređujući ga s konkurencijom već isključivo gledajući kroz obaveze HRT-a kao javnog Smatram velikim nedostatkom nepostojanje kvalitetne, ili ikakve, evaluacije rada Vijeća i Agencije za elektroničke medije, tako da je sve ponovno prepušteno individualnoj motiviranosti, kompetentnosti i individualnoj moralnoj odgovornosti vijećnikamedijskog servisa. Prije svega, lokalni su centri jako zapostavljeni i to se vidi i čuje i u televizijskim i u radijskim sadržajima. Upravo na tom pluralizmu bi HRT trebao graditi svoj program, ali to se nažalost zapostavlja. To je loše i čini dugoročnu štetu. Nadalje, veliki je problem što većina HTV-ovih urednika programu pristupa na način da se zadovolji ukus mase, a to je potpuno pogrešan pristup. HRT kao javni servis svojim programom treba obrazovati, treba predvoditi po pitanju raznih tema – provjerenih i kontekstualiziranih informacija, obrazovanja, kulture, zaštite okoliša, itd. Obrazovati publiku može se na različite načine i kroz razne formate. Prisjetimo se samo koliko je dramska serija Pipi Duga Čarapa bila značajna za emancipaciju djevojčica! I kroz dramski program mogu se raditi sjajne stvari. Međutim, takav pristup na HRT-u ne postoji. Ostaje Treći program koji je dobar i kvalitetan, ali koji uopće ne radi na razvijanju novih, suvremenih, originalnih formata. Problem je što na HRT-u kao da ne postoji inicijativa da se razmišlja o tome kako će se kvalitetan sadržaj – o političkim temama, o povijesti, o kulturi – prikazati u različitim formatima koji će biti zanimljivi široj, raznolikoj publici. Čini se da su u tom smislu na HRT-u zapeli u zastarjelim formatima. Treći program, i televizijski i radijski, nude kvalitetan sadržaj, ali forma kroz koju ga nude zapela je u 20. stoljeću. Tu se vidi da ljudi koji rade na HRT-u nisu motivirani, nisu potaknuti da kreativno promišljaju i stvaraju sadržaj na drugačiji način. To nam dosta govori o samoj radnoj atmosferi na HRT-u, koja je očigledno loša. Mislim da je fokus previše na natjecanju s komercijalnim televizijama, iako to HRT-u ne bi smio biti prioritet jer novac za svoj rad dobiva od građana, kroz pristojbu. Osobe koje su na ključnim pozicijama na HRT-u očito do kraja ne razumiju što znači javni medijski servis, očito ne razumiju u kakvoj kući rade i za koga i kakav program bi trebali proizvoditi. Oni bi možda izvrsno fukncionirali da rade za komercijalne medije, ali onda moraju raditi za komercijalne medije, a ne za HRT.


 

logo_projekt.jpg

Ovaj tekst izrađen je u partnerstvu s Osservatorio Balcani e Caucaso  za projekt  European Centre for Press and Media Freedom (ECPMF) i sufinanciran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost Udruge za nezavisnu medijsku kulturu i ni na koji se način ne može smatrati da održava gledišta Europske komisije.

<
Vezane vijesti