Svjetska ljevica, a posebno latinskoamerička lijeva politička scena, s uzbuđenjem i velikim očekivanjima dočekala je 1. srpnja - dan kada su u Meksiku, jednoj od ključnih zemalja američkog kontinenta, održani do sada najveći izbori u njegovoj burovitoj povijesti. U uvjetima kada je ljevica gotovo svugdje u defanzivi i kada grozničavo traži nove puteve i nova rješenja, redefinirajući svoju dosadašnju poziciju u inače nikada bogatijem, ali i nikada nepravednijem svijetu, meksički izbori došli su, sasvim očekivano, u fokus svjetske političke javnosti.Andrés Manuel López Obrador nikako ne spada u "nove snage" na meksičkoj političkoj sceni. Intezivnije se počinje baviti politikom od sredine 70-tih godina, kada počinje obnašati prve važnije funkcije u Revolucionarnoj Institucionalnoj Stranci
Na ovim, upravo završenim izborima, birao se novi meksički predsjednik za period 2018 - 2024. godine, ali se još biralo i 500 novih članova Kongresa, 123 senatora, članovi parlamenata saveznih meksičkih država, 9 novih guvernera, oko 1 600 gradonačelnika. Sve skupa, 18 311 najrazličitijih javnih funkcionera. Gigantski izbori bili su izbori ogromnih očekivanja, a uoči njihovih održavanja u zraku se osjećao miris velikih promjena koje su najavljivale mnogobrojne ankete i prethodna sondiranja terena. Meksiko ima ogromno biračko tijelo od oko 89 milijuna glasača koje su svi pokušavali animirati.
Svim učesnicima izbora bilo je jasno kako su građani Meksika zasićeni starim političkim sustavima, izgledom tradicionalne političke scene i ustaljenim rasporedoom političkih snaga. Zbog toga su svi nudili snažan zaokret u provođenju politika, iznoseći pri tom najrazličitije programe. Meksiko je prekrasna zemlja koju je davno zahvatio val strašnog nasilja, od kriminalnog nasilja "narco-cartela" (s čitavim komplesom i posebnim fenomenom "narko kulture") te sveprisutne mafije pa do neviđenog političkog nasilja. Ubojstva, otmice, nestali ("esaparecidos") postali su svakodnevna praksa koja povremeno izaziva izlijevanje nezadovoljstva građana po ulicama velikih meksičkih gradova - u vidu ogromnih javnih prosvjeda.
Tako su 2014., u vrijeme još uvijek aktualne vlasti "nestala" 43 studenta Escuela Normal Rural de Ayotzinapa, 220 km južno od Ciudad de Méxica, što je izazvalo strašan gnjev i zgražanje kompletne meksičke javnosti. Studenti su ubijeni u svojevrsnoj "koprodukciji" lokalne vlasti, policije i mafije. Zato se manifestacije i prosvjedi građana za mir stalno održavaju na ulicama i trgovima najvećih meksičkih gradova.
Samo tjekom održavanja ove izborne kampanje ubijeno je 145 meksičkih političara, od aktualnih gradonačelnika, načelnika, stranačkih aktivista pa do 48 kandidata za različite funkcije. Na sam dan održavanja izbora ubijena su tri političara. Osim toga, socijalne nejednakosti i razlike su ogromne. Ne treba zaboraviti kako je na predsjedničkim izborima 1994. čak bio ubijen tada najizgledniji predsjednički kandidat Luis Donaldo Colosio (iz stranke PRI - Partdido Revolucionario Institucional). Mnogi su uvjereni da je ubijen jer je htio iskorijeniti vezu mafije i vlasti. Meksiko je zemlja koja je i danas, puno više nego što bi se to možda očekivalo, određena svojom prošlošću. Tu je, svakako, zanimljiv i fenomen "meksičke ljevice". Kao što to kaže velika meksička književnica, intelktualka, ljevičarka, i novinarka Elena Poniatowska, Meksiko je specifičan i po tome što su svi koji su u njemu osvajali vlast tvrdili da su ljevičari
Više od 53 milijuna Meksikanaca živi u siromaštvu, a njih 6 miljuna u ekstremnoj bijedi, trenutna inflacija iznosi 6,69 posto. Korupcija i uvlačenje kriminala u sve pore društva pa i u same strukture i institucije vlasti notorna je činjenica, posebno izražena na lokalnim nivoima.
Može se kazati kako u Meksiku stalno traje pravi rat. Samo ove godine, do srpnja, ubijeno je šest novinara, a meksički gradovi postali su mjesta najopasnijeg življenja izvan prostora postojećih ratnih zona po svijetu. Zato je Meksiku hitno potreban mir. Taj mir zato su obećavali svi kandidati, a traže ga svi građani. Istovremeno, usprkos ovakvom nesigurnom socijalnom ambijentu, turizam je jedan od najvećih izvora zarade Meksika.
I zaista, nakon ovih izbora, u Meksiku kao da su ostvarene sve pretpostavke za do sada neviđenu promjenu. Političke stranke koje su sto godina vladale Meksikom sišle su s vlasti, detronizirane su, voljom birača, i to dosta brutalno. Pobijedio je Andrés Manuel López, čelnik lijeve stranke-pokreta MORENA (Movimiento Regeneración Nacional - Pokret Nacionalne Regeneracije), koja je osnovana prije svega prije četiri godine.
Na izbore je izašla pod parolom "Juntos Haremos Historia" - "Zajedno stvaramo povijest", u savezu s dvije male stranke: Radničkom Stranko (PT) i strankom Socijalni Susret( PES ). Spektakularnom pobjedom s čak 30 posto glasova prednosti pred prvim svojim slijedećim protukandidatom i sa (do sada prvi put u povijesti Meksika dosegnutih) 53 posto podrške biračkog tijela. Njega su, na neki način, građani očito doživili kao svojevrsnog Mesiju, kojem su se tako dugo nadali. Tako je Andrés Manuel López Obrador (AMLO), poznat još i po nadimku El Peje (lukavi, mudri), trijumfalno najavio početak obnašanja svog predsjedničkog mandata.
Tko je AMLO? Andrés Manuel López Obrador nikako ne spada u "nove snage" na meksičkoj političkoj sceni. Intezivnije se počinje baviti politikom od sredine 70-tih godina, kada počinje obnašati prve važnije funkcije u Revolucionarnoj Institucionalnoj Stranci (Partido Institucional Revolucionario) u svom rodnom Tabascu. Taj "tabasqueño" 1989. godine napušta PRI i pridružuje se Stranci Demokratske Revolucije (Partido de la Revolución Democratica - PRD Cuauhtémoca Cárdenasa), čiji će predsjednik postati 1996. i biti do 1999. Kao kandidat PRD-a pobijedio je na izborima za vlast u Ciudad de Méxicu (tada federalnom distriktu), na čelu čije vlade se nalazio od 2000. do 2005. Nakon toga AMLO se kandidirao za predsjednika Meksika čak tri puta. Prvi put je to bilo 2006. godine.
Tada ga je pobijedio desničarski kandidat Felipe Calderón iz Stranke Nacionalne Akcije PAN, (Partido de Acción Nacional) iako su do dan danas mnogi uvjereni kako je pravi pobjednik u stvari bio AMLO, ali u tom trenutku nacionalni, ali i internacionalni "kontrolori" sistema jednostavno nisu mogli dozvoliti da Meksiko skrene previše ulijevo. Ipak je riječ o Latinskoj Americi!Može se kazati kako u Meksiku stalno traje pravi rat. Samo ove godine, do srpnja, ubijeno je šest novinara, a meksički gradovi postali su mjesta najopasnijeg življenja izvan prostora postojećih ratnih zona po svijetu
Calderón je službeno inauguiran, a narod je "inaugurirao" Lópeza Obradora i to javno - na najvećem meksičkom trgu Zocalo, u prisustvu više od milijun građana. Treba napomenuti da se i PRI, čiji je član AMLO nekad bio, oduvijek "legitimirao" kao lijeva politička stranka jer je istina kako je povijesno proizišao iz redova pobjedničkih snaga Meksičke revolucije (1910-1920) - ali se kasnije unutar te stranke svašta dešavalo. Iako su danas i PRI i PRD članice Socijalističke Internacuonale mnogi smatraju kako je zadnji zaista lijevo orijentirani predsjednik Meksika iz redova PRI bio Lázaro Cárdenas (vladao Meksikom 1934. -1940.) koji je nacionalizirao naftu, itd.
Njegov sin Cuauhtémoc Cardenas, ljevičar i osnivač PRD-a, postao je guverner Michoacana i prvi demokratski izabrani gradonačelnik Ciudad de Méxica 1997. godine - tako da je Ciudad de México, na neki način, postao tradicionalna utvrda meksičke ljevice. Sada je upravo Calderón bio jedan od prvih koji je AMLO-u čestitao na trijumfalnom izboru za predsjednika države. Drugi put Lopez Obradór se bio kandidirao 2012., kada pobjeđuje aktualni predsjednik Enrique Peña Nieto (PRI).
Meksiko je zemlja koja je i danas, puno više nego što bi se to možda očekivalo, određena svojom prošlošću. Tu je, svakako, zanimljiv i fenomen "meksičke ljevice". Kao što to kaže velika meksička književnica, intelktualka, ljevičarka, i novinarka Elena Poniatowska, Meksiko je specifičan i po tome što su svi koji su u njemu osvajali vlast tvrdili da su ljevičari ili, kako ona to zaključuje: "Meksička je zastava uvijek bila zastava ljevice". Taj fenomen je zanimljiv jer i ona sama navodi radikalne primjere obračuna s ljevicom, lijevim pokretima, poput pokolja studenata na Trgu Tri Kulture (Tlatelolco) 1968. godine - za vrijeme predsjednika Gustava Diaz Ordaza (PRI).I zaista, nakon ovih izbora, u Meksiku kao da su ostvarene sve pretpostavke za do sada neviđenu promjenu. Političke stranke koje su sto godina vladale Meksikom sišle su s vlasti, detronizirane su, voljom birača, i to dosta brutalno
Tako je, usprkos radikalno ljevičarskoj retorici koju mnogi poistovjećuju s čistim populizmom i opasnosti "venezuelizacije" Meksika i AMLO izložen nekim sumnjama u njegovu istinski lijevu orijentaciju. Među njegovim kritičarima su i njegov bivši zamjenik i bliski suradnik akademik Macario Schettina, kao i Marco Rascón, jedan od osnivača PRD-a. Oni tvrde kako AMLO uopće "nije predstavnik ljevice nego starog PRI-ja", odnosmo "revolucionarnog nacionalizma". Po njima je on kombinacija bivšeg meksičkog predsjenika Luisa Echeverríe (PRI), koji je bio na čelu Meksika u periodu 1970. - 1976.., zbog populizma te Daniela Ortege, zbog Orteginog odnosa prema "duhovnosti".
Naime, AMLO je u ovoj kampanji, kao manjeg partnera prihvatio evangeliste iz Stranke Socijalni Susret (PES – Partido Encuentro Social). Kada pitate samog Obradora, on sebe definira i vidi kao kombinaciju ljevičara Lázara Cárdenasa i najžešćeg borca protiv konzervativizma, vođe meksičke liberalne revolucije, najpopularnijeg meksikanca svih vremena, Benita Juáreza. Definira sebe kao javnog službenika koji "mora biti poput Lázara Cárdenasa u sferi socijalnog i poput Benita Juáreza u sferi političkog".
Drugi po broju osvojenih glasova na je Ricardo Anaya, s osvojenih 22,5 posto glasova potpore birača. On je bio kandidat koalicije Por Mexico al Frente, koju je predvodila lijeva Stranka Demokratske Revolucije (PRD) u savezu s Movmiento Ciudadano - MC(Pokret Građana) i Strankom Nacionalne Akcije – PAN. Ova je koalicija izazvala dosta kontroverzi zbog saveza lijevičarske PRD i tradicionalne desne stranke PAN. U međuvremenu je i njen povijesni utemeljitelj Cárdenas napustio PRD i upravo je on bio prvi čovjek s kojim se AMLO, već dan nakon svoje pobjede, našao "da rasprave o četvrtoj transformaciji Meksika", kako je to novinarima rekao sam AMLO.Tako je, usprkos radikalno ljevičarskoj retorici koju mnogi poistovjećuju s čistim populizmom i opasnosti "venezuelizacije" Meksika i AMLO izložen nekim sumnjama u njegovu istinski lijevu orijentaciju. Među njegovim kritičarima su i njegov bivši zamjenik i bliski suradnik akademik Macario Schettina, kao i Marco Rascón, jedan od osnivača PRD-a
Treći je bio José Antonio Meade, s osvojenih 16,4 posto podrške birača, koji je imao podršku koalicije Todos por México (Svi za Meksiko). Ovu koaliciju predvodila je do sada vladajuća stranka PRI i ovo je njen veliki povijesni poraz.
Zanimljivo je da se sve tri prve stranke deklariraju kao lijevica: Morena, PRD i PRI, ali očito postoji velika gradacija u percepciji njihove lijeve orjentacije kod birača. I Morena i PRD su, s druge strane zagrabili djelomično i u klasično desno biračko tijelo komponirajući svoje koalicije u širokoj svjetonazorskoj lepezi. Međutim, svima u Meksiku sasvim je jasno koja glavna politička snaga stoji iza svakog od ova tri najjača predsjednička kandidata.
Ovaj put su se po prvi put na predsjedničkim izborima, nakon više od šezdeset godina, mogli kandidirati i nezavisni kandidati. Naime, za vrijeme predsjednika Manuela Avile Camacha bio je donesen zakon koji je zabranio "nezavisne kandidature". Po tom su se zakonu za predsjednika Meksika mogli kandidirai samo pojedinci koji su bili članovi neke od registriranih političkih stranaka. Zakonodavnom reformom iz 2012. ta je odredba ukinuta pa se ove godine pojavilo čak 48 nezavisnih predsjedničkih kandidata. Na kraju je samo troje njih uspjelo ispuniti zakonski uvjet da za svoju kandidaturu dobiju podršku najmanje 866 593 registrirana birača.
Inače, ovo nije bila jedina značajna izmjena u meksičkom izbornom zakonodavstvu. Naime, 2014. je izvršena još jedna reforma zakonodavstva koje je omogučila tzv. "reelección" (ponovni izbor) gradonačelnika, viječnika, senator, kongresnika, predstavnika zakonodavne vlasti. Predsjednik se bira na 6 godina (sekstenij), a meksički Ustav u članku 83. regulira kako pod nikakvim uvjetima i zbog nikakvih razloga "građanin koji vrši dužnost Predsjednika Republike…ne može ponovo obnavljati ovu dužnost". Ali duh "relekcionizma" pušten je iz boce. A to je u Meksiku uvijek eksplozivno.
Naime, Meksička revolucija iz 1910.g. izbila je upravo postavljanjem pitanja reizbora Porfiria Díaza koji je do tada vlast obnašao više od 30 godina. Otac revolucije Francisco I Madero je revoluciju započeo parolom "Sufragio efectivo, no reelección" ("Efektivno pravo glasa, ne reizbor").
MORENA je osvojila vlast i u Ciudad de Méxicu. Tako je tim megalpolisom pnovo zavladala ljevica, što je od izuzetne važnosti za kompletan Meksiko. Po prvi put na čelu vlade Ciudad de Méxica naći će se žena. To je Claudia Shcinbaum. MORENA je pobijedila i dobila svoje guvernere još i u Morelosu, Chiapasu, Tabascu ( rodnoj državi AMLO-a ) i u Vera Cruzu.Ovaj put su se po prvi put na predsjedničkim izborima, nakon više od šezdeset godina, mogli kandidirati i nezavisni kandidati. Naime, za vrijeme predsjednika Manuela Avile Camacha bio je donesen zakon koji je zabranio "nezavisne kandidature"
Prije izbora su se najjače meksičke korporacije, kao i najveći dio poduzetničkog sektora otvoreno uključili u predizbornu kampanju, i to protiv Lópeza Obradora i ljevice. Posebno otvoreno su se tu angažirali Grupo México, Grupo Bal, Femsa, Grupo Vasconia, Aeroméxico, Grupo Herdez, itd. Svima njima su odmah nakon pobjede AMLO-a na burzi pale dionice. Uspomena na Lazara Cárdenasa koji je nacionalizirao naftu i prirodna bogatsTva Méxica još je očito živa.
Svi oni uplašeni su da nova meksička vlast ne krene žestoko na neoliberalne temelje današnje meksičke ekonomije. Mnogi analitičarI smatraju kako bi takva politika nove vlasti veoma brzo dovela do žestokih konflikata u Meksiku i spremniji su prihvatiti tezu da se stvari trebaju pokušati mijenjati postupno.
AMLO je u predizbornoj kampanji izjavio kako su u stuštini njegovih stremljenja - "moral temeljen na solidarnosti, uzajamna pomoć, poštivanje vjerskih, etničkih, kulturnih, seksualnih razlika i respektiranje jednakih prava, razvijanje osjećaja zajedništva, ljubavi, za bližnjeg i prema održavanju i očuvanja prirodnog okoliša". On će 1. prosinca i formalno preuzeti vlast u Meksiku. Izjavio je da će njegovi prvi koraci biti određeni borbom protiv korupcije, ali i "mafije u vlasti", s tim da je posebno naglasio kako "neće tražiti osvetu nego pravdu".
Najavio je kako će predsjedničku plaću srezati na polovinu sadašnje, a biti će ukinute sve postojeće privilegije i "osobne koristi" koje je uživao predsjednik. Više nigdje neće putovati predsjedničkim zrakoplovom ("na kojem sadašnjem meksičkom predsjedniku zavidi i Trump"), niti skupim helikopterom nego samo komercijalnim letovima i drugim prijevoznim sredstvima i redovnim linijama ili automobilom. Predsjednički zrakoplov će prodati. Naravno, najavio je kako će i svim javnim funkcionerima srezati plaće i privilegije koje sada uživaju pa tu očekuje ogromne uštede u iznosu od čak 500 miljardi pesosa.Inače, ovo nije bila jedina značajna izmjena u meksičkom izbornom zakonodavstvu. Naime, 2014. je izvršena još jedna reforma zakonodavstva koje je omogučila tzv. "reelección" (ponovni izbor) gradonačelnika, viječnika, senator, kongresnika, predstavnika zakonodavne vlasti
Očekuju se i novi programi stipendiranja nadarenih pripadnika socijalno ugroženih slojeva, zatim programi besplatne medicinske skrbi za najugroženije slojeve jer, po njemu, obrazovanje i zdravstvo moraju biti besplatni i omogućeni svima. Naravno, riječ je uvijek o državnom sektoru. AMLO smatra kako "područje zdravstva" na najgori mogući način "manifestira nejednakost", a takav "nedostatak jednakosti" u području zdravstvenih usluga jedna je od najgorih stvari koje su se desile Meksiku.
Kulturni sektor i znanost moraju dobiti na svom značaju i država ih treba posebno štititi i stimulirati njihov razvoj. Osim toga, želi pojačati nacionalnu proizvodnju pa stoga obećaje pomoć meksičkim nacionalnim proizvođačima subvencioniranim državnim kreditima.
Žestoko se suprostavlja navodnom planu privatizacije nacionalnog naftnog giganta Pemexa (Petróleos Mexicanos), kao i velikog područja energetike. U ovom trenutku Meksiko 70 posto svoje nafte izvozi u Sjedinjene Američke Države. Pemex je državna firma s čudnom strukturom vlasništva - u svom vlasništvu 59 privatnih firmi nastalih između 1992. i 2012., koje se većim dijelom nalaze u inozemstvu. Te se firme alimentiraju javnim sredstvima, a radi se često o offshore firmama, "firmama duhovima", itd.
AMLO je svjestan toga kako je obračun s kriminalom i uvođenje mira u meksičko društvo osnovni preduvjet za bilo kakve pozitivne promjene. To je postalo pitanje ostvarenja nacionalnog suvereniteta kojeg narasli kriminal ugrožava. Po njemu, najveće žrtve takvog stanja su slobodnomisleći ljudi iz svih slojeva društva i meksička sirotinja. Solidarizirajući se baš s ugroženima, na izborima nije glasao za samog sebe. Na glasačkom listiću nadopisao je ime Rosario Ibarra. Radi se o 91. godišnjoj meksikanki, majci sina koji je nestao još 1974.g kao žrtva tzv. guerra sucio (prljavog rata), a koja je postala simbol patnje i borbe meksičkih majki koje tragaju za svojom nestalom djecom.Svim učesnicima izbora bilo je jasno kako su građani Meksika zasićeni starim političkim sustavima, izgledom tradicionalne političke scene i ustaljenim rasporedoom političkih snaga
Meksička, ali i kompletna latinskoamerička desnica se, naravno, jako uznemirila nakon ove spektakularne pobjede ljevice u Meksiku, ako ništa drugo, a ono zbog gole činjenice ogromnog utjecaja Meksika na zbivanja na cijelu Latinsku Ameriku. Zato su odmah počeli i žestoki napadi na Lópeza Obradora.
Američki predsjednik Trump je nenamjerno jako doprinio trijumfu ljevice u Meksiku. On je toliko iziritirao meksičku javnost svojim odnosom prema Meksiku, prijetnjama o izgradnji zida kojeg će (po njemu) morati platitii sami Meksikanci, odnosom prema "indocumentadosima", odnosno Meksikancima bez urednih dokumenata na tlu Amerike, razdvajanjem djece od roditelja, negativnim odnosom prema obnovi Sporazuma o Slogodnoj Trgovini Sjeverne Amerike - da su meksički glasači, na kraju, doživjeli Obradora kao jedinog istinski spremnog kandidata da se odlučno suprostavi Trumpu. U Meksiku se razvila čitava "antitrumpovska subkultura" i "antitrumpovski pokret" zbog uvredljivog i nipodaštavajućeg Trumpovog odnosa prema meksičkom narodu. Mariachi pjesme s antitrumpovskim tekstovima postale su svakodnevnica.AMLO je svjestan toga kako je obračun s kriminalom i uvođenje mira u meksičko društvo osnovni preduvjet za bilo kakve pozitivne promjene
AMLO je jasno kazao da Meksikanci nikada neće platiti zid na granici s Amerikom, te što misli o američkom odnosu prema imigrantima, ali istovremeno, ne želi do kraja zaoštriti odnose sa svojim moćnim susjedom - svjestan američkog značaja, ali i jakog utjecaja meksičke kulture u samoj Americi, u kojoj su postali druga skupina po veličini u ukupnoj populaciji.
U svakom slučaju - ovo su bili povijesni izbori, jer s južne strane Rio Bravo (kako tu rijeku zovu Meksikanci) odnosno Rio Grandea (kako je zovu Amerikanci) - ponovo jaše ljevica. I to, kako trenutno stvari stoje, nezadrživim galopom.
