Ponovo u Tripoliju
18/01/2008 - Sinoć stigoh u Tripoli, i poslije tri sata gnjvaže na aerodromu dočepah se kreveta u hotelu Bab El-Bahr. Dočekao me je čovjek iz Akademije, izvjesni Saleh, koji govori samo arapski. Dozvola za izdavanje vize, koja me je trebala čekati, nije se mogla pronaći. Danas saznah kako ju je jedan službenik zaključao u svoj stol i otišao doma. Pošto sam bio jedini preostali putnik na aerodromu, pustili su me konačno u grad bez vize i pasoša. Saleh bi ih trebao pokupiti danas.
S terase hotelske sobe na devetom katu pruža se lijep pogled na grad i obalu. Preko puta su dva tornja, a u jednom od njih su kancelarije ambasade RH. Danas je cijeli dan padala kiša nošena jakim udarima vjetra. More razulareno. Po takvom mi se vremenu nije izlazilo iz hotela. Petak je i vrijeme sam ubijao čitajući thriller Johna Grishama "The Testament".
19/01/2008 - Kao što sam slutio, moji domaćini nisu ništa pripremili. Tek sam danas dogovarao program, koji se sveo na dva predavanja u sedam dana. Žali bože para potrošenih za moju aviokartu i hotelski smještaj.
No u toku petosatnog obilaska upoznao sam se s radom Akademije. Okolo me je vodio sada već stari poznanik Ahmed Al-Atraš, profesor međunarodnih odnosa, ovdje i na Univerzitetu Al Fatah. Obišli smo biblioteku, PC laboratorij i nekoliko odijeljenja.
U Centru za jezike, pored arapskog, predaje se engleski, francuski, talijanski i njemački. Također, kako mi rekoše, "afrički jezici", no ispostavilo se, samo swahili, ne i berberski i tuareški, koji su manjinski jezici u samoj Libiji. Gadafi naime smatra da su pripadnici tih manjina zapravo Arapi - i Libijska Džamahirija je "arapska" - pa odbija dijeliti libijski narod po jezičnoj osnovi (sjetih se onoga "govori srpski da te ceo svet razume"). No veliki je napredak što se ipak uče selektirani strani jezici, što je do prije par godina bilo nemoguće.
Najviše smo se zadržali u Centru za međunarodne odnose i strategijske studije, gdje smo dogovorili naslove moja dva predavanja. Upoznao sam se s generalnim direktorom Akademije Saleh Ibrahimom. Taj mi se pohvalio kako je hrvatski predsjednik Mesić prvi strani državnik koji je posjetio njegovu Akademiju, gdje su mu dodijelili počasni doktorat. Mesićeva fotografija u društvu s mojim domaćinom visi u Salehovom kabinetu.
Saleh mi je ponosno istakao kako je u tri navrata nosio Vođine osobne poruke Slobodanu Miloševiću. U njima je savjetovao predsjednika SRJ "da centralizira zemlju"
Saleh je inače pripadnik plemena Gadaf, kao i Vođa, i bio je njegov stipendista. Doktorirao je ekonomiju u Beogradu 1993, ali ne znam kako, jer se ispostavilo da ne govori srpski. Ponosno mi je istakao kako je u tri navrata kasnije nosio Vođine osobne poruke Slobodanu Miloševiću. U njima je savjetovao predsjednika SRJ, kako mi reče, "da centralizira zemlju". Htio sam mu odgovoriti kako ni on ni njegov Vođa nisu ništa shvatili o ratovima u bivšoj Jugoslaviji, ali sam se uzdržao. Obojica su mislili kako Milošević spašava tadašnju Jugoslaviju!
Sjedio sam u Salehovom kabinetu nekih pola sata, dok je on istovremeno primao druge posjetioce, izdavao nekakva naređenja, razgovarao telefonima i odlazio u susjedne prostorije. Već sam se ranije uvjerio kako je to ovdašnji stil rada.
-
Bilježim i susret s Gazi Huseinom, profesorom međunarodnih odnosa, Iračaninom, koji je bio ambasador svoje zemlje u Francuskoj, a kasnije Filipinima. Doktorirao je na Sorbonni i razgovarili smo na francuskom. Rat ga je zatekao u Manili i tamo je dobio nalog svog MIP-a da se vrati u Bagdad. To je učinio i tada shvatio da su ministarstvo okupirali Amerikanci. Jedan američki diplomat, inače ambasador SAD-a u Rumunjskoj, bio je okupacijski upravnik MIP-a. Njemu i nekakvoj komisiji morao je podnijeti izvještaj o svom DKP u Manili. Osobito su ih zanimali vlasnički odnosi na zgradama kojima se koristilo DKP, pokretni inventar, stanje blagajne i bankovnih računa. Uzeli su mu diplomatski pasoš i na jednom papiru izdali potvrdu o identitetu. Zahvalili su mu na suradnji i rekli da im njegove profesionalne usluge neće u buduće biti potrebne.
Napominjem da je prvi američki gubernator Iraka, mislim da se zvao Bremer, donio dekret o debaasifikaciji, kojim su iz državne službe otpušteni svi pripadnici ranije vladajuće BAAS stranke. Ta je brojala nekih milijun i pol članova. Otpušteni su ne samo diplomati, visoki državni funkcionari i oficiri, već i obični činovnici, liječnici, nastavnici, menadžeri državnih poduzeća i bankari, kustosi muzeja, policajci, itd. Idiotska odluka koja se osvetila okupatorima, jer su se ti ljudi odjednom našli na ulici, bez sredstava za život i bez perspektive. Mnogi su se pridružili oružanoj opoziciji i gerili. Prije nekih mjesec dana Malikijeva je vlada poništila tu odluku i otvorila vrata zapošljavanju bivših baasista. Međutim, mnogi profesionalci svih mogućih profila u međuvremenu su otišli u emigraciju.
I Gazi je bio među tim izbjeglicama. Ukrcao je obitelj i sve što je mogao u auto i odvezao se u Jordan. U Amanu je boravio više od mjesec dana čekajući nove putne isprave. Kao i mnogi drugi irački profesionalci, kaže možda njih par tisuća, regrutiran je od Libijaca koji oskudijevaju u visoko kvalificiranim domaćim kadrovima. Tako je dobio posao na ovoj Akademiji. Djeluje uplašeno i nesigurno.
20/01/2008 - U petak je padala olujna kiša tako da nisam izlazio iz hotela. Vrijeme sam ubijao gledajući televiziju, što u Kairu rijetko činim. Svega sedam kanala, četiri na arapskom, tri na engleskom - Eurosport, Discovery i jedan dubajski s američkim limunadama.
Libija će investirati u arapske i mediteranske zemlje, prijetio je Gadafi, ukoliko slijedeći afrički summit ne usvoji odluke koje idu u pravcu jedinstva
Nagledao sam se Gadafija, koji je tih dana bio u Adis Abebi i u svom šatoru primao defile afričkih državnika. Prije neki dan je ovdje u Tripoliju pred novinarima i diplomatama održao dvosatni govor. Priprijetio je Afrikancima da će im Libija okrenuti leđa ukoliko s riječi ne pređu na djela i ne pristupe formiranju jedinstvene afričke vlade (trebala bi prema njegovoj zamisli imati ministarstva vanjskih poslova, obrane i trgovine-financija, plus zajedničke afričke oružane snage). Prema BBC-jevoj informaciji koju sam čitao još u Kairu, Libija je posljednjih godina investirala nekih pet milijardi dolara u afričke zemlje koje podržavaju Gadafijev plan. Pretpostavljam kako je riječ o državnim zajmovima državama kao što su Burkina Faso, Mali, Senegal, Komorski otoci i Lesoto, čiji su šefovi država redovni posjetitelji Tripolija. Libija će investirati u arapske i mediteranske zemlje, prijetio je Gadafi, ukoliko slijedeći afrički summit ne usvoji odluke koje idu u pravcu jedinstva.
-
Danas sam napokon došao do svog pasoša. Vrijeme se proljepšalo pa sam prije podne proveo šetajući gradskim bazarom. Puno je manji i skromniji od kairskog ili onih u Damasku i Alepu, ali se mogu naći zanimljive stvari.
Taksijem sam obišao dio grada, koji se širi na sve strane. Riječ je o čitavim novim naseljima. U samom centru, preko puta mog hotela, trebali bi niknuti novi hotelski neboderi. Ne znam za koga, kada se vlasti trude što više komplicirati dolazak stranaca. Doduše, restoran u mojem hotelu stalno je pun Evropljana i Kineza, pretpostavljam poslovnih ljudi. Hrana očajna; dakako bez alkohola. A deklarativno bi htjeli biti turistička zemlja. Imaju puno toga pokazati, puno više nego susjedni Tunis koji živi od turizma.
21-23/01/2008 - U ponedjeljak i srijedu održah svoja predavanja: prvo, o raspadu SFRJ i problemu Kosova; drugo, o političkim kretanjima na Kavkazu i Centralnoj Aziji. Oba puta je na arapski prevodio Khadim Naime, profesor političkih znanosti i geostrategije. I on je Iračanin. Doktorirao je u Engleskoj. U tandemu smo, ako je suditi po reakcijama slušalaca, bili efektni.
-
Prije drugog predavanja prisustvovao sam nekih četrdeset minuta raspravi na sjednici Narodnog komiteta Akademije. Zapravo, slušao sam arapske diskusije čiji mi je sadržaj na uho prepričavao Ahmed El-Atraš. Sada je sezona tih sastanaka, a za dva će se mjeseca sastati Generalni narodni kongres na nacionalnoj razini. Raspravljalo se o posljednjoj točki dnevnog reda - problemu prekobrojnog nastavnog i drugog osoblja Akademije, koje bi trebalo otpustiti. Odluka o otpuštanju prekobrojnih zaposlenika objavljena je prošle godine, u vrijeme mojeg tadašnjeg boravka u ovoj zemlji, ali očito nije još provedena. Sada je aktualizirana. Državna je služba do sada bila oblik socijale. Ljudi su bili na platnim spiskovima a nisu radili. Diskutanti su se žestoko protivili toj mjeri, koja očito pogađa neke od njih. Njihovi zaključci će u formi rezolucije biti upućeni višoj delegatskoj instanci, koja će raspravljati o istom problemu i čiji će zaključci biti predočeni Generalnom kongresu.
-
U samom centru, preko puta mog hotela, trebali bi niknuti novi hotelski neboderi. Ne znam za koga, kada se vlasti trude što više komplicirati dolazak stranaca
Odluka o deportaciji „ilegalnih imigranata" je usvojena prije godinu dana, ali, kao ni u prethodnom slučaju, do sada nije provedena. Ovih je dana objavljeno kako će se odmah pristupiti njezinom izvršavanju s grupom od 150.000 „ilegalaca". Razne su međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava osudile tu namjeru, ukazujući: prvo, da je ogromna većina tih imigranata došla u Libiju sasvim legalno; drugo, da Libija ne raspolaže s pravnom instrumentarijem koji određuje tko su građani ove zemlje a tko nisu. Doista, ovdašnja vlast nema pojma tko su joj građani. Cenzus nikad nije izvršen. Ne postoje matične knjige ili knjige državljanstva.
25-26/01/2008 - Vejnović se jučer poslije podne vratio u Tripoli. Danas sam evakuirao hotel i preselio se k njemu. Oko 23 sata iste večeri dočekao sam Maju na aerodromu. Za razliku od mog slučaja - moja supruga nije imala problema s vizom.. Sada turistički dio našeg programa može početi. Na dnevnom su nam redu Sebratha, Leptis i Ghadames. Ja sam ova oba dva rimska grada obišao prošle godine. Zajedno bismo trebali otkrivati Ghadames, berberski grad u pustinjskoj oazi nekih 600 i više kilometara jugozapadno od Tripolija, na tromeđi s Tunisom i Alžirom.
Ghadames
27-30/01/2008 - . Neću ponovo opisivati Sebrathu i Leptis, ali napominjem kako sam se i ovoga puta divio bogatstvu tih rimskih provincijskih colonia.
No hoću nešto reći o Ghadamesu, nekadašnjem važnom centru transsaharske trgovine, kada su ovdašnji trgovci slali prema jugu karavane sve do jezera Čada, do gradova sjeverne Nigerije, do Timbuktua u današnjem Maliju, na istoku do Egipta, a na sjeveru do Tunisa i Tripolija. Iz Afrike su izvozili robove, zlato, srebro, drago kamenje, začine i egzotične životinje, a iz priobalnih gradova slali prema jugu evropske tkanine, oružje i alatke, posuđe, pa čak i francuske parfeme. Dva su berberska obiteljska klana imala monopol nad tom trgovinom, koja je cvjetala nekih tisuću godina, od 900-te, kada je današnji stari grad osnovan, do sredine XIX stoljeća. Potomci tih klanova - Bani Valida i Bani Vazida - i danas ovdje žive, ali ne u starom gradu, medini, koja je napuštena, već u novom naselju koje im je sedamdesetih izgradila država. To je bila smišljena politika širom Libije i država nije štedjela - nove stambene zgrade su komforne iako nisu lijepe, sigurno su zdravije, a snabdjevene su i strujom i tekućom vodom. Većina ih danas ima klima uređaje, kao i satelitske antene. Osim toga, se čini da svi Libijci imaju automobile, i to nove.
Do Ghadamesa nas je svojim Mercedes-kombijem doveo Masud. Pristojan čovjek i dobar vozač. Preporučio bih ga svakom namjerniku. I bilo bi jeftinije nego preko agencije, koja ga je unajmila i s kojom smo utanačili ovu trodnevnu ekspediciju. Naučio je engleski školujući se za civilnog avio-mehaničara, ali je napustio taj posao kada su Libiji nametnute međunarodne sankcije.
Put do Ghadamesa, sa zastojima, trajao je devet sati. Usput smo razgledali Qasr Haž (hadžijinu tvrđavu) i Nalut, dva utvrđena spremišta hrane - ječma, pšenice i maslinovog ulja - koje su tu pohranjivali seljaci iz okolnih naselja. To se je blago pohranjivalo u amfore i ćupove, i ovdje čuvalo od razbojnika i nametnika. Spremišta su funkcionirala kao banke. Svaka je obitelj imala svoju nišu (trezor) s više tijesnih prostorija po kojima se raspoređivala njihova dragocjena imovina. Neke od tih niša još imaju vrata. Poslagane su jedna na drugu, u nekoliko katova, do visine od nekih deset-petnaest metara, sve okrenute prema unutrašnjem dvorištu. Odatle izgledaju kao velike pčelinje sače. Unutar tih prostorija se još mogu vidjeti velike amfore, neke još uvijek cijele, a neke polomljene.
Na odredištu, u novom dijelu grada, smjestili smo se u nedavno otvoren hotel Dar Ghadames. Još je mirisao na boju. Jako pristojan, ali s očajnom hranom. Ima vjerojatno nekih 200 soba, ali su uz nas tu bile samo dvije mlade Švicarke i jedna Španjolka. S njima smo se susretali u vrijeme obroka i sudarali po sokacima medine. Ni jednog drugog stranog turistu nismo vidjeli, iako se ovo mjesto reklamira kao turistički hit.
Lijepa zemlja, koja ima što pokazati, socijalno i kulturno zaostala, s režimom koji nije najgori u arapskom svijetu
Ghadamesku medinu vrijedi obići. Navodno je jedna od najbolje očuvanih i najvećih starih oazijskih gradskih cjelina u Sahari. Stavljena je pod zaštitu UNESCO-a. Naš nas je lokalni vodič, Mohamed Ali, iz Bani Wazid klana, nekih četiri sata provodio njegovim nadsvođenim labirintima, pokazujući nam džamije, male inerpolirane trgove, bivši britanski konzulat u kojem se sada čuvaju ovce, nekadašnju poštu, sada već zapuštene ograđene vrtove. Ništa spektakularno poput priobalnih rimskih gradova, ali zanimljivo. Maja kaže da je vidjela isti ali skromniji urbani kompleks u egipatskoj oazi Dakhla, koju ja nisam posjetio. Prošli smo i sedam ulica od kojih je svaka pripadala više međusobno povezanih obitelji. Sve su imale ulazne kapije koje su se noću zatvarale, a cijeli je ogromni kompleks bio ograđen jedinstvenim obrambenim zidom. Mohamed nam je pokazao i dvije pijace na kojima su se prodavali robovi, jedna je bila za muškarce, a druga za žene i djecu. Bili smo i na centralnom gradskom trgu, lociranom točno na granici između dva klana. Tu su se nekada sastajali predstavnici najvažnijih obitelji kada je trebalo rješavati probleme od općeg interesa. Pored trgovine, bogatstvo grada je počivalo na plodnoj oazi obdarenoj podzemnim izvorima, arteškim bunarima. Sve do prije tri godine ti su izvori prirodno punili velike rezervoare, a onda su odjednom presahli. Vlasti su brže bolje potražile vodu dublje pod zemljom i sada se crpi dizel-pumpama.
Grad je počeo propadati kada je trgovina robljen zabranjena, ali mu je definitivni udarac zadao Gadafijev režim kada je iselio stanovništvo. Napuštena medina se polako urušava. Ako se ništa ne poduzme - bit će neprepoznatljiva za par decenija.
Nešto i o našem vodiču Muhamed Aliju. Govori pristojan engleski. Školovao se za kontrolora avioprometa u Tripoliju. Formalno je zaposlen na lokalnom aerodromu, koji je zatvoren već pet godina. I dalje prima plaću za posao koji ne obavlja.
Vratili smo se u Tripoli drugim, zanimljivijim putom. Zastali smo kod tvrđave Koban. Vozili smo paralelno s cjevovodom, kojim se fosilne podzemne vode što se nalaze ispod pijeska Sahare pumpaju prema obalnom pojasu, gdje se koriste za navodnjavanje i druge potrebe. S izgradnjom ovog nevjerojatnog sustava - „rijeke" napravljene ljudskim radom (Man Made River) i suvremenom tehnologijom - počelo se 1984. godine i, postupno u planiranim fazama, još uvijek traje. Voda se crpi iz nekoliko prirodnih podsaharskih akvifera. Jedan je u oblasti Gadamesa, što je vjerojatno uzrokovalo presušivanje njegovih prirodnih bunara. Izgrađene su tisuće kilometara sada već umreženih cjevovoda. Do sada je u to investirano 33 milijarde dolara. Kao „najveći sustav navodnjavanja ikada izgrađenim u svijetu", projekt je ušao u Guinessovu knjigu rekorda.
U Tripoliju smo se još tri dana družili s Jovicom. U petak smo bili gosti Duška i Dragane Simeonović. Ponovo sam susreo Ahmeda El-Atraša. 30. siječnja smo poletjeli za Kairo.
Libijski post scriptum
Vođa je u posljednje vrijeme pokazao visoku dozu pragmatizma, uspjevši u protekle 2-3 godine izvesti zemlju iz međunarodne izolacije. Otvorio je Libiju naftnom kapitalu i tehnologiji Zapada, i pribavio joj ranije neviđene profite. Dio troši na svoje afričke i svjetske političke ambicije, ali većinu investira u samoj Libiji. Njegov program masovne stambene izgradnje - stotine tisuća jedinica - ima malo pandana u svijetu. Naravno, s prihodima od izvoza prirodnog plina i nafte mogao je već ranije sagraditi nešto slično Dubaju i Abu Dabiju. No tek se nedavno sjetio.
Što se tiče političke liberalizacije, nisam uočio neke pomake. Doduše, Ahmed mi je tvrdio kako su režimski ljudi, uključujući Saleh Ibrahima, postali otvoreniji. Pojavile su se i dvije publikacije koje slobodnije tretiraju probleme zemlje. Suprotno tomu, mogu svjedočiti o komplikacijama s dolaskom u ovu zemlju i vizama. Po svemu sudeći, ovdje desna ruka ne zna što radi lijeva.
-
Vandali, koji su svoju državu osnovali u Tunisu, opljačkali su, popalili i razorili sve rimske gradove po sjevernoj Africi, uključujući Sebrathu i Leptis, doprli su do Sirenaike na granici s rimskim Egiptom. Opljačkali su i sam Rim. Bizantinci su ih u vrijeme Justinijana konačno porazili, ali se pojam „vandalizma" nadživio.
Čitao sam danas kako su UN mirotvorci u Zapadnoj Sahari, koji nadgledaju primirje između Maroka i POLISARIO pokreta, oštetili pretpovjesne pećinske slikarije na Đavolovoj planini. Idioti su crvenim sprejom ispisivali svoja imena preko drevnih petroglifa kakvim sam se prošle godine divio na jugu Libije. Među njima i jedan hrvatski časnik. Suvremeni Vandali.
Gadafijev program masovne stambene izgradnje - stotine tisuća jedinica - ima malo pandana u svijetu
01/09/2008 - Vođa Džamahirije, Gadafi, održao je govor na završnoj sjednici Generalnog narodnog kongresa. Objavio je kako sada treba raspustiti državne institucije, jer je to po njemu jedini način za iskorijenjivanje korupcije. Država će se jedino baviti resorima nacionalne obrane, unutrašnje sigurnosti, pravde i vanjskih poslova. Prihodi od izvoza nafte i prirodnog plina bit će raspodijeljeni svim građanima, pa neka oni s njima rade što hoće. To bi značilo da bi zdravstvo, bolnice, školstvo svih razina, znanstvena istraživanja, transport, gospodarske aktivnosti, itd., u potpunosti ovisili od individualnih inicijativa. Vođa je priznao kao će to izazvati dvije godine kaosa, no poslije će stvari, on tako misli, doći na svoje mjesto.
A njegov je sin, Seif Islam, za kojega se vjerovalo da se priprema naslijediti oca, prije mjesec dana izjavio kako se "povlači iz politike", jer su državne institucije u međuvremenu izgrađene. Sada mu tatica raspušta iste.
Naravno, sve to nema blage veze s onim što će se doista dogoditi.
02/02/2009 - Šefovi afričkih država su na zatvorenom sastanku u Adis Abebi, za novog predsjednika Afričke Unije s jednogodišnjim mandatom, izabrali libijskog vođu Gadafija. Štafetnu palicu predsjedavajućeg mu je na otvorenom plenarnom sastanku predao njegov prethodnik, tanzanijski predsjednik Kikvete. Vođa libijske revolucije se u inauguralnom govoru obavezao raditi na jedinstvu Afrike. Cilj mu je stvoriti jedinstvenu državu, s jednom vladom, jednim parlamentom, jednom vojskom, jednom monetom i jednim državljanstvom. Taj i dalje gura svoju utopiju.
Na nekakvom ranijem skupu, na kojem su okupljeni afrički poglavice, kraljevi, sultani i drugi tradicionalni vladari (koji danas obavljaju većinom ceremonijalne funkcije), pretpostavljam libijskim petrodolarima, Gadafi je proglašen „kraljem kraljeva". Simboličan čin, bez praktičnoga efekta, ali po ukusu velikog lidera.
06/03/2009 - Generalni narodni kongres Libije, koji zasjeda u Gadafijevom rodnom Sirtu, odbacio je implementaciju njegova plana sa 468 glasova, „za", je glasalo 64, dok je plan prihvaćen „u principu" s 251 glasom, ali i zahtjevom da se odloži kako bi se „prethodno izgradile institucije" koje bi omogućile njegovu primjenu. Sada je objavljen podatak kako se Gadafijevim planom namjeravalo podijeliti građanima 32 milijarde petrodolara.
-
Jovica Vejnović je postao kolateralnom žrtvom Sanaderovih i Mesićevih prepucavanja. U Jutarnjem je ovih dana objavljen članak u kojem ga se optužuje da je u Libiju, gdje vlada prohibicija, ilegalno uveo, dakle švercao, veću količinu alkohola, manje za račun ambasade, a više za hrvatske firme koje tamo posluju. Navode se točne cifre - što je komu išlo i koliko je što plaćeno. Informacija je očito puštena iz MVP-ea. Namjerno su javno kompromitirali zvaničnog predstavnika RH u toj zemlji, ciljajući njegovog "zaštitnika" Mesića. Negativne će posljedice osjetiti i hrvatske "alkoholičarske" firme - Crosco i INA. A može štetiti i budućim poslovima.
Ne samo u Libiji, nego i u svim zemljama u kojima vlada prohibicija, strana diplomatska predstavništva uvoze alkohol, samo ga u uvoznim deklaracijana prijavljuju kao "robu za potrebe ambasade", ili izmisle neku drugu neutralnu specifikaciju. Malteški su se free shopovi specijalizirali za Libiju i na tomu dobro zarađuju; libanonski posluju sa Saudijskom Arabijom. To su javne tajne. Domaćini to znaju i većinom toleriraju. Mnogi među njima, po kućama stranaca, koji ne bi trebali imati alkohola, rado prihvate ponuđenu kapljicu. No ne znam kako će Libijci reagirati kada im se crno na bijelo podastre da je tog i tog dana, ambasador RH, na osnovu "lažne deklaracije" (koja sigurno to nije bila), uvezao toliko i toliko, ne samo za potrebe ambasade, već i šire.
Uputio sam Jovici e-mail poruku solidarnosti.
Gadafiju je cilj stvoriti jedinstvenu državu, s jednom vladom, jednim parlamentom, jednom vojskom, jednom monetom i jednim državljanstvom; taj i dalje gura svoju utopiju
11/03/2009 - Gadafi je u svojstvu predsjedavajućeg Afričke unije (AU) doputovao u Nuakšot, glavni grad Mauritanije, s ciljem posredovanja između vojne hunte, koja je tamo preuzela vlast, i političara, koji joj se suprotstavljaju. Prethodno je u Tripoliju primio svrgnutog predsjednika Sid Mohameda Abdalahija, koji je tretiran kao šef države. Vođa je po dolasku u Nuakšot razgovarao sa šefom vojne hunte generalom Mohamedom Abdel Azizom. Obojica su pozdravila njegova posrednička nastojanja. No kada je Gadafi, u parlamentu, u prisustvu provojnih i opozicijskih zastupnika, podržao prijedlog vojne hunte za održavanje predsjedničkih izbora, ovi posljednji su u znak protesta napustili sjednicu. Zahtijevaju, prvo - reinstalaciju Abdulahija u predsjedničku funkciju, a onda - možda prijevremene predsjedničke izbore. Napominjem da je general Abdel Aziz dao do znanja da bi se i on mogao kandidirati
Pored svoje sadašnje funkcije predsjedavajućeg AU, Gadafi gaji poseban interes prema zemljama afričkog Sahela, kojemu pripada i saharski dio Libije (Fezan). Tvrdio je kako pojas Aozoa na sjeveru Čada pripada Libiji (doista su zajedničke granice, zacrtane od talijanskih i francuskih kolonijalnih vlasti još prije nezavisnosti dvije zemlje, bile neodređene). Libijske su ga trupe evakuirale tek 1994. godine. Vođa se u jednom trenutku umiješao i u sukobe u Darfuru, pa neuspješno pokušao posredovati između centralne vlade u Kartumu i darfurskih pobunjenika. Godine 2001. libijske su trupe pomogle centralnoafričkom predsjedniku Patasi ugušiti vojnu pobunu, iako Libija nema zajedničkih granica s tom zemljom. Nedavno je libijska diplomacija posredovala u sukobu između pobunjenih Tuarega i centralne nigerske vlade.
Nedavno na summitu EU u Adis Abebi, Gadafi je objašnjavao kako je Afrika u osnovi još uvijek plemenski podijeljena i kako su njezine političke stranke "tribalizirane". Prave političke strukture u Africi zapravo ne postoje, već samo društvene, a one su plemenske. Demokracija, koja je nakalemljena na te strukture, vodi krvoprolicu. Kao primjere je naveo slučajeve Kenije i Somalije. Preporučio je libijski model, u kojem nema političkih stranaka, pa ni plemenskih podjela.
Moram priznati kako je Gadafi pogodio dio istine. U Africi se veliki i dnevni problemi rijetko rješavaju izborima, na sjednicama parlamenata ili vlada. Češće se to čini u neformalnim grupama izvan postojećih državnih institucija, "na verandi" kako je svojevremeno tvrdio jedan francuski politolog. " Rješavaju se, naime, u uskom krugu pouzdanika predsjednika ili političara, uz eventualne dogovore i trgovinu s drugim sudionicima političkog procesa. Državne institucije uglavnom služe za legalizaciju tih neformalnih dogovora. A kada se ovi ne mogu postići, problem se pokušava riješiti vaninstitucionalnim sredstvima, kao što se dogodilo s vojnim pučem u Mauritaniji. Međutim, za to nisu krive tribalizirane stranke, kao što tvrdi Gadafi, već tribalizirano društvo. I političari, sa njihovim plemenskim i klanskim klijentelama.
Libijska džamahirija između prošlosti i sadašnjosti - 3. dio
Libijska džamahirija između prošlosti i sadašnjosti - 2. dio
Libijska džamahirija između prošlosti i sadašnjosti - 1. dio
Dr. Ivan Iveković, autor ovoga serijala, doktor je političkih znanosti, a od 1992. godine radi kao profesor Komparativne politike na Američkom sveučilištu u Kairu. Prije toga je bio u diplomatskoj službi SFRJ, izmedu ostalog i na položajima ambasadora u Tanzaniji i Egiptu. Bavi se znanstvenom publicistikom, prateći prvenstveno politike procese na Bliskom istoku, na Balkanu i na području Kavkaza i Centralne Azije. Autor je knjige „Politička ekonomija etnonacionalnih i regionalnih sukoba na području bivše Jugoslavije i Transkavkazije (na engleskom, 2001).
