Loš pjevač, dobar drug Zanetti

Beskrajna energija, izdržljivost, predanost i svestranost – ako ste ikada pratili nogomet upravo te će te karakteristike lako vezati uz Interovu legendu Javiera Zanettija. El Tractore, Il Capitano, dvadeset je godina u istom dresu orao u napadu i obrani, čvrst u igri, ali vedrog i "laganog" duha, uvijek uviđavan i pun puštovanja prema kolegama. Onaj kojega su kasnije često navodili kao omiljenog "neprijatelja".Naravno da je lako biti skeptičan i reći – eto, još jedan nogometaš koji ima milijune i osnovao je fondacije – kao da je to vrhunski akt solidarnosti, a ne samo još jedna kap u moru koje je i dalje gorko kapitalističko. Ali stvar je u tome da ljudi svakoga dana propadaju kroz rupe sustava, i dok se radi na mijenjaju "općih postavki", svaka pomoć onima koji je trebaju trenutno i konkretno – itekako je dobro došla i bitna

Javier Adelmar Zanetti rođen je u Buenos Airesu, u radničkoj obitelji talijanskog porijekla. Odrastao je u lučkom području, u okrugu Dock Sud, jednom od najzloglasnijih gradskih kvartova, koji i danas ima najveće stope kriminaliteta i siromaštva u zemlji, gdje tisuće ljudi žive ispod dimnjaka rafinerija nafte, priljubljeni uz mjesta za skladištenje kemikalija, između smeća i otpadnih voda.

Otac Rodolfo bio je zidar, a majka Violeta Bonnazola čistačica. Zanetti je počeo igrati nogomet na igralištu koje je bilo dvjestotinjak metara od njegove kuće, a u slobodno vrijeme ga je i pomagao održavati.

"To je četvrt u kojoj su svi pomagali jedni drugima jer je bilo puno poteškoća. Tamo sam sretno odrastao, jer sam naučio mnogo toga. Gledao sam svoje roditelje kako se žrtvuju za moga brata i mene, da učimo. Tako sam stekao svoju radnu etiku. A to je i izvor moje spremnosti da pomognem", objašnjava u razgovoru za The Independent  Zanetti.

S ocem je već kao dječak počeo raditi na gradilištu. "Ti dani su bili među najboljima u mom životu; to je bila jedna od stvari u kojima sam najviše uživao. Ne samo zato što sam mogao pomoći ocu i bio u mogućnosti provoditi vrijeme s njim, nego i zato što takve stvari stvarno mijenjaju Javier Adelmar Zanetti rođen je u Buenos Airesu, u radničkoj obitelji talijanskog porijekla. Odrastao je u lučkom području, u okrugu Dock Sud, jednom od najzloglasnijih gradskih kvartova, koji i danas ima najveće stope kriminaliteta i siromaštva u zemljičovjeka - kad sam iz prve ruke vidio golemu žrtvu svoga oca kako bi priskrbio za našu obitelj. To sam zapamtio za čitav život i to me vodilo tijekom karijere.

I, naravno, još uvijek znam kako izgraditi zid - nisam zaboravio. Dan kada me otac ohrabrio da budem nogometaš bio je baš dok smo radili na zidu, kad sam imao 12 godina. Prije nego što sam postao profesionalac, dostavljao sam i mlijeko, postavljajući alarm da svakog jutra zvoni u četiri ujutro, prije odlaska u školu u osam i zatim na treninge u popodnevnim satima”, priča.

Zbog svega toga, solidariziranje sa siromašnima i potlačenima za Zanettija nikada nije dolazilo u pitanje. Podrazumijevalo se. Kao odgovor na argentinsku gospodarsku krizu 2001. godine, koja je milijune ljudi bacila u siromaštvo, sa suprugom Paulom otvorio je Fondaciju PUPI (Fundación PUPI) kojoj je primarni cilj društvena integracija siromašne djece. Djeci čije su obitelji pogođene ekonomskom krizom u zemlji pruža se obrazovne mogućnosti, kao i brigu o drugim osnovnim životnim potrebama.Godinama je u svakoj prigodi isticao kako u srcu sporta uvijek moraju postojati neke vrijednosti, kako nogometaši imaju odgovornost prema masama koje ih gledaju, kako svoju moć moraju iskoristiti za boljitak društva

Taj je potez Zanetti objasnio rekavši: "Imao sam teško djetinjstvo, i iako trenutno ne živim u svojoj zemlji, svjestan sam što se tamo događa, i jasan mi je razarajući učinak koji kriza ima na najsiromašniju djecu. Uvijek sam vjerovao da naše javna djelovanja moraju uzeti u obzir našu društvenu odgovornost".

Godinama je u svakoj prigodi isticao kako u srcu sporta uvijek moraju postojati neke vrijednosti, kako nogometaši imaju odgovornost prema masama koje ih gledaju, kako svoju moć moraju iskoristiti za boljitak društva.

Njegov fokus na patnje drugih dobro ilustrira odgovor na novinarsko pitanje da izdvoji najgori trenutak svoje karijere. Zanetti je odgovorio kako je najgori trenutak njegove karijere bilo svjedočenje depresiji njegovog suigrača Adriana i nemoć da mu pomogne.Kao odgovor na argentinsku gospodarsku krizu 2001. godine, koja je milijune ljudi bacila u siromaštvo, sa suprugom Paulom otvorio je Fondaciju PUPI (Fundación PUPI) kojoj je primarni cilj društvena integracija siromašne djece

"Adriano je imao oca uz kojeg je bio jako vezan. Uoči sezone se dogodilo nešto šokantno. Dobio je telefonski poziv iz Brazila: 'Adi, tata je mrtav'. Vidio sam ga u sobi, bacio je telefon i počeo vrištati. Ne možete ni zamisliti takav vrisak. Čak i danas se naježim (...) Nismo ga uspjeli izvući iz depresije. I to je možda moj najveći poraz cijele karijere. Još me boli što sam bio tako nemoćan", rekao je Zanetti (iako igrač kojeg su smatrali izvanrednim talentom, Adrianova karijera je nakon smrti oca čvrsto udarila putanju prema dolje).

Naravno da je lako biti skeptičan i reći – eto, još jedan nogometaš koji ima milijune i osnovao je fondacije – kao da je to vrhunski akt solidarnosti, a ne samo još jedna kap u moru koje je i dalje gorko kapitalističko.

Ali stvar je u tome da ljudi svakoga dana propadaju kroz rupe sustava, i dok se radi na mijenjaju "općih postavki", svaka pomoć onima koji je trebaju trenutno i konkretno – itekako je dobro došla i bitna. Svar je i u tome da se većina svima poznatih nogometaša (i "zvijezda" općenito) zadnjih desetljeća uopće nije mašila pitanja društvene (ne)pravde, a kamoli pričala o ekonomskoj krizi, radničkoj djeci i nužnosti dostupnog obrazovanja.

Javier Zanetti o tome je pričao kroz svoje osobno iskustvo, jezikom jasnim svima, toplo i otvoreno – i time je tisućama pratitelja i pratiteljki nogometa, i ponajviše Interovim fanovima, približio ideju o nužnosti solidarnosti, o neminovnoj odgovornosti svih nas za sve nas. Zbog toga ostaje Il Capitano, i na terenu i van njega.

(I zbog ovog nastupa na Indonezijskom idolu, jasno).

Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).