Najveći kulturni promašaj ikad

Europska prijestolnica kulture Rijeka 2020 dokrajčila je suvremeno-umjetničku scenu u Hrvatskoj, pa i šire.

Možda je to radikalno ustvrditi. A možda i nije.
Zbog svega što je taj projekt učinio, ali, još i više, zbog onoga što nije učinio, to je, jasno je već sad, najveći samostalni hrvatski kulturni promašaj ikad. Osim možda Hrvatskog audiovizualnog centra, koji će, za razliku od Rijeke 2020, na žalost, trajati i poslije ove godine.*

A počelo je više nego lijepo, ta kandidatura Rijeke i osvajanje titule Europske prijestolnice kulture za 2020. godinu.

Bio je to posljednji put kad me nešto u hrvatskoj kulturi ponijelo, kad sam osjetila da su čuda moguća, bila sva sretna što je nekome uspjelo nešto tako značajno. Toliko sam bila oduševljena da sam isti tren, tog 23. ožujka 2016., čestitala i zdušno ponudila suradnju umjetničkom direktoru projekta Slavenu Tolju, konceptualnom umjetniku, osnivaču i dugogodišnjem voditelju dubrovačke Art radionice „Lazareti“, zahvaljujući kojemu je, bila sam uvjerena, sve to i postignuto. 

Već tada bilo (mi) je, naime, bjelodano barem toliko da je posvema nevjerojatno da bi se o događanjima na EPK i čitavom projektu moglo primjereno, simultano i temeljito izvještavati i stalno pisati za neki ovdašnji medij, pa i za europski, budući da ni Europska unija, ni sve svjetske velesile, kad bi im to i bilo u interesu, ne bi bili u stanju tako brzo oporaviti hrvatsko kulturno novinarstvo, niti novinarstvo općenito.

U tom kontekstu, možda i prvi put u svom dugogodišnjem novinarsko-kulturnom stažu, bila sam voljna bez oklijevanja staviti vlastiti poziv na led i uključiti se u nešto domaće i kulturno bez profesionalne promatračke zadrške i opcionalne (izravne) kritike. Ukratko, kao i mnogi drugi, imala sam povjerenja, bila spremna "raditi i šutjeti".

Nisam znala puno o prethodnim projektima EPK, tek ponešto o, tada se mislilo, spektakularno neuspješnom Mariboru 2012., kao i o Marseilleu godinu kasnije, o kojemu sam se informirala više usput, tragajući u isto vrijeme za bilo kakvim poslom u inozemstvu koji me ne bi sasvim odvojio od ljepote i radosti stvaralaštva.

Bila sam, naravno, svjesna i kako je projekt Europske prijestolnice kulture, kao i sve što ima veze s Europskom unijom, već u osnovi prepun birokracije i tehnokracije, ali, opet, znala sam i kako je (još) uvijek moguće napraviti nešto sasvim drugačije, pokrenuti godinama razbijanu i ugušivanu kreativnost, zajedništvo i inicijativu domaćih suvremenih umjetnika, kako je moguće otvoriti scenu, ne samo deklarativno i prema Europi, nego i iznutra, istinski.

Još uvijek je bilo ljudi, autora, bilo ih je moguće okupiti oko nečega dobroga i poticajnog, što će njima donijeti priliku za dugogodišnji kontinuirani rad, mogućnost dijeljenja međusobno i s okolinom, dok se u onima koje se obično naziva širom publikom još moglo probuditi svijest o nasušnoj potrebi za cjelovitijim duhovnim, emotivnim, estetskim, intelektualnim i tjelesnim poticajima i rastom, kao i o vlastitim potencijalima, nepoznatima, zaboravljenima ili zanemarenima.

I bilo je to tada doista moguće, ma što da danas netko o tomu tvrdio.

Ništa od toga, kao što se (ne) vidi, nije se i ostvarilo, i neće, bar ne u Rijeci. Dogodilo se, međutim, štošta što ni najveći skeptici i protivnici nisu predvidjeli, pa ni pomišljali,
I nije za to kriva pandemija niti karantena, nikako.

Ovo potonje moglo je, zapravo, biti odličan poticaj za stvaranje nečeg istinski novog i drugačijeg - online protupandemijskih vježbaonica, neviđenog umjetničkog prostor-vremena, svima pristupačnih platformi i slobodnih programa…, samo da se EPK Rijeka nije, kako se naslućivalo već nakon prve godine, bez/z/dušno i poslušno usmjerila na hiperprojektirano, suhoparno i isprazno: na (gentrifikacione) nekretnine, na (devalvirane) historifiksacije i ideologeme, te na (kratkotrajno) građansko igranje zajednice.

Karantena je mogla biti savršen kontekst za ozbiljno djelovanje i brzo prestrojavanje, pa makar i virtualno, da se ikada stvarno mislilo i promislilo sve te ovlaš ponavljane fraze iz aplikacije i s internetskih stranica projekta, sva ta uključivanja, tolerancije, održivosti, suradnje, nove početke, otvorenosti, inkluzivnosti, promjene, različitosti…

U trenutku kad je čitav svijet isklizavao u tolikoj mjeri da se činilo kako se mora pokušati i s njegovim potpunim zaustavljanjem, moglo se sve te EPK lungomare dionice, raznorazne radionice, nezaobilazne gastronomije, propale luke i ostala čuda, uz bar malo umjetničke slobode, odvažnosti, predanosti i imaginacije, moglo se svu tu online "međunarodnu vidljivost" pokušati pretvoriti u višedimenzionalni svemir u kojem nastaje nešto novo, nešto što će zaintrigirati i angažirati tolike najednom zatvorene u stanovima i kućama, smrznute pred ekranima.
Moglo se naseliti umjetnike i ostale u muzeje, napuštene zgrade, noću tragati po fundusu, danju postavljati spontane izložbe (ili obrnuto), snimati, uređivati, kreirati i slati drugima da dodaju nešto svoje, komentiraju, dijele... Ne, ne baš tako da umjetnici budu kao reality-ovce u antologijskom radu Siniše Labrovića, iako bi i to zasigurno moglo biti duhovito.

Nije trebalo puno kako bi se sve pretvorilo u "oblake" dijeljenja saznanja, iskustava, za razmjenu informacija, za učenje, za razgovore...: toliko je ovdašnjih umjetnika koji se godinama bave baš konceptualnim, performansom, virtualnim, video radovima, novim tehnologijama, socijalnim eksperimentima i aktivizmom, koji su samo čekali na ovo: moglo se proširiti i prepustiti online vrijeme njihovim inicijativama, idejama i spontanim reakcijama, pozvati sudionike iz Europe, čitavoga svijeta...
Da, karantena je zapravo bila posljednja šansa za EPK Rijeka. Bila je to velika prilika da se, makar zbog izvanjske, prisilne situacije, napokon u dobrosusjedstvo pretvori sva ta udrugaška građanskost, da se stvarno zaživi i ostvari sva ta solidarnost, jednakost, fleksibilnost, mobilnost i sve ostalo poznato iz već predosadnog repertoara floskula europskih fondova i lokalnih aplikatora.

Jer, mobilnost nikada i nije prvotno samo fizička, uvijek je i duhovna, emotivna, intelektualna…, kao i pokušaji njezina zaustavljanja, uostalom.
Ova bizarna (viralna) pandemija koja teče, mogla je biti spas za projekt EPK Rijeka   , mogla je spasiti projekt EPK Rijeka, za koji je još potkraj 2019. i posljednjim nekritičnim pobornicima bivalo jasno kako on nikako ne postaje ni blizu ono što se najavljivalo, ono što se očekivalo, ono što je bilo nužno da se dogodi, nego svi prikrivaju razočaranje i guše revolt, s "najboljim namjerama" ne žele komentirati ono što se (ne) događa.

Teško je sad reći kako se sve to odvijalo konkretno, a zapravo, nije ni važno, jer upravo tog konkretnog, imena i prezimena, istinskih događaja i osoba (više) nije niti bilo.

To obezličavanje počelo je zasigurno i prije no što je, u rujnu 2018., iznenada s mjesta voditelja kazališnog dijela jednog programa otišao Oliver Frljić, nakon što je, zapravo bez objašnjenja, jer se "nije razvijala u smjeru očekivanja" uprave EPK, obustavljena produkcija predstave njemačke trupe Rimini Protokoll.

Možete o Frljiću i njegovu radu misliti što god hoćete, ali, bez sumnje, on ima osjećaj. Jedino, uostalom, izvanredno što je do sada prikazano u Rijeci, pored nekih problemskih i retrospektivnih izložbi, koje su ionako uobičajeni posao svakog muzeja, bile su predstave belgijskog internacionalnog Needcompanyja**, zaostavština njegova dvogodišnjeg mandata u programu Doba moći.

Još prije Frljićeva odlaska, međutim, umjetnički direktor Slaven Tolj doživio je (drugi) moždani udar, o čemu se saznavalo tek uzgredno, u privatnim razgovorima, mjesecima nakon svega: bila je to informacija koja je najprije šokirala i ražalostila, da bi potom i razljutila mnoge: pa ne može se takva stvar kriti, riječ je o javnoj funkciji, velikoj odgovornosti… I zašto bi se uopće krilo?!
Pošutjelo se o tomu, kao da je bolest vodećih ljudi neki (preddemokratski) tabu, umjesto da se Tolju omoguće najbolji uvjeti za liječenje i odmah raspiše natječaj za zamjenika, za nekoga jednako ili barem približno kompetentnog, možda i za više njih, koji će sve nastaviti voditi dok se on ne oporavi.***

Ali ne, sve je preuzela direktorica, Emina Višnić, jedna od onih pojava hrvatske kulture koju će se pamtiti, ako ju se uopće bude pamtilo, tek po tri stvari: slikanju s bandićevštinom zbog par pustih nekretnina, baš pred izbore i u presudnom trenutku za (udar na) zagrebačku nezavisnu scenu; besprizornim otkazima drugima zbog vlastite nesposobnosti da se nosi s izvanrednom situacijom; neuspjelom, karikaturalnom "make overu à la Jovanka Broz" (koji nikako nije pitanje samo odijevanja, ako je odijevanje uopće ikada "samo").

Nije ta direktorica, naravno, sama u svemu tomu, i nisu u ovoj priči samo "došljaci" – "južnjaci, Zagrepčanci i Bosančerosi", ima tu još "domaćih", što je atribut također "u kuloarima" često istican kao važan: jedan od njih je i Ivan Šarar, pročelnik riječkog gradskog odbora za kulturu, kojemu će nakon svega preostati tek da i nadalje neupućene pokušava impresionirati pričom o svojoj transformaciji od rockera u tehnokratu, kao da je to nešto poželjno i/li još neviđeno.

A treba spomenuti i najnoviju direktoricu tvrtke Rijeka 2020, Irenu Kregar Šegota, koja će izvršno i ambiciozno samozatajno izvlačiti kestenje iz vatre, dok će se djeliteljici otkaza pustiti da se posveti "programu", odnosno onomu u čemu se već pokazala iznimno netalentirana, osim ako program nije netransparentno zatiranje ostataka umjetničke scene.

Nije mogao, naravno, sav taj debakl proći ni bez dežurnog hrvatskog lijevog redatelja filmova, serija, spektakala…, koji je uvijek tamo gdje ima dosta novaca, a kriteriji su osrednji i brzinski, propagandno-marketingaški.

Kakve li " ideje", bukačiti i razvlačiti Bella Ciao na otvorenju, jedva da povjeruješ koliko je to neoriginalno i neprovokativno. Od svega glazbenog što je nastalo na ovim prostorima i šire u posljednjih 50 godina, od svega izvanrednog, suvremenog, izabrati tu baštinsku budnicu za udarnu stvar, pa joj onda oduzeti najvažnije, zanos, toliko je prvoloptaški i diletantski, da se baš nikako ne može opravdati, iako bi se možda i moglo objasniti, recimo, kompromiserskim odustajanjem od toga da istu funkciju "himne" preuzme neka od nekadašnjih, sočnih numera Leta 3.
Lako je, naime, u crvenoj (ili "crvenoj"?) Rijeci provocirati šoviniste i nacionaliste, zastavama, brodovima i ostalim već odavno osmišljenim i izgrađenim, no, nešto je sasvim drugo, u Obersnel-gradu, na gomilu skupljene malograđane, kako su svoju publiku očito vidjeli u Rijeci 2020, uznemiravati vulgarnim i (kvazi)grotesknim pjesmama i nastupima (kao da malograđani već neko vrijeme trendovski ne nose upravo to).
Zašto je bilo nemoguće da se sve p(l)amti po originalnom nastupu istinski avangardnog i suvremenog benda, koji je, umjesto (nepropisno?) odabrane tvrtke za postavljanje pozornice, mogao biti baš iz Novog Sada, ili pak iz New Yorka, Beograda, Varšave, Splita, Šapca, Tel Aviva, Barcelone … I po čemu bi uopće to hropačko kričanje i prenemaganje bilo nekakav avangardni bunt i psihodelija, za koga su i od kad nevješto masovno bubnjanje i gitarisanje s vatrometom na kraju "underground", kad slično neuspjelo naprezanje i cover-iživljavanje prevladava posvuda uokolo, u medijima, na mrežama i ulicama.

U svom tom nepostojanju EPK Rijeke 2020, treba to reći još jednom, iznimno značajnu ulogu odigrali su (mainstream) mediji, svi mahom nepostojeći, naravno.

Objavljeno je negdje kako je prvo što je tim projekta napravio na početku svog rada bilo da – "sjedne za sto s novinarima", no, nije to, očito, bila uobičajena konferencija za medije, niti brifing u kojem se traži određeno povjerenje i privremena pošteda, nego, u staroj jednopartijskoj maniri, prilično uspješni, autocenzurni silenzio stampa.  Pa se tako za ovih četiri-pet godina o EPK izvještavalo i saznavalo sistematski sporadično, apologetski i površno, benevolentno ili maliciozno, svejedno je.

Kao da, uslijed očajne medijske situacije, nije već odavno izumljen još jedini svrsishodni način da se neovisnim novinarima i medijskim kućama omogući izvještavanje o kulturi i umjetnosti, što ga uspješno prakticiraju manji europski filmski festivali, barem oni koji se ne svode na poligone za ostvarivanje ličnih ambicija svojih organizatora, a radili su to i mnogi prethodni projekti europskih prijestolnica kulture: novinarima i kritičarima osigura se boravak i pristup programima i informacijama, a da pri tomu nikomu ne pada na pamet ucjenjivati ih načinima i sadržajima izvještavanja, analiziranja i kritiziranja.

U EPK je, međutim, prevladala i inače dominantna hrvatska medijska pseudostrategija - zamagljivanje ubleha i uhljeba širenjem spike "mi i oni", "naši i njihovi", "crveni i crni", te se, mimo parola, o nastajanju, zastajanju i nastavljanju projekta uglavnom saznavalo malo ili ništa, više privatno i "off the record" nego iz javno publiciranih izvještaja i komentara.

Tek ponekad bi se probila neka rijetka, pa i jetka, manje primjedba, a više konstatacija da u tom velebnom projektu nema mjesta za, primjerice, Damira Urbana, ili Vedranu Rudan…, a i to su morali izreći oni sami, oboje dovoljno afirmirani da si to mogu priuštiti, dok su mnogi drugi, oni koji nisu dobili čak ni ulogicu uglednog statiste, naprosto sve odšutjeli, iz skromnosti ili jeda, možda i u konačnoj ravnodušnosti.
Za to vrijeme, dežurni kolumnisti, pa i oni "naši" i "kulturni", strašno su se zgražali i zdvajali samo nad tim što na otvaranju nije bilo ovih ili onih političara, iako je svima bilo jasno kako bi se ti kod njih proveli lošije samo da su se tamo i pojavili.

Nitko ni da se sjeti kako je, u jeku projekta bogatog više desetaka milijuna poreznih eura, prigodno dekoriranog i temom "migracija", iz države, zbog nemanja uvjeta za život i rad, morao emigrirati već spomenuti Labrović, koji je, sva sreća, ovih dana, opet, i u domaji sve aktivniji, kao i da jedva igdje ima Matije Ferlina, Irme Omerzo, Marijana Crtalića, Kate Mijatović, Vlaste Žanić, Renate Poljak, Igora Bezinovića, da spomenem samo neke****.

I tako ispade da je, u pet godina priprema EPK, od svih tih najava, specijalnih priloga, press releasea i tekstova o spektakularnom početku, jedini hrvatski doista izvrstan, ni s čim drugim usporediv istraživačko-analitički novinarski rad na temu Europske prijestolnice kulture, onaj koji je urednica HRT-a Jelena Jindra snimila o projektu na Malti, gdje je sve zasjenilo ubojstvo novinarke koja je pisala o korupciji u vrhu države.
Nakon karantenskog otkaza zaposlenicima, moglo se, doduše, pročitati nešto malo hrabrijih, skoro pa kritika rada Rijeke 2020, kao i naslutiti da će se u pozadini "narativ" pokušati svesti na novac: neslužbeno su se širile informacije kako direktorica ima plaću od nekoliko desetaka tisuća kuna, što je većini redovito dovoljno opravdanje za sve, budući da bi oni za tolike novce radili i manje i gore. Nigdje ni jedne stvarne javne brojke, niti zahtjeva za njom, o potpunoj transparentnosti, pa i onoj financijskoj, da se i ne misli.

Tek, posljednje, svugdje ista vijest, o sljedećoj EPK-ovskoj funkciji dodijeljenoj staroj direktorici, s uredno prekopiranim kvalifikacijama nove direktorice; a onda, nedugo potom, i objava kako vodstvo riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti preuzima kustosica, Branka Benčić,  koja se svojom nejasnom sveprisutnošću i pristojnom nametljivošću očito odlično uklopila u sve dominantniji (EU)trend kustoskog komesarenja, koji bi, kao prijelazna faza k robotsko-algoritamskom tretiranju (suvremene) kulture i umjetnosti, uskoro mogao sasvim zamijeniti autorski pristup. 

^{* Naravno, i HAVC će trajati samo ako globalna viralna epidemija ne skuha, poput "cool" žaba u loncu, sve umjetnike i kulturnjake na svijetu, a s njima i popratnu im industriju; ako se pak ovo potonje i dogodi, Hrvatska će napokon biti u nečemu među prvima u Europi.}

^{**" Needcompany" je bila tek jedna od mnogih nezaboravnih svjetskih trupa što su se, ne jednom u pet ili deset, nego svake godine mogle gledati na Eurokazu i/li Tjednu suvremenog plesa, koji su u međuvremenu skoro eutanazirani, a sve to, očito, kako bi spektakluk-diletanti mogli “nerazvijenoj” publici prodavati režiju "à la Branko Brezovec".
*** Zamislite, recimo, što bi se dogodilo da se prešutjelo kako gradonačelnik Splita ima tumor na mozgu, da sve se nastavilo kao da ništa nije ni bilo, kako bi svi reagirali na tu slučajno otkrivenu činjenicu; ako mislite da se odgovornost, moć i utjecaj, dobar i loš, jednog umjetnika ne može mjeriti s onom gradonačelnika, to je vaš problem.
**** O tomu za koliko se mladih umjetnika, kao i onih i inače sasvim skrajnutih, neće ni čuti zahvaljujući Rijeci 2020, ne treba ni misliti; u drugu ruku, naravno, možda je svima izostavljenima tako i bolje, budući da nije malo ni umjetnika i udruga kojih je dugo godina stvarani umjetnički kredibilitet ozbiljno (po)trošen usput.}