Kao poslijeratna generacija, odrasla sam uz priče o junaštvu, ali i teškoj nesreći koja je zadesila područja bivše Jugoslavije. Odmalena sam imala priliku slušati razne priče svojih roditelja o tome što se desilo na ovim prostorima 90ih godina.
Praktički, kako to barem danas doživljavam, odrasla sam uz ratne teme jer su mi roditelji uvijek vrlo rado odgovarali na sva pitanja ili samoinicijativno progovarali o raznim događajima, zločinima i/ili operacijama. Pritom, tematika nije bila isključivo sužena na prostor RH, već su rado pričali i o ratu u BiH, ratu na Kosovu… Završavajući svaku priču istom frazom: "Bitno je da znaš što se dogodilo!" Ako neće oni koji trebaju, mi mladi ćemo popraviti ono što se popraviti mora. Jer govorimo o tome, jer ne izbjegavamo ratne teme te se ne bojimo zajedno graditi nešto novo i bolje
Imala sam sreće jer su mi roditelji, za razliku od obrazovnog sistema i toksičnih medija, uvijek pokušali prikazati poštenu sliku, pa koliko god ona nekada bila bolna i sramotna. Također, uvijek mi je bilo naglašavano da nikada neću moći razumijeti patnju i mržnju određenih ljudi te da se pretjerano oko toga ne vrijedi truditi.
I zaista, nakon dužeg perioda bavljenja ratnim temama, koliko god se trudila razumjeti i sebi približiti taj osjećaj, ne mogu znati kroz što su ljudi prošli. Jednostavno je, ako to nisi prošao, ne možeš razumjeti. Ipak, mogu barem pokušati razumjeti nečiju patnju.
Moje učenje o ratu i samo znanje kroz zadnjih se par godina izrazito promijenilo, nadogradilo i dobilo razne oblike. Dio te promjene ima veze sa studijem koji sam upisala (politologija), dio sa samoinicijativnim istraživanjem.
Počela sam isključivo tražiti projekte koji se bave ratnim pitanjima jer me zanimalo kako moji vršnjaci iz drugih zemalja doživljavaju ratove 90ih te kako gledaju na situaciju u svojoj državi. Prije otprilike godinu i pol dana vidjela sam poziv za sve mlade koji su zainteresirani za ratnu tematiku i suočavanje s prošlošću da se prijave na projekt Shared narratives - Past Continuous, upućen od strane Inicijative mladih za ljudska prava. Projekt je napravljen na regionalnoj razini (Hrvatska, Srbija, BiH, Crna Gora i Kosovo) te za cilj ima napisati zajedničke narrative o ratnim temama. Odmah sam otvorila link i prijavila se!I zaista, nakon dužeg perioda bavljenja ratnim temama, koliko god se trudila razumjeti i sebi približiti taj osjećaj, ne mogu znati kroz što su ljudi prošli. Jednostavno je, ako to nisi prošao, ne možeš razumjeti
Kroz glavu mi je prošlo tisuću raznih emocija, ali najviše osjećaj uzbuđenja i zadovoljstva jer napokon netko i nas mlade pita o ratu. Napokon možemo govoriti kako mi to doživljavamo i naučiti ono što još ne znamo. Sjećam se da je jedan od zadataka prilikom prijave na projekt bio da pošaljemo sliku/fotografiju koja nas osobno asocira na rat te smo morali napisati zašto smo baš to izabrali te kako je ono povezano s ratom.
Odmah sam znala koju sliku trebam poslati - vodotoranj iz Vukovara. U tom momentu to je bilo sasvim logično: "To je ono uz što sam odrasla i ono na što svi moramo biti ponosni". Iako sam bila svjesna zločina i stradanja srpskih civila za vrijeme oslobađanja Vukovara, nekako je to bila moja prva asocijacija na rat. U Zagrebu sam se rodila i tu sam odrasla te zbog toga nikada nisam bila izravno izložena ostacima rata.
Moja svakodnevica u Zagrebu nije ispunjena gradskih ili kafanskim pričama o porušenim zgradama, padovima granata i urušenim dječjim životima. Toga ovdje nema, barem ljudi ne pričaju o tome. Ono što mi je najviše i najčešće spominjano je Vukovar, i to primarno kroz medije. Naravno, ne kroz cijelu godinu, već samo potrebito za političke poene.Kroz glavu mi je prošlo tisuću raznih emocija, ali najviše osjećaj uzbuđenja i zadovoljstva jer napokon netko i nas mlade pita o ratu. Napokon možemo govoriti kako mi to doživljavamo i naučiti ono što još ne znamo
Na moju veliku sreću, bila sam primljena na projekt. Prva konferencija bila je održana početkom 2018. godine u Beogradu. Došlo je preko 150 mladih iz cijelog regiona bivše Jugoslavije. Svi s različitim povijesnim pozadinama i narativima uz koje smo odrasli. Osjećala se prekrasna, pozitivna atmosfera mladih ljudi koji su došli učiti jedni od drugih i raditi na nečemu boljem za našu budućnost.
Neke stvari su me izrazito zapanjile. Na jednoj radionici bili smo podijeljeni po državama i na podu ispred nas bile su postavljene slike koje smo svi poslali skupa s prijavnicama. U tom momentu ostala sam zbunjena. Sve druge grupe su imale par slika koje su se ponavljale, no generalno je sadržaj bio raznolik. Moja je grupa imala preko 70 posto slika vodotornja iz Vukovara. Svi smo se nekako gledali s odobravanjem i razumijevanjem: "Da, to je naša povijest!" Nekoliko trenutaka kasnije potpuno složna i ponosna grupa biva razbijena pitanjem grupe mladih iz Srbije: "Kako opravdavate Vukovar?"
Potpuni tajac je nastao. Nekim normalnim slijedom razmišljanja vjerovala sam kako bi se trebali ustati i ispričati za ono što se dogodilo ili spomenuti sve žrtve stradanja te istaknuti kako mi u Hrvatskoj imamo veliki problem nesuočavanja s prošlošću i negiranjem zločina. Svoje mišljenje iznijela sam unutar grupe. Kolegica i ja iznijele smo slična gledišta, no nismo naišle na odobravanja. Stvorila se opća panika, nacionalizam se krenuo buditi, krivi i nepotpuni narativi s kojima smo odrasli samo su isplivali na površinu. Moja svakodnevica u Zagrebu nije ispunjena gradskih ili kafanskim pričama o porušenim zgradama, padovima granata i urušenim dječjim životima. Toga ovdje nema, barem ljudi ne pričaju o tome. Ono što mi je najviše i najčešće spominjano je Vukovar, i to primarno kroz medije. Naravno, ne kroz cijelu godinu, već samo potrebito za političke poene
Jedan kolega iz grupe javio se za mikrofon te je s telefona čitao odluku Bitke za obranu Vukovara. Dok je čitao tekst o obrani Vukovara, prštao je od ponosa. Situacija je djelovala pomalo nestvarno. Mladi ljudi, netaknuti ratom, a usto toliko ponosni i puni nerazumijevanja za sve žrtve stradanja.
Ali panika se samo pojačavala; javio se i drugi kolega te uzeo mikrofon: "Vi morate razumjeti da to što se tamo dogodilo je brojčano i po stupnju katastrofe neuporedivo s onime što ste vi nama napravili…"S grčem u želucu uzela sam mikrofon i pokušala utišati kalvariju koja je nastala: "Mi mlade generacije se ne trebamo pravdati". Radionica je srećom u tom momentu završila.
I danas se često sjetim tog događaja i ne mogu si objasniti što se dogodilo s mladim ljudima koji su netaknuti ratom (pritom mislim na one koji zaista nisu do/živjeli rat te strahote koje on nosi sa sobom) da mogu govoriti s toliko mržnje i netrpeljivosti u glasu.
Zbog ovakvih i sličnih ljudi, danas imamo to što imamo - prebijenu skupinu turista iz Srbije na Braču, premlaćivanje lokalnih Srba blizu Knina u kafiću… Živimo krive, nepotpune prošlosti koje danas rađaju mržnju. To živimo jer ne govorimo o tome što se, gdje i kako dogodilo. Ne govorimo o krivcima, ne govorimo o žrtvama. Jednostavno ne govorimo - izbjegavamo. Tvrde stariji da je tako lakše.
Na toj istoj konferenciji u Beogradu u pamćenju mi je ostalo urezano predavanje Žarka Puhovskog. Pričao je da je struka kroz povijest više puta potvrdila kako je oporavak urušenih i podijeljenih etničkih zajednica moguć, samo treba slijediti određenu shemu koja postoji. Prije svega, treba postojati dijalog unutar zajednica o problemima te mogućnost stalnog razgovora o tome. Nakon razgovora slijedi konfrontacija mišljenja i rasprava. Zatim idu isprika, oprost i potencijalni nastanak blagostanja u zajednicama.I danas se često sjetim tog događaja i ne mogu si objasniti što se dogodilo s mladim ljudima koji su netaknuti ratom (pritom mislim na one koji zaista nisu do/živjeli rat te strahote koje on nosi sa sobom) da mogu govoriti s toliko mržnje i netrpeljivosti u glasu
Počevši od pojedinca, bitno je oprostiti. I oprostiti je zaista moguće, kakva god pozadina zločina bila. No, tu je profesor Puhovski dobro istaknuo problem kojemu mi i danas svjedočimo: "Kome da žrtve oproste? Kome kada mi i dalje ne znamo ili ne želimo znati tko su počinitelji tih zločina. Tako se gubi i trag žrtvama." I zaista je tako. Kome da oprostimo kada negiramo zločine i žrtve? Tko i kome da oprosti kada ne želimo razgovarati o tome?
Nedugo nakon te konferencije, povodom drugog dijela projekta ,koji se odvijao u Sarajevu, prilikom jednog poslijepodneva posjetili smo Ahmiće. Prilično zbunjena, no jako radoznala krenula sam s ostalim učesnicima na to putovanje. Do tada se nikada nisam susrela s onime što se tamo dogodilo.
Dolazimo pred džamiju u gdje nas dočekuje gostoljubivi i nasmiješeni hodža (čovjeku se nažalost ne sjećam više imena, no njegovo lice i riječi ću pamtiti zauvijek). Uveo nas u malenu prostoriju koja je svojevrsni muzej napravljen za sjećanje na ono što se dogodilo u Ahmićima u travnju 1993. godine.
Naš domaćin vodio nas je kroz tu prostorijicu s pričom o operaciji 48 SATI PEPELA I KRVI. Na svaku njegovu rečenicu sve sam se više ježila. Sva ta gadost zločina još je i gora kada ljudi ne znaju da se dogodilo. "Kome da žrtve oproste? Kome kada mi i dalje ne znamo ili ne želimo znati tko su počinitelji tih zločina. Tako se gubi i trag žrtvama." I zaista je tako. Kome da oprostimo kada negiramo zločine i žrtve?
Kada je završio s izlaganjem, odmah sam ga upitala, s tolikom željom da odgovor bude potvrdan: "Je li itko od Hrvata koji žive u Ahmićima ili okolici ikada došao ovdje kod vas vidjeti ovu prostoriju, slušati o ovo isto predavanje i ispričati se za sve?" Hodža me je samo prazno gledao, pomalo zbunjen mojom ishitrenošću pitanja, no istovremeno s velikim bolom izustio jedno tužno - "ne". Samo sam tupo gledala u njega i šutjela.
Dugo nakon toga me proganjao onaj isti osjećaj koji me obuzeo za vrijeme hodžinog predavanja - potpuni osjećaj nemoći. Kao da tisuće "oprostite mi" stoje u grlu i ne možete disati od njih, a samo želite vrištati i popraviti sve što se dogodilo. Popraviti jer vidite da ljudi i dalje pate, jer godine neće same riješiti te probleme. Nitko ih ne rješava. O Ahmićima se i dalje ne govori, za Ahmiće se i dalje nismo javno ispričali.
I svakodnevno gledam mlade ljude zaluđene ratom i nekim prijetvornim junaštvom, uzvike "Za dom spremni'", sadistički nacionalizam… Sve to buja u mladim ljudima koji zapravo nisu ni svjesni da su sretnici jer ih rat nije dotakao. I svakog se dana iznova frapiram ljudskom glupošću i inertnošću fundamentalnih državnih institucija. Zar je toliko teško javno izreći stvari koje su utvrđene na sudovima (čak i međunarodnim) i ispričati se za to?Osobno sam imala veliku sreću uključiti se u mnoge projekte koji se bave mirovnjačkim aktivizmom, ratnim i poratnim temama. Ti projekti i ti ljudi, o kojima nikada nećete čuti u medijima, pokreću mlade glave da samostalno i kritički promišljaju o tome što se dogodilo. Ti isti ljudi su meni, ali vjerujem i još mnogim mladima, omogućili da pokušamo raditi na promjenama u društvu
Zar je ljepše živjeti u balonu unutar kojeg djecu bez imalo grižnje savijesti uče lažima i nepotpunim i/ili krivim istinama? Izgleda da je onima kojima bi ovaj problem trebao biti prvi za rješavanje draže da mlade generacije propadaju indoktrinirane nacionalizmom i pretencioznim ponosom na tekovine svoje države, nego da ih se uči istini te s njima grade mir za kojim ovi prostori i ljudi vape. Ako neće oni koji trebaju, mi mladi ćemo popraviti ono što se popraviti mora. Jer govorimo o tome, jer ne izbjegavamo ratne teme te se ne bojimo zajedno graditi nešto novo i bolje.
Smatram kako više nemamo mogućnost djelovati ili ne. To su imale prijašnje generacije te njihovo (ne)djelovanje mi danas živimo. Ne postoje više mogućnosti, postoje samo odgovornosti. I ne znam je li pravi način ispričati se pojedinačno nekome za zločine ili nije. Ne znam tko što treba znati ili ne znati, ali znam da ne smijemo šutjeti o ovome kako bismo mogli živjeti u miru. Ako ne našim generacijama, budućima će taj mir biti od koristi. Evidentno je da rat nikome ništa dobroga nije donio. Vrijeme je da odustanemo od njega i krenemo ka miru.
Situacija mi danas djeluje bolje. Naime, prije nekoliko dana na konferenciji u Vukovaru Neispričane priče: mladi i suočavanje s prošlošću sam uvidjela koliko je uistinu mladima taj mir prijeko potreban. Prilikom izlaganja osobnih stavova i dojmova o ratnim zbivanjima te narativima s kojima su odrasli, vukovarski srednjoškolci postali su smisao zašto se o ovome treba govoriti.
Ta djeca su smisao svega ovoga što se radi na području suočavanja s prošlošću. Ti mladi, prekrasni ljudi pričali su o stvarima koje su sasvim prirodne za njihovu dob; način odvijanja vannastavnih aktivnosti, ekskurzija i putovanja, podjele prilikom sportskih natjecanja… Potpuno prirodne stvari, no njima onemogućene jer ih se konstantno dijeli po nacionalnosti.Tada mi je bilo u potpunosti jasno da smo svi mi, koji se susrećemo s ratnim temama i rješavanjem istoga, zapravo Uroš; mi ne želimo živjeti rat. Mi želimo samo živjeti normalan život u miru, ne gledajući tuđu nacionalnost, religiju, spol… Mi samo želimo živjeti mir. A taj mir je moguć ako se na njemu radi.
Govorio je jedan dječak, Uroš Antić (17), kako mu je dio obitelji iz Hrvatske, dok je drugi dio iz Srbije. Prepričavao je kako danas njegova obitelj, koja je većim dijelom protjerana iz Dalmacije, gleda na sve što se dogodilo za vrijeme rata te kako oni koji su ostali danas žive u Vukovaru. Zatim je progovorio o nečemu toliko banalnom, a zapravo toliko bitnom za afirmaciju djeteta srednjoškolske dobi - o maturalcu/ekskurziji:
"A ja zbog svega toga što smo podeljeni na dve smene moram na ekskurziju u Suboticu i Novi sad, dok moji drugari iz Hrvatske smene mogu da idu u Poljsku i Mađarsku. Ja ne želim da živim tamo nečiji rat, hoću samo normalno da se družim sa svojim drugarima i da mogu s drugom smenom da idem na ekskurziju."
Tada mi je bilo u potpunosti jasno da smo svi mi, koji se susrećemo s ratnim temama i rješavanjem istoga, zapravo Uroš; mi ne želimo živjeti rat. Mi želimo samo živjeti normalan život u miru, ne gledajući tuđu nacionalnost, religiju, spol… Mi samo želimo živjeti mir. A taj mir je moguć ako se na njemu radi.
Osobno sam imala veliku sreću uključiti se u mnoge projekte koji se bave mirovnjačkim aktivizmom, ratnim i poratnim temama. Ti projekti i ti ljudi, o kojima nikada nećete čuti u medijima, pokreću mlade glave da samostalno i kritički promišljaju o tome što se dogodilo. Ti isti ljudi su meni, ali vjerujem i još mnogim mladima, omogućili da pokušamo raditi na promjenama u društvu.
O tim ljudima nikada nećete čitati ili slušati unutar špice emitiranja najvažnijih političkih događaja u društvu, a trebali biste. Nećete jer ne rade ove stvari radi publiciteta i političkih poena, već zato što vjeruju da mladi zaslužuju mir. Vjeruju da svi mi zaslužujemo istinu i mir.
Foto: Heroji.ba
