Ubari pustinja, dine i jezera
Zašli smo među dine Ubari pustinje. Potpuno nov krajolik, bez kamena, meki pijesak oker boje. Nenadano se digao neugodan vjetar, tako da smo proveli neko vrijeme tražeći zaklonjeno logorište. Konačno smo našli nekakvu poziciju, ali ne idealnu. Pijesak nošen vjetrom nam je pokvario večeru. Puhalo je još par sati, ali se srećom sve smirilo pred jutro.
Ahmed nam je sutradan priredio slalom visokim pješčanim dinama, maestralnu vožnju uzbrdo i nizbrdo. Nismo znali što nas čeka slijedeće sekunde iza vrha dine ili zavoja. Sjedio sam naprijed, pored njega, psovao, ali i uživao. Imao sam povjerenja u njega. Poslije su nam ispričali kako je neki Francuz ovdje poginuo prošle godine upravljajući svojim Landroverom. Ne poznavajući teren, zaletio se preko vrha dine i našao se u zraku, te je padajući više od stotinu metara prevrtao, konačno je izgorio kada je mašina tresnula u pijesak.
Zastali smo na izvjesnoj udaljenosti od jajolikog jezera Mandara. Lijep pogled na oazu palmi što ga okružuju, te okolnu pustinju. Jezero se međutim skoro isušilo. Isto se dogodilo s još nekim od dvanaestak slanih jezera ove pustinje. Nije jasno zbog čega. Nekada su ove jezerske oaze bile nastanjene, ali su stanovnici preseljeni sedamdesetih godina u novoizgrađena naselja, uz koja im je dodijeljena zemlja. No vraćaju se ovdje u vrijeme sazrijevanja datulja.
Učenje stranih jezika je državnim dekretom bilo izbačeno iz svih školskih i fakultetskih programa, a tek sada se sramežljivo vraća.
Kod slijedećeg Um Al-Maa jezera kupio sam posrebren nož. Karakterističan proizvod tuareških zanatlija iz Nigera. I prodavci su nigerski Tuarezi, kao i naš Jusuf. Na plahtama rasprostrtim na pijesku izlažu se prodaji i ukrašeni predmeti od kože, kamene kutije i drveno posuđe. Svi govore francuski. Najčuveniji im je proizvod pandan ogrlice koji se naziva „križem Agadesa", koji potječe iz istoimenog grada u Nigeru. Postoji nekih dvadesetak varijacija istog križa, svaka karakteristična za neko tuareško pleme. Nisam mogao odoljeti i kupio sam ih ovih dana tri. Nemaju veze sa kršćanstvom, jer ih proizvode muslimani, ali možda svjedoče o nekim ranijim kršćanskim utjecajima.
Logorovali smo između dina na pristojnoj udaljenosti od jezerskih oaza, gdje caruju komarci.
U ponedjeljak smo prošli pored manjeg isušenog Mahungu jezera i zastali kod Mavoa. Usput smo prestigli grupu od petnaestak Francuza, koji su se odlučili za . Njihova vozila su ih čekala nekoliko kilometara dalje. Duže smo se zadržali kod Gaberaouna. U sada napuštenom i polurazrušenom selu osvježili smo se u kavani čiji smo bili jedini gosti. I nju drže nigerski Tuarezi. Čitavo pročelje kavane ispisano je propagandnim porukama namijenjenim gostima, i to na francuskom. Jedna od njih tvrdi kako je Gadafi „grand leaquer"' (ispravno bi bilo leader), jer „Libija ima naftu". Na moje pitanje kako ovdje opstaju bez pitke vode - odveli su me nekih stotinu metara dalje i pokazali bunar iskopan u pijesku. Bokovi su mu osigurani automobilskim gumama, a u rupi je voda, koju izvlače limenim kantama. Umočio sam prst i liznuo - doista nije slana.
Adam je tu za pet libijskih dinara unajmio skije „Rossignol", te se kasnije spustio s obližnje visoke dine. Ne ide glatko kao po snijegu, ali ipak ide.
Germa i Garamanti
Zadnjeg smo dana naše ekspedicije svratili do ruševina stare Germe, koju smo na putu za Akakus mimoišli. Nekada je bila glavni grad Garamantskog kraljevstva (900 p.n.e.- 500 n.e) i tada se zvala Garama. No prije nje glavni je grad bio lociran u Zincheri, nekih pedesetak kilometra dalje na drugom kraju oaze. Napušten je kada su se podzemne vode povukle i bunari isušili. Nismo obišli taj lokalitet, jer su i bedekeri i Ahmed tvrdili kako nema ništa vrijednog razgledanja. No ime tog napuštenog grada je možda u korijenu legende o „izgubljenoj" i tajnovitoj oazi Zerzura, koja je bezuspješno tražena među wadijima, brdima i dinama Libijske pustinje. Garamanti su prema tvrdnjama nekih istraživača bili proto-Beberi, odnosno prvi neolitski poljoprivrednici u ovom dijelu Afrike.
U bogatim arapskim zemljama vlasti socijalnim beneficijama potkupljuju vlastito stanovništvo koje, materijalno osigurano, ne traži sudjelovanje u političkom procesu
Malo je iskopano od originalne urbane cjeline Garame, koja je većinom još uvijek zatrpana kasnijim građevinama i nanosima pijeska. Opasana je tvrdim zemljanim zidinama i locirana na jednom platou koji nadvisuje okolnu oazu. U njenom su središtu otkopani temelji nekoliko kamenih struktura, možda hramova. Vizuelan utisak nije bog zna kakav, ali priča o „Garamatskom carstvu" na području današnjeg Fezana stimulira maštu. Slične ruševine Šalija, tvrđave izgrađene u 17 stoljeću n.e. u centru oaze Siwa, u Egiptu, puno su dojmljivije.
Garamanti su narod, koji je prema Herodotu, koji je posjetio grčki emporij u Cyreni, "živio među divljim zvjerima". Vjerojatno su bili potomci neolitskih stanovnika ovih krajeva i prvi su na prostoru današnjeg južne Libije osnovali državu, vjerojatno konfederaciju plemena, koja je bila centrirana upravo u krajevima koje smo ovih dana obilazili. Bili su uspješni poljoprivrednici u ono vrijeme kada je klima bila vlažnija. Svoja su polja navodnjavali podzemnim kanalima, kakvi se i danas koriste u južnom Iranu i Omanu. Arheolozi su otkopali na više mjesta čitave mreže tih fogara. Možda su upravo one inspirirale Gadafija da investira milijarde dolara u podzemnu „rijeku" - u cjevovod u kojega se na krajnjem jugu zemlje upumpavaju rezidualne vode Sahare i usmjeravaju prema priobalnoj niziji.
Garamanti su vjerojatno bili preci ovdašnjih Berbera. Ako je suditi po freskama Akakusa, što ih prikazuju kao ratnike koji upravljaju četveroprežnim bornim kolima, bilo ih je svih boja kože, izgledom sličnih današnjim Tuarezima i Berberima. Ostavili su zapise na nadgrobnim i drugim spomenicima na pismu koje je izvedeno iz feničansko/kartaškog skripta, iz kojega potječu raznorazne varijacije tuareškog i berberskog, uključujući ove koje se danas koriste. Zanimljivo, najstariji tekstovi su se pisali odozdo prema gore.
Gadafijev sin Seif Islam, kojega smatraju najvjerojatnijim nasljednikom Vođe, nedavno je govorio o potrebi demokratizacije, slobode izražavanja i tiska; no poslije par dana se oglasio tatica, izjavivši kako 'neki' potkopavaju Revoluciju, što on nipošto neće dozvoliti
Još pri prvom prolasku Germom razgledali smo muzej posvećen ne samo Gramantima, već i onima što su im prethodili, i onima koji su došli poslije. Ovoga smo puta obišli i nekoliko nadgrobnih spomenika, od kojih neki, doduše puno skromnijih dimenzija, podsjećaju na sudanske Meroe mastabe. U jednom od bedekera sam našao procjenu da ih samo na užem području Germe ima 120 000! Ako se uzme u obzir da su samo bogati mogli sebi priuštiti podizanje ovakvih posmrtnih nekropola, proizlazi da je ovaj kraj morao biti puno napučeniji nego danas. Izvjesno - vjerovali su u zagrobni život.
Uvečer smo se iz Sebhe vratili u Tripoli. Prije toga smo se slikali i izljubili s našim tuareškim pratiocima. Ne samo što su odlično obavili svoj posao, već su nam ovu ekspediciju učinili izuzetno prijatnom. Doista smo se lijepo družili ovih šest dana.
Stranac u kući
Ovdje sam se bavio turizmom, a ne politikom. Osim Tuarega na jugu, šofera
Ramadana i jednog profesora političkih znanosti (kojega sam prošlog ljeta upoznao u Kanadi), s drugim Libijcima nisam imao prilike doista razgovarati. Libijci su, rekoše mi, oprezni u komuniciranju sa strancima, jer bi mogli imati problema s političkom policijom. Do nedavno se čak i znanje stranog jezika smatralo problematičnim. Učenje stranih jezika je državnim dekretom bilo izbačeno iz svih školskih i fakultetskih programa. Tek se sada sramežljivo vraća. Diplomati su bili isključivo upućeni na službene kontakte. Privatnih neoficijelnih druženja nije bilo. Tek odnedavno je moguće pozvati u kuću nekog domaćeg, recimo biznismena, koji vlada nekim stranim jezikom. Državni dužnosnici, osim ako nisu zaduženi za takvu komunikaciju, još uvijek izbjegavaju takva neformalna druženja. Još rjeđe se događa da netko od domaćih pozove stranca u kuću. Dakle, daleko od kairskih ili čak sirijskih običaja. I zapadna je muzika bila zabranjena.
Također sam saznao kako država namjerava otpustiti blizu pola milijuna svojih službenika. Dobit će pristojnu otpremninu u ekvivalentu od više desetaka tisuća dolara. S tim bi mogli započeti neki mali biznis, ili kupiti poljoprivrednu parcelu. Cifra izgleda enormna, ali se može objasniti činjenicom da su kandidati za otpust zapravo bili fiktivno zaposleni. To je bio oblik socijale koju si je država mogla dozvoliti, zahvaljujući prihodima od nafte i plina. Na primjer, moji raniji tuareški pratioci, Elamin i Ahmed, također „rade za državu" (Elaminova mjesečna plaća je oko 200 dolara), dok u stvarnosti najviše vremena provode zarađujući na turistima. Pretpostavljam, iako nisam provjeravao, da se svi s određenom školskom diplomom automatski „zapošljavaju". Tu je praksu u Egiptu bio uveo Naser, iako je Egipat tada bio puno siromašnija zemlja, pa su i „plaće" u njoj bile daleko skromnije. Bogate izvoznice nafte Arabijskog poluotoka otišle su puno dalje, nudeći vlastitim građanima sve moguće besplatne usluge i materijalne beneficije. U Evropi znamo za socijaldemokratske države blagostanja, dok su ovdašnje izmakle našoj pažnji, iako su puno velikodušnije. U bogatim arapskim zemljama takvim beneficijama zapravo potkupljuju vlastito stanovništvo, koje, materijalno osigurano, ne traži sudjelovanje u političkom procesu.
Svaki od Gadafijevih potomaka pokriva drugu oblast društvenog života. Seif Islam se bavi politikom, drugi sin mu je šef obavještajaca, treći se bavi religijom, četvrti sportom, dok kćerkica promovira ženska prava. Seif Islam je odigrao ključnu ulogu u normalizaciji libijskih odnosa sa SAD i Europom. Libija je platila debelu novčanu kompenzaciju obiteljima stradalim u dva oborena civilna aviona. Istovremeno je javno odustala od programa proizvodnje oružja masovnog uništenja, te dozvolila Međunarodnoj atomskoj agenciji i američkim stručnjacima demontirati sve što je bilo vezano za taj program. Ukinute su joj sankcije, više nije na američkom spisku zemalja koje promoviraju terorizam. Otvorila je svoja naftna i plinska polja direktnim stranim ulaganjima. Tako je Gadafi na vrijeme izbjegao sudbinu Sadama Husiena.
Svaki od Gadafijevih potomaka pokriva drugu oblast društvenog života: Seif Islam se bavi politikom, drugi sin je šef obavještajaca, treći se bavi religijom, četvrti sportom, dok kćerkica promovira ženska prava
Zanimljiv mi je bio razgovor s bosanskohercegovačkim ambasadorom. Tvrdio je kako režim, posredstvom Savjeta islamske zajednice koji „djeluje kao nekakav centralni komitet", kontrolira ne samo upotrebu religije, vjersko obrazovanje i dnevne aktivnosti imama, već i ponašanje građana. Tu su kooptirani i šeici senusijevskog bratstva, koji podržavaju režim i Gadafijevu ideologiju. To je, kako reče, „mješavina islama i socijalizma". Zajednica, osim toga, raspolaže s velikim financijskim sredstvima što joj dodjeljuje država. Te novce ulaže u dionice raznih para-državnih kompanija. Izgradila je na primjer toranj u kojem je smještena hrvatska ambasada, kao i okolna tri nebodera. Vlasnica je rafinerije i kompanije za distribuciju benzina u Italiji.
Jovica mi je objašnjavao funkcioniranje libijskog „delegatskog" sistema. Narodni komiteti su organizirani po dva principa - po teritorijalnom, nekadašnjim samoupravnim rječnikom mi bismo rekli od „mjesne zajednice" do nacionalne razine, i po radnom - u svim državnim ustanovama i kompanijama. Generalni narodni kongres na nacionalnoj razini sastaje se jednom godišnje i zna zasjedati više mjeseci. Pored razrade i odobravanja strategijskih naputaka Vođe Revolucije, pretresa i rad vlade, koja je izvršni organ Kongresa. Rasprave znaju biti oštre i kritične. Poslije zadnjeg zasjedanja smijenjeni su premijer (koji je odmah "unazađen" na položaj generalnog direktora državne petrolejske kompanije) i više ministara (nekoliko njih su poslije, dodouše, postali „savjetnicima" Vođe, a jedan je pod istragom zbog korupcije).
Panoi s likom Vođe u različitim pozama krase ulice Tripolija, a zapazio sam ih nekoliko i tokom mojih izleta. Manji portreti krase privatne radnje, restorane, muzeje i banke. Postoje različite zemlje, ali je matrica kulta vođe svuda ista.
Bez posebnog objavljivanja Libija je, oklijevajući, krenula u ekonomsku liberalizaciju. Privatne radnje u centru grada su prepune uvezene robe. Privatnici se nalaze u pozadini građevinarskog buma u Tripoliju. Turizmom se bave privatne firme. Strane banke otvaraju filijale. Najviše se stranog kapitala ulaže u naftna istraživanja i proizvodnju u partnerstvu s ovdašnjom državnom kompanijom. Na posljednjem tenderu najviše su koncesija, i pod najpovoljnijim uvjetima, dobili Amerikanci. Vođina antiimperijalistička i antiamerička retorika nije se promijenila, no praksa je nešto drugo...
Zerzura
Dvadesetak dana kasnije u Kairu pročitah knjigu čiji me naslov zaintrigirao:
The Hunt for Zerzura. The Lost Oasis of the Desert War (London: John Murray, 2002). Zerzura je legendarna oaza izgubljena negdje u pijesku i brdima Libijske pustinje. Tridesetih godina prošlog stoljeća za njom su uzaludno tragali entuzijasti, topografi i špijuni raznih nacija. Njihove su ekspedicije krstarile do tada neistraženim pustinjskim krajevima Egipta, Sudana i Libije. Otkrivale su nepoznato. Članovi neformalnog „Zerzura kluba" su se uglavnom poznavali. Znali bi se sresti u nekoj od oaza kojima su prolazili, slučajno naletiti jedni na druge usred pustinje, ili se dogovorno sastati u nekom od kairskih hotela. No kada je izbio Drugi svjetski rat, našli su se na suprotnim stranama. Njihovo su poznavanje pustinje koristili i Britanci, i Talijani, i Nijemci.
Vođina antiimperijalistička i antiamerička retorika nije se promijenila, no praksa je nešto drugo...
Autor ove odlično dokumentirane knjige je izvjesni Saul Kelly, predavač na Visokoj vojnoj akademiji King's Collegea u Londonu. Uspio je povezati u jednu pustolovnu cjelinu odvojene epizode prijeratnih pustinjskih istraživanja s kasnijim gerilskim nadmetanjima u prostorima Sahare. Sve zajedno je u stvarnosti bilo puno dramatičnije nego što je prikazano u pojednostavljenoj filmskoj romansi Engleski pacijent. Glavni lik filma - mađarski grof Ladislaus de (a povremeno von) Almasy - je stvarna osoba, čovjek koji je doista uzaludno tražio Zerzuru, pa izgubljenu vojsku kralja Kambisesa, te konačno stupio u službu Rommelova Afrika Korpsa. Prije i u vrijeme rata špartao je nekim djelovima Libijske pustinje koje sam i ja upoznao ovih godina. Po njezinim wadijima i oazama igrao se skrivača sa svojim britanskim istraživačkim takmacima, a kasnije neprijateljima. Uspio je doista, usred rata, zaobilaznim putovima ubaciti u Egipat dva njemačka špijuna. Dokopali su se Kaira, ali su tu brzo otkriveni, dok se Almasy neprimijećen izvukao. Tragična ljubav s engleskom lady, koju je navodno ostavio u jednoj saharskoj pećini oslikanoj crtežima dok je otišao dozvati pomoć, filmska je izmišljotina. Grof je, naime, bio homoseksualac. Preživio je rat, uspio pobjeći iz mađarskog zatvora i pojavio se ponovo u Farukovom Egiptu. Tu je, u posljednjoj mu pustinjskoj ekspediciji, zaradio amebnu dizenteriju i od nje 1951. godine umro u nekom salzburškom sanatoriju. Glumac koji je u filmu igrao njegov lik zaradio je Oscara.
04/02/2007 - Jučer sam se vratio u Kairo, a danas sam već na Sveučilištu održao prvo predavanje u drugom semestru. Zimski raspust, kojega sam iskoristio za otkrivanje Libije, je istekao. Od sada ću pratiti tamošnje događaje samo čitajući vijesti.
12/05/2007 - Čitam kako gerilski nigerski Nacionalni pokret za pravdu (MNJ), koji se na sjeveru ove afričke države odupire trupama centralne vlade u Niameju, traži udio u prihodima rudnika urana koje eksploatiraju francuske firme. Ovo spominjem, jer su mnogi Tuarezi koje sam nedavno sretao na jugu Libije zapravo imigranti iz Nigera. Jedan od vođa MNJ-a, kojega citira pariški Le Monde, tvrdi kako tuareška dijaspora iz susjednih zemalja financira njihov pokret.
18/11/2007 - Libijske pogranične službe na aerodromima, lukama i kontinentalnim graničnim prijelazima od prije neki dan vraćaju strane putnike s urednim vizama. Razlog: pasoši i vize im nisu prevedeni na arapski jezik. Dodatno, neki službenici sami šaraju po pasoškim knjižicama, što ih čini nevažećim. Pogođeni su ne samo turisti, već i poslovni ljudi, pa i uzvanici libijskih državnih institucija. Mjera je uvedena preko noći, strane ambasade i turističke agencije nisu obaviještene, a izgleda ni libijski konzulati u inozemstvu. Bravo! A Libija je upravo počela propagirati ekološki turizam.
11/01/2008 - Iz Akademije postdiplomskih studija su me obavijestili da će me viza čekati na aerodromu u Tripoliju. Istovremeno su me upozorili da pasoš mora biti preveden na arapski. To sam nekako odradio.
Libijska džamahirija između prošlosti i sadašnjosti - 2. dio
Libijska džamahirija između prošlosti i sadašnjosti - 1. dio
U četvrtom, posljednjem dijelu serijala o Libiji 23. travnja čitajte:
- Počasni doktorat predsjedniku Mesiću;
- Gadafijeva visoka doza pragmatizma;
- Vandalizam UN-mirotvoraca;
- Raspuštanje institucija kao lijek protiv korupcije;
- Hrvatski ambasador, kolateralna žrtva Zagreba.
