Završena je sedmodnevna proslava "Libijske revolucije", zapravo državnog udara, kojim je prije četrdeset godina, 1969. godine, svrgnut kralj Idris i oborena monarhija. Godine 1977. vođa tog beskrvnog prevrata, Muamar al-Gadafi, proglasio je stvaranje Velike socijalističke narodne arapske Džamahirije. U Tripoliju je ovih dana bio domaćin izvanrednom summitu Afričke Unije, kojom sam predsjedava. Odvojeno je bila održana još jedna svečana sjednica, kojoj su prisustvovali mnogi afrički šefovi država i delegacije iz drugih zemalja svijeta. Upriličen je defile trupa uz vojne muzike iz raznih zemalja. Talijanski vojni piloti su iznad Tripolija prikazivali svoja akrobatska umijeća. Gimnastički sletovi, koncerti, festivali, izložbe i vatrometi uveseljavali su stanovnike više gradova. Nisu se štedjela sredstva. Sve to u čast Vođe revolucije, Gadafija, čijim su portretima, puno više nego obično, ukrašavane ulice. Libija je tih dana, barem tako misle mnogi Libijci, bila centrom svijeta. Žao mi je što to nisam vidio tu paradu.
Slučajno ili unaprijed bilo izrežirano, nekako u isto vrijeme tu je doletio talijanski premijer Silvio Berlusconi. Došao je inaugurirati izgrađeni dio autoputa što ga financira Italija (obvezala se investirati 5 milijardi dolara u slijedećih 25 godina, kompenzirajući na taj način bivša kolonijalna razaranja). Nije se međutim zadržao na fešti, koja je počinjala par dana kasnije. Prelistavajući novine s bivših jugoslavenskih prostora, saznah kako se tada u crnogorskom primorju pojavila jahta sa "Gadajifevim sinom i njegovom pratnjom", ali nije jasno da li je riječ o Hanibalu ili trećem bratu, Motasemom, prvim čovjekom libijskih obavještajnih služni.
Iako su pozivi odašiljani na sve strane, u Zagrebu mi je rečeno da Hrvatska nije bila pozvana. Na fešti ju je predstavljao tek otpravnik poslova, koji je sjedio u loži sa diplomatima drugih zemalja. Tu je bilo i ambasadora onih zemalja čiji se predsjednici ili premijeri nisu odazvali libijskom pozivu.
Ne znam kuda je isparilo Mesićevo "prijateljstvo" sa Gadafijem. Po svemu sudeći sada je prednost dobio srbijanski predsjednik Boris Tadić. Doputovao je ovdje na čelu brojne delegacije. Uz ministra obrane Dragana Šutanovca i zamjenika načelnika Generalštaba Mladena Ćirkovića, tu se našao (ili je bio pozvan odvojeno?) i bivši predsjednik SRJ Zoran Lilić, za tu priliku izvađen iz naftalina. Poslije Kine, Tadić je ovdje zabio još jedan "stup" srbijanske vanjske politike.
Ne mislim da bi Mesić trebao zabijati slične "stupove", ali se mogao potruditi barem imenovati i poslati novog ambasadora, ili vratiti staroga (taj je već šest mjeseci na "konsultacijama" u Zagrebu), da ne ispadne kako se Hrvatska sjeti Libije samo onda kada Rusi usred zime zatvore plinske pipe, a naši se građani počnu smrzavati. U svakom slučaju, bilo bi pametno razjasniti zašto je Hrvatska izostavljena sa libijske pozivne liste, ako je informacija koju sam dobio u Zagrebu doista točna. To bi bilo i korisno. Ne isključujem, međutim, da je problem zapravo u Zagrebu, a ne u Tripoliju. Ne bi bilo prvi puta.
Mesić bi se mogao potruditi barem imenovati i poslati novog ambasadora u Libiju, ili vratiti staroga (taj je već šest mjeseci na "konsultacijama" u Zagrebu), da ne ispadne kako se Hrvatska sjeti Libije samo onda kada Rusi usred zime zatvore plinske pipe
Valja se podsjetiti da je Libija najveći afrički izvoznik nafte i osmi u svijetu, i da raspolaže ogromnim rezervama prirodnog plina. To se uglavnom pumpa ili vozi prema Italiji, Španjolskoj i Francuskoj. Tu naftu kupuje i Švicarska. Svjetska štampa bruji da je transfer Mesgahija iz škotskog zatvora otvorio britanskim naftnim kompanijama vrata Libije. Tvrdi da je to bombaš oslobođen u zamjenu za obećane ugovore. Prije Britanaca, i Amerikanci su shvatili da se u Libiji može dobro zaraditi. Njihove su naftne kompanije u posljednje dvije-tri godine dobile tendere za istraživanja i eksploataciju najperspektivnijih naftnih nalazišta. To također pokušavaju Kinezi i Rusi. Libijske su devizne rezerve procijenjene na 136 milijardi dolara. Kada ih je počela povlačiti iz švicarskih banaka, otkazala gostoprimstvo švicarskim firmama, a jednoj od njih uhapsila dvojicu zaposlenika, te prekinula ugovorene isporuke nafte, Švicarci su se posuli pepelom. Merz je sa libijskim premijerom Al-Bagdad Alijem potpisao dogovor o ponovnom uspostavljanju pokidanih veza. Za uzvrat je ishodio oslobađanje dvojice švicarskih uhapšenika. Nesretni se Merz zbog toga kasnije morao pravdati pred brojnim domaćim kritičarima, uključujući članovima vlastita sedmočlanog kabineta kojemu je ove godine rotirajućim predsjednikom. Sličnoj je paljbi u Britaniji bio izložen premijer Brown. Utilitarni kriteriji su prevladali u oba slučaja.
Tako se ponaša i Tadićeva Srbija, koja dobro zarađuje na remontu zastarjelog libijskog naoružanja i isporukama nove vojne opreme. Negdje sam pročitao kako su Crnogorci sklopili ugovor o isporukama pitke vode u zamjenu za libijsku naftu, ali ne znam što je od toga ispalo. Znam od ranije kako se na stalnom radu u ovoj zemlji nalazi nekih 3.000 državljana BiH. Libija je postala obećanom zemljom za profesionalce i tehničare raznih profila. Sve moguće europske firme su angažirane u izgradnji više stotina tisuća budućih libijskih stambenih jedinica i kilometarskih prometnica.. Južni Korejci nastavljaju sa širenjem mreže cjevovoda, kojima se podzemne vode iz južne Libije pumpaju na sve strane.
Strancima su najprivlačniji visoko-profitabilni poslovi vezani za energetiku. Jedini koji se iz Hrvatske probio na to tržište je CROSCO, koji je sastavni dio INA holdinga (prodaje usluge bušenja nafte). Sama INA je sudjelovala u nekoliko tendera za koncesije, ali joj se nije posrećilo, možda zato što su domaći unaprijed izabrali partnere iz SAD-a, Italije, Francuske, Rusije ili Kine. No, postoje i lukrativni poslovi u drugim oblastima, na primjer u opremanju i izgradnji libijske nejake trgovačke i vojne mornarice.
Malo je poznato da i sama Libija investira u inozemstvu. U njezinu su vlasništvu po jedna rafinerija u Švicarskoj i u Italiji. Prošle je godine prodala svoju mrežu benzinskih pumpnih stanica u Italiji.
U svakom slučaju je kontraproduktivno ignorirati tu zemlju mnogih oportuniteta.
